Često čujemo tezu da je tzv. "rodna ideologija" svjetonazorsko pitanje par excellence. Kada kažemo da je nešto pitanje svjetonazora, onda zapravo želimo reći da je to pitanje na koje se ne može odgovoriti uobičajenim, dnevnopolitičkim procedurama dokazivanja i opovrgavanja zato što njegova izvorna namjera izmiče polju empirijskog i tiče se šire, metafizičke slike svijeta onoga koji to pitanje stavlja na dnevni red. A kada još k tome kažemo da je nešto svjetonazorsko pitanje par excellence, onda zapravo kažemo da je to pitanje paradigmatičan primjer onoga što pripada u maglovitu domenu svjetonazora te da kao takvo može poslužiti kao svojevrsni lakmus test za javnu rekonstrukciju privatnih fantazija o tome kako bi idiličan svijet trebao izgledati. U tom fantazmagoričnom smislu, konzervativna fobija od navodnih rodno-ideoloških sablasti koje haraju sa zapadnih sveučilišta doista pruža izvanredno bistar pogled na ono što bi nam inače bilo nedostupno: želju drugoga. Što konzervativci žele, kako izgleda njihova utopija, o čemu maštaju kada nas upozoravaju na sumrak zapadne civilizacije predvođen teorijskim bajkama i duginim barjacima?
Najpoznatiji pop-kulturni pokušaj elaboriranog odgovora na ovo pitanje jest kultna distopijska serija o političkoj pobjedi vjerskih fanatika koji državnim udarom preuzimaju vlast nad epicentrom tzv. "slobodnog svijeta" i započinju sistematičan projekt nasilne prekvalifikacije žena u reproduktivno roblje. Međutim, promatrana iz ove perspektive, "Sluškinjina priča" zapada u klasičnu zamku pokušaja da se odgonetne tuđa žudnja jer serija i sama postaje nekom vrstom opozicijske fantazije. Naime, svijet održavotvorenog patrijarhalnog orgijanja kakav prikazuje univerzalno je odbojan. Malo koji postojeći konzervativac bi se poistovjetio s legaliziranim masovnim silovanjima i javnim političkim egzekucijama. Naravno, poanta je u samom raskoraku između želje i stvarnosti, ali upravo to i jest problem: nakon odgledane serije, konzervativna želja nam ostaje jednako enigmatična kao i prije.
Moralističke fikcije o onome što drugi doista žele sastavni su dio politike kao takve, bilo da se radi o rodom povampirenim justice warriorsima koji pod egidom emancipacije navodno žele sakatiti djecu (a sve to iz čiste dokolice po principu "sito pa bijesno"), ili pak o seksualno frustriranim katotalibanima koji se pod egidom ljubavi prema istini zapravo žele iživljavati nad drugima (a sve to iz čistog kršćanskog resantimana po principu "ora et labora"). Oba narativa imaju prepoznatljivu strukturu fantazije koja, premda proizvodi snažan mobilizacijski efekt, malo govori o stvarnim aspiracijama suprotstavljenih političkih aktera. Je li suvremeni konzervativni diskurs o "rodnoj ideologiji" doista motiviran skrivenom željom za nasiljem? Teško.
S obzirom na njegov, relativno nedavno stečen, paradigmatičan status u tumačenju svjetonazorske pripadnosti, kao i eksponencijalnu popularnost unutar globalnog konzervativnog pokreta, prije će biti da ovaj diskurs posjeduje određeni suptilniji šarm za svoje pristaše, neku vrstu političkog je ne sais quoi. Što se tiče same serije, jedini element za koji mi se čini da je na dobrom tragu pojavljuje se u liku glavne antagonistice krajnje indikativnog imena. Za Serenu Joy nomen jest doista omen jer bi se njezino ime moglo prevesti kao "ona za koju je spokoj radost", odnosno "ona koja je željna mira", Mirna Željkić. Odmjerenih manira i očigledno uvježbano docilnog pogleda, ova tipična konzervativna zlobnica samom svojom pojavom upućuje na inspiriranost starom kršćanskom idejom platonističkih korijena o materijalnom svijetu kao mjestu tjelesnog propadanja i moralnog sunovrata koji je moguće iskupiti samo apstinencijom od materijalnih potreba. U tako inherentno posrnulom svijetu, jedini dobar osjećaj kakav je uopće moguće postići jest osjećaj spokojne radosti za kakvim vapi, premda nikad ne postiže, Serena Joy.
Nije li zapanjujuće teorijsko opismenjavanje desnice koja je odjednom zainteresirana za trendove u suvremenoj filozofiji, od teorije o odnosu jezika i stvarnosti pa sve do debata o epistemološkom statusu "ideologije"? U tom miljeu, takve su teme donedavno smatrane salonskim dokoličarenjem
Unutar konzervativnog antirodnog diskursa, pojam roda funkcionira kao označitelj upravo takve svjetovne materijalnosti. Iako artikuliran kroz već dobro poznat argument o tzv. "biološkom" spolu kao sinonimu nepromjenjive materijalne istine, koji kao takav navodno nije dostupan za idealističke relativizacije, ovdje rod zapravo simbolizira ne toliko idealizam, koliko ljudsku tendenciju da se zarad vlastitih, upravo materijalnih potreba dovede u pitanje legitimitet "naravnog", moralnog poretka stvari. Drugim riječima, rod nije problematičan zato što pripada idealnom polju identitetskog samoodređenja, već zato što je to samoodređenje shvaćeno kao motivirano niskim, itekako materijalnim, strastima. U tom smislu, rod je ovdje koncipiran kao ništa drugo nego suvremena manifestacija svevjekovne ljudske sklonosti ka grijehu tjelesnosti. Na pojmovnoj razini, spol se suprotstavlja rodu na isti onaj način na koji se, na moralnoj razini, apstinencija suprotstavlja promiskuitetu i, na afektivnoj razini, spokojna radost suprotstavlja seksualnom nemiru. Žudnja za razotkrivanjem navodno "materijalne" istine o spolu u svojoj je bazi žudnja za hijerarhijski uređenim društvom jasno određenih, idealnih formi. Jedino takvo, nebeskom kraljevstvu slično, društvo može čovjeku pružiti užitak spokoja koji mu neprestano izmiče u kaotičnom, odveć materijalnom svijetu.
Premda se legitimira kao motivirana željom za istinom, konzervativna kritika roda u svojoj je srži inspirirana upravo onom željom kakvu denuncira kod svojih protivnika – željom za užitkom. Užitak je, u konačnici, afrodizijak svakog političkog pokreta i upravo u tom drevnom opijumu požude trebamo tražiti objašnjenje novozadobivene paradigmatičnosti donedavno ezoteričnog filozofskog pojma. Također, takvo objašnjenje je ujedno i olakotna okolnost. Ako bih bio primoran pronaći barem nekakav društveno pozitivan učinak rodne histerije na konzervativnoj desnici, onda je to nehotična univerzalizacija roda preko kojeg sve šira publika počinje tumačiti sve heterogeniji dijapazon tema. I doista, nije li na nekoj razini naprosto zapanjujuće ekspresno teorijsko opismenjavanje desnice koja je odjednom silno zainteresirana za tekuće trendove u suvremenoj filozofiji, počevši od postmodernističke teorije o odnosu jezika i stvarnosti pa sve do debata o materijalnosti tijela, naravi političke moći i epistemološkom statusu "ideologije"? U tom miljeu, takve su teme donedavno smatrane salonskim dokoličarenjem koje odvraća od realnih životnih problema kao što su molitva i podizanje djece. Nominalno, one su tako shvaćene i sada, ali bauk rodne ideologije pruža savršenu izliku da se njima počnu baviti čak i oni koji bi inače imali pametnijeg posla.
Ljudi su često stranci vlastitim željama. Jedno od mogućih shvaćanja primarne zadaće filozofije kao takve jest da sistematiziranom artikulacijom uglavnom neosviještenih pretpostavki o naravi čovjeka i njegovog odnosa prema svijetu, ona pomaže u spoznaji kako vlastitih, tako i tuđih čežnji. Upravo zbog takve svoje pozicioniranosti unutar metafizičkog polja, suvremeni diskurs koji alarmira o rodnoj nemani s "dalekog zapada" netipično je adekvatan za dešifriranje inače kriptične, i ljevici često nedokučive, konzervativne žudnje. Ovdje ću izdvojiti šest glavnih argumenata preko kojih je formulirana konzervativna kritika tzv. "rodne ideologije", a koji su više-manje doslovne izvedenice višestoljetnih rasprava unutar zapadne filozofije, kako bih iz njih derivirao skriveni izvor užitka kakav ti argumenti jamče svojim proponentima.
Prvi se tiče temeljne teze o materijalnosti spola, iz koje iščitavam staru platonističku žudnju o materijalnom svijetu kao vjernoj preslici idealnog svijeta formi. Iz ove egzemplarno idealističke perspektive, svaki raskorak između idealiteta i njegovog materijalnog uobraženja upućuje na prevlast ovosvjetovnih, efemernih požuda nad vječnim, transcendentalnim istinama. Spol, kažu nam, upisan je u čovjeka kao njegova transhistorijska zadatost. Uvođenjem pojma roda ta se zadatost pokušava relativizirati, što uvodi nesklad u inače navodno konzistentno i samorazumljivo biće kao što je čovjek. Premda je svako iskustvo bivanja čovjekom miljama daleko od takve, u suštini poprilično prostodušne teze, njezina primamljivost sadržana je u tome što nudi viziju benevolentnog svijeta inherentno investiranog u ljudsko blagostanje. Naime, ako je smisao čovjekovog života već upisan u njegovo tijelo kao vječna istina, onda to upućuje na prisustvo bilo božanske, bilo prirodne namjere da ljudsko postojanje sačuva od stihije i kaosa. Smisao više nije teret pojedinca ili kolektiva, već sudbinske intencije da čovjeku osigura neku vrstu metafizičke "mirne luke".
Argument o rodnoj teoriji kao "ideologiji" pretpostavlja iznenađujuće marksističko poimanje materijalne stvarnosti kao izobličene političkom reprezentacijom. Ako je spol univerzalna materijalna istina, onda je rod njegova lažna sjena projicirana s ciljem ostvarivanja partikularnih političkih interesa
Drugi argument je onaj o statusu rodne teorije kao "ideologije", koji pretpostavlja, za notorno antikomunistički nastrojenu desnicu, iznenađujuće marksističko poimanje materijalne stvarnosti kao izobličene političkom reprezentacijom. Ako je spol univerzalna materijalna istina, onda je rod njegova lažna sjena projicirana s ciljem ostvarivanja partikularnih političkih interesa. Užitak upuštanja u takvu vrstu argumentacije, koja bi imala za cilj demistificirati tuđu "lažnu svijest", klasično je egotriperski jer svoje zagovornike automatski stavlja u razumljivo primamljivu, docirajuću poziciju onoga koji je dovoljno intelektualno nadmoćan da zna ono što drugi ne znaju.
Treći, ujedno i najparanoidniji argument jest onaj o generalnom sunovratu zapadne civilizacije čiji je "rodna ideologija" samo simptom. Ovdje je razvidna rusoovska sentimentalistička fikcija o dobroćudnoj ljudskoj naravi koja s vremenom degenerira u dekadenciju, čiji se šarm očituje u neodoljivo sladunjavoj lamentaciji nad minulim danima kada su društveni odnosi bili autentični, a ljudske strasti "prirodne", neizvještačene utjecajem kulture. Taj argument pogađa u romantičarsku notu često prikriveno tankoćutnih konzervativaca, a njegove draži usporedive su sa svima nam dobro poznatim guilty pleasureom gledanja petparačke melodrame.
Četvrti argument jest onaj klasično suverenističkog tipa, a odnosi se na navodnu uvezenost "rodne ideologije" iz dalekih centra moći koji su u jednoznačno maćehinskom odnosu naspram lokalnih zajednica. Takva fantazija o društvenoj zajednici krajnje reduciranih dimenzija nudi pastoralnu viziju društva kao u suštini jednostavne cjeline čiju je manifestnu kompleksnost moguće zanemariti kada bi se iz nje isključili izvanjski elementi. Takva vrsta proizvodnje vanjskog neprijatelja omogućuje zamišljanje vlastite zajednice kao harmonične, a užitak koji proizvodi podsjeća me na vlastiti dječački entuzijazam kada sam ugledao ilustraciju iz slikovnice na kojoj desetak druželjubivih medvjedića mirno i veselo obavljaju poslove unutar svoje malene šumske zajednice.
Peti argument tiče se medicinski neindiciranih hormonskih ili operativnih intervencija nad transrodnim osobama, koje su posljedica navodno nesavjesnog obavljanja liječničkog posla, što se onda objašnjava motiviranošću profitom i komercijalizacijom ljudskog tijela. Tu se radi o primijenjenoj kritici tzv. "transhumanizma" koja svaku tehničku intervenciju nad čovjekom konceptualizira na modelu ornamentalizma (pa su tako primjerice silikonske grudi pandan bižuterijskoj ogrlici) i tumači preko navodno inherentne čovjekove sklonosti prema nadilaženju vlastitih ontoloških mogućnosti kroz tehnološku inovaciju. Takva perverzna upotreba instrumenata radi stvaranja pukih estetskih privida pretvara samog čovjeka u svojevrsni nastavak objekta, te on u konačnici zaboravlja sebe u svojim ekstenzijama. Sličan argument prisutan je već u Platonovom mitu o egipatskom bogu Teutu koji ljudima otkriva tehniku pisanja kao protuotrov zaboravu, samo da bi je oni u konačnici zloupotrijebili i, umjesto da zapisuju vlastite ideje, koristili kako bi nabubetali tuđe te tako nepovratno izgubili vlastitu idejnost (na sličnom je tragu i mit o Prometejevoj vatri). Ovdje je očigledna mitološka struktura argumentacije koja svoj užitak derivira prvenstveno iz upotpunjavanja čovjekove često banalne svakodnevice posredstvom infantilnih slikovnih alegorija. Pa tako isprva suhoparna javnozdravstvena tema odjednom postaje nepresušni zdenac arhetipskih figura (npr. trans žena postaje "muškarac prerušen u ženu", a inače poprilično prozaična mjesta javnih toaleta postaju poprištima nezapamćenih grozota). Takva vrsta užitka u maštovitoj suplementaciji stvarnosti dobro je poznata svakome tko je nekada bio dijete.
Posljednji argument koji mi se čini važnim istaknuti tiče se djece kao takve, odnosno nedvosmislene identifikacije djeteta kao primarne žrtve navodnih rodno-ideoloških upliva u zdravstvo i obrazovanje. Naravno, ovdje se radi o mnogo dugovječnijoj konzervativnoj opsesiji djecom, čija bi tobožnja zaštita trebala poslužiti kao neupitna legitimacija čitavom nizu restriktivnih politika. Očigledno ostrašćena investicija u figuru djeteta upućuje da i ovdje imamo posla s nekom vrstom užitka. Djeca su, naime, specifično pozicionirana u okviru liberalnih demokracija jer su izuzeta iz čitavog niza prava i sloboda zajamčenih punoljetnim ljudima te u velikoj mjeri prepuštena despotskoj moći svojih primarnih skrbnika. Izvjesno je da je takav odnos roditelja i djeteta za neke više od puke nužnosti čovjekovog gradualnog psihofizičkog razvoja te predstavlja neku vrstu tihe inspiracije kako urediti i ostatak društveno-političkih odnosa. To objašnjava i naizgled antikapitalistički naboj pojedinih elemenata konzervativne kritike roda. Problem koji oni vide s kapitalizmom nije eksploatacija radništva, već njihova nominalna sloboda u sferi dokolice. Zavodljiva pastoralna fantazija o transparentnoj organskoj zajednici u političkoj se praksi manifestira kao naprosto – feudalizam.
Promatran u svojoj cjelini, konzervativni diskurs o "rodnoj ideologiji" ima sve žanrovske konvencije politički uspješne fantazije: pruža manihejski narativ o borbi dobra i zla, jasno identificira krivca za osujećeni užitak, hvata široko i implicira gotovo sve figure društvenog autoriteta (od docirajućih sveučilištaraca, preko briselskih političara spremnih prodati jezik za zlato, do dobro plaćenih kulturnjaka koji predano rade da ružno prikažu lijepim). Njegova paranoična struktura izmješta permanentnu nemogućnost postizanja ovosvjetovnog blaženstva na vanjskog kradljivca užitka čiji se identitet u konačnici svodi na globalni svijet kao takav. Više-manje svi koji posjeduju – pa makar i najmanju – količinu društvenog utjecaja, suučesnici su u rodnoj zavjeri posrnulog svijeta. I premda to čine iz vlastitih materijalnih pobuda (bilo ekonomskih, bilo erotskih), libidinozna struktura samog tog denuncirajućeg diskursa u potpunosti je potisnuta i samointerpretirana kao motivirana pukom ljubavi prema istini. Na taj način, rod kao koncept sasvim neočekivano je postao predmetom kriptopornografskog interesa onih koje inače ne zanima ništa osim mirnog porodičnog života.
