Na svako daljnje pogoršanje položaja žene u društvu, Vlada RH odgovara u maniri nekretninskog mešetara ili građevinskog poduzetnika. "U šest županija nisu postojale sigurne kuće, a sad su u tijeku završeci radova na njima", naglasio je prije nekoliko dana Marin Piletić, ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Biva doduše jasno da tu niti ne može puno toga dobro funkcionirati, čim se uoči ta gomilica sektora u nazivu ministarstva.

Reakcije u najnovijem valu općeg interesa za fizičku sigurnost žena tiču se dva nedavna slučaja, u Gospiću te u Novskoj. Prvo je u Lici, znači, jedan tip nožem teško ranio svoju suprugu i njezina prijatelja, ali ih nije uspio izbosti nasmrt. Onaj drugi, u zapadnoj Slavoniji, svoju je bračnu partnericu ubio na njezinu radnome mjestu, a nešto je kasnije život oduzeo i sebi, dok ga je policija nastojala uhapsiti. Intervencija je u oba primjera došla prekasno, mada ovdje nije toliko problem sama policija, jer ona stoji tek na kraju niza.

Recimo da prije njih ipak moraju djelovati socijalne službe i državno odvjetništvo, a pritom ni oni ne predstavljaju cjelovito rješenje do kojeg ćemo doći ovako unatrag raspetljavajući odgovornosti i nadleštva, kao u krimiću. Svejedno, upada u oko da je gospićko općinsko tužiteljstvo propustilo reagirati navrijeme, u momentu kad je kasnijem ubojici ukinuta dotadašnja zabrana prilaska supruzi. "Kud bismo svi došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici", glasi rečenica iz te službe, zatim proslavljena u medijima.

Onaj ubojica iz Novske imao je pak i dalje aktivnu zabranu prilaska svojoj žrtvi, a par tjedana ranije je bio u pritvoru. Pušten je nakon maltretiranja supruge iako se znalo da je nasilan, ne samo prema njoj, s obzirom na robiju koju je svojedobno odslužio radi ubojstva jednog muškarca u tučnjavi. "Sigurno sustav socijalne skrbi nije imao nikakve podatke da se nešto u toj obitelji događa. Nije bilo prijava za nasilje", izjavio je na to Marin Piletić.

Najluđe u čitavoj toj priči jest saznanje da je ministar zacijelo u pravu, jer ukupnom sustavu ne zna lijeva što čini desna, i obrnuto. U isto vrijeme otkriven je slučaj osuđenog pedofila kojeg je država – druga služba, naime – poslala na rad za opće dobro u, ni manje ni više, jednu instituciju za djecu s posebnim potrebama. No da se vratimo na problematiku nasilja u obitelji, posebice nad ženama, te na femicid kao sve češću pojavu, tj. ishod. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić iznova je proteklih dana zahtijevala intenzivnije mjere opreza i strožu politiku kažnjavanja.

Ona nije ponukana samo recentnim tragedijama, nego ima pregled nad rastućom pošasti, o čemu se i šira javnost periodično informira. Pojačan interes, međutim, bilježimo tek nakon atraktivnih medijskih prezentacija pojedinačnih ubojstava i popratnih pravosudnih bizarnosti. A pravobraniteljica sveudilj upozorava da problem raste iz godine u godinu, iznoseći statistiku s kojom očito nitko ne zna što bi činio. Sustav je letargičan, imobiliziran točno onoliko koliko sam generira uzroke i posljedice ovakve već trajno krizne situacije.

No to se onda više i ne može nazivati krizom, nego redovnim stanjem: broj kaznenih djela nasilja među bliskim osobama u posljednjih se sedam godina gotovo utrostručio, premašivši šest tisuća. Od toga 79 posto žrtava čine žene, pa ih je samo ove godine dosad ubijeno 11, što već prelazi 70 posto od ukupnog lanjskog broja. Od tih 11, njih šest su ubili vlastiti sinovi, a to se promatra kao noviji trend kojim bi se, po mišljenju pravobraniteljice, trebala pozabaviti i sociološka istraživanja.

Mlađe generacije muškaraca tako preuzimaju ulogu zlostavljača žena i prije negoli se upuste u zasnivanje svog braka. Neki modeli i uzori društvenog ponašanja očito naširoko djeluju bolje od svih načelnih izjava te intervencionističkih poruka. Ne zna se kud bismo došli da sve počinitelje dosljedno pritvaramo, ali znamo dokle smo stigli mimo takve mjere. Dodajmo tome da se broj prekršajnih djela nasilničkog ponašanja u obitelji kroz naznačeno sedmogodišnje razdoblje gotovo – prepolovio. Višnja Ljubičić smatra da to upućuje na zaključak da su žrtve općenito sve manje sklone prijavljivati nasilje u ranijim fazama.

Ubojica iz Novske imao je i dalje aktivnu zabranu prilaska svojoj žrtvi, a par tjedana ranije je bio u pritvoru. Pušten je nakon maltretiranja supruge iako se znalo da je nasilan, ne samo prema njoj

I tako, sad se dakle opet zazivaju rigoroznije kazne za počinitelje, što je u principu i razložno i neophodno. No da će biti dovoljno za preokretanje trendova, u to ne vjeruju ni zagovornici drastične penalizacije obiteljskog nasilništva. Naspram takvog pristupa stoji čitav integralni sistem po kojem funkcionira ova država, od temeljnih ekonomskih odnosa do svjetonazorske matrice kakva se reproducira s viših pozicija. Najbolji primjer te dominantne prakse je demografska politika Hrvatske, odnosno nametnuti diskurs o potrebi razmnožavanja.

Činjenica niskog nataliteta ustvari se najviše ogleda na tržištu rada i u području socijalnih politika, ali to su ekonomski naprednije zemlje u okviru globalnog tržišta riješile uvozom radne snage čija niska cijena rada nije problem, nego cilj. Demografske krize u toj realnosti nema, sve dok kapital ostvaruje težnju obaranja troška proizvodnje, a glavna poluga za to su mu uvijek niže plaće radnica i radnika. Naročito onih prvih, u čemu se krije – ili, preciznije, iz čega se razotkriva – osnova nepovoljne pozicije žena u svjetlu namijenjene im uloge majke.

Sistem se niti zabunom neće preokupirati brigom oko njihovih nižih plaća i gorih radnih uvjeta u odnosu na muške radnike, tamo gdje one posao uopće imaju. Nema političkog rješenja za neproduljivanje ugovora o radu trudnicama, nema dodatnih prava za majke na radnome mjestu. Osim toga, nema istraživanja o djelovanju kraha obrazovnog i zdravstvenog sustava na njihov položaj, a nema ni planskog utjecaja na nejednaku raspodjelu kućanskog rada među partnerima.

Zato ima zavidne aktivnosti u građevinskom sektoru, pa radnici iz Azije marljivo zidaju po preostalim županijama koje nisu bile opremljene skloništima za zlostavljane supruge, djevojke, majke. Socijalne službe, da ne zaboravimo, pritom grcaju uslijed permanentnog kadrovskog i budžetskog manjka, i nije jasno koga će tzv. sigurne kuće zapošljavati ubuduće, osim ako država i tamo neće slati kažnjenike na radu za opće dobro. Nema zemlje za žene, ali će biti novih kuća, dok njihove domove i ulice i forume prepuštamo obiteljskom nasilnicima.

Sigurnije države ne može ni biti sve dok je vulgarna demografska politika s konzervativnim prioritetima važnija od sigurnosne na ovom nivou, a u konačnici od socijalne. Javna osuda iz usta odgovornih funkcionera ispoljava se dotad kao najobičnija jeftina šminka na već devastiranom licu ovog društva. A šminka može nasilniku biti katkad po volji, ili ga može još teže ozlovoljiti i nagnati na zločin, dok opet ne ustvrdimo naknadno da je pravosuđu već bio dobrano poznat.