Moja oholost došla je na svoje: dvojica među najvećim hrvatskim pjesnicima, gle, s mojeg su otoka Brača – Tin Ujević i Vladimir Nazor! Židovska tradicija obiteljsku krv pretače posredstvom majčinoga mlijeka, pa tako – povedemo li se za tim argumentima iz hematološko-transfuzioloških laboratorijâ – veliki Tin brački je Milnaranin rođen od majke Jerolime Livačić-Markusović, dok je Nazor upravo rođeni Postiranin, jedan kroz jedan, bez obzira na to što je njegovo pokoljenje na Brač preplivalo s kopna iz obalnog pojasa nekadašnje Poljičke Republike. Baš kao i moji Vukovići. Moji brački Vukovići potječu iz Krila Jesenice otkuda je i pjesnik Drago Ivanišević, pa svaki put kad o njemu javno govorim (ili inim začinjavcima iz toga kruga: Juri Kaštelanu, Nikoli Milićeviću, Josipu Pupačiću), rado spominjem kako se osjećam kao – poljička dijaspora.
Onomastika nam puno govori o tim povezanostima kopna teraferme s krajem na škoju; jerbo, na Braču će se naći prezimena Kaštelan, Novaković ili Bulić, sve odreda upisana u crkvenim knjigama ili inim ljetopisima po raznim arhivima na kopnu. Tako da se svojta književnika Jure Kaštelana i Anđelka Novakovića, kao i glumca Karla Bulića, i dandanas nalazi na otoku preko morskoga kanala. Pri čemu je taj morski kanal, ustvari, poveznica, a ne razdjeljenje… Kome se ovo čini ikakvim paradoksom, neka se samo sjeti prebogate dalmatinske plovidbene baštine, maritimne kulture i višenaraštajnog iskustva služenja i upotrebe broda.
Ergo, devetnaestog dneva lipnja u ovom kalendaru navršio se "platinasti" jubilej od 75 godina otkako je preminuo veliki naš pisac, pjesnik, prevoditelj, državnik itakodalje – Vladimir Nazor. Već kao malne starac (rođen je 30. svibnja 1876.) bio se pridružio partizanima u NOB-u, družio se i prijateljevao s neprežaljenim Ivanom Goranom Kovačićem, smrtno stradalom velikom nadom hrvatske književnosti čiji je mladi život utrnuo četnički kuršum. Svejedno, iako je imao svega 30 godina kad se ispunilo svjedočanstvo iz njegove antologijski potresne i potresno antologijske pjesme "Moj grob", djelo njegovo impozantno je u svojoj koncentriranosti, lirskoj zaokruženosti i ratnoj traumatičnosti. Poema "Jama" njegova je i raka i humak i križ… I testament!
Oskar Danon, dirigent i suborac Nazorov iz partizana, upamćen je po onoj krasnoj, gotovo molitvenoj "Konjuh planinom". Ama, njegova koračnica "Uz maršala Tita" iz 1943. godine svima nam odzvanja u ušima
Vladimir Nazor bio je veće sreće, preživio je rat, i – što ne priznaju novoobraćeni domoljubi i naknadno onesviješteni patrioti – on je bio prvi pravi i stvarni hrvatski predsjednik! To potvrđuje i preambula Ustava RH, u kojoj jasno i bez ikakve pitijske dvosmislenosti stoji historiografski utemeljeno uklesani fakt kako se današnja Republika Hrvatska temelji na postulatima ZAVNOH-a iz 1943. godine, izraženima "nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)". I Vladimir Nazor i Franjo Tuđman, takozvani Prvi Predsjednik Suvremene Hrvatske, u istoj su partizanskoj uniformi i s istom zvijezdom petokrakom onomad bili ušli u od dušmanâ oslobođeni Zagreb… Dakako, onaj kvislinški hrvatski izrod, onu hulju okrvavljenih ruku, Antu Pavelića, ni "pod razno" nećemo dovoditi do u vezu s ikakvim hrvatskim čelnicima! S četnicima da, a s hrvatskim čelnicima, nikako…
Veličina Vladimira Nazora u hrvatskoj kulturi, ipak, dostojno je valorizirana činom podavanja njegovog imena najprestižnijoj hrvatskoj godišnjoj nagradi za umjetnička postignuća, a i po Goranu nosi ime važna i ugledna pjesnička nagrada. No, to nije priječilo put sramnoga koračanja pojedinih "vedeta" književničke branše u nas, koje su, s pozicije institucije predsjednika Društva hrvatskih književnika, na opskurnim podkastima s naglašenim desničarskim portfeljima, javno se skanjivali zazivajući promjenu imenâ tih dviju hrvatskih stožernih nagrada… Srećom, te su osobe ipak maknute s čelnih pozicija donedavno vrlo časnoga udruženja DHK.
Baš kao što sam i u ovom prvom dijelu teksta posvećenog Nazoru akcent metnuo na neka područja njegove biografije koja se na prvu ne bi očekivala u ovakvom eulogiju, jednako tako ovaj visoki jubilej želim obilježiti izbjegavanjem onih tema i onih naslova koji se konstantno vezuju uz autorovo ime ili ine obljetnice. Stoga ovdje želim podcrtati u javnosti slabo znan sektor njegove karijere, a to je – uglazbljeni Nazor… Pritom, ovo neće biti ni "telefonski imenik" skladateljâ, kao ni konkordancija Nazorovih djelâ u glazbenoj sferi, već fokus želi biti osvijetljen, ili ozvučen, samo na onaj uzorak iz pjesnikova opusa koji su ostvarili najznačajniji hrvatski kompozitori.
Odlučio sam se na onaj francuski kriterij po kojem u historiografske almanahe ulaze samo mrtvi demijurzi, s već zaokruženim korpusom stvaralaštva, pa će oni živi biti isključeni; makar će se neki moći osjetiti zakinutim, poput splitskog skladatelja Mirka Krstičevića, autora opere za djecu "Halugica", prema istoimenoj briljantnoj Nazorovoj priči. A forma koju zauzimam bit će u vidu pletenice eneade, cjeline od devetorice njih (žalibože: nema ama ni jedne skladateljice!); jerbo, kako nam ukazuju i sugeriraju Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u glasovitom vademekumu "Rječnik simbola" (Zagreb, 1983.): "Devet, kao posljednji u nizu brojeva, istodobno najavljuje kraj i početak, tj. prijelaz na novu razinu. On sadrži ideju ponovnog rođenja i klijanja, kao i ideju smrti, na koje smo upozorili govoreći o simboličkim vrijednostima toga broja u različitim kulturama. Kao posljednji broj pojavnog svijeta, devet otvara fazu transmutacija. On označuje kraj ciklusa, završetak puta, stezanje petlje."
Reprezentaciju one devetorice što su čuli glazbu u Nazorovim stihovima otvaram Blagojem Bersom. Tri je godine bio stariji od pjesnika, i jedini od sviju u nizu koji je uopće bio od Nazora stariji. Veliki Zadranin ostat će upamćen po operi "Oganj" i simfonijskoj pjesmi "Sunčana polja", ali i po Nazorovoj pjesmi "Seh duš dan", skladanoj za glas i klavir. Školovan u Beču, Bersa ju je komponirao u duhu Lieda, kako su to činili Franz Schubert i Gustav Mahler.
Josip Hatze iz Splita čak je dva velika djela stvorio prema Nazorovom predlošku: kantate "Golemi Pan" i "Exodus". Ova prva namijenjena je zboru, orkestru i tenoru, pa ju je dirigent Silvije Bombardelli bio postavio u splitskom Narodnom kazalištu za Dan Republike, 28. studenog 1962., sa solistom Slavenom Smodlakom.
Jakov Gotovac nije posegnuo za velikom formom, ali je skladao prekrasnu kompoziciju za zbor a capella, imenom "Zvonimirova lađa". Sasvim je kreirana u dosluhu s tradicionalnim dalmatinskim harmonijskim i melodijskim naročitostima, koje se zasnivaju na motivima iz folklora. Rudolf Matz manje je eksponiran kao skladatelj, pa je poznatiji kao violončelist i pedagog. No, svake je pažnje važna njegova suita za mješoviti zbor, sopran i tenor – "Faun".
Boris Papandopulo je, osim pjesme "Utva zlatokrila", prema Nazorovoj poemi "Titov 'Naprijed'" komponirao veličanstvenu kantatu "Legende o drugu Titu", za recitatora, soliste, zbor i orkestar. Za ovo djelo dobio je i Nagradu Vladimir Nazor! Oskar Danon, dirigent i suborac Nazorov iz partizana, upamćen je po onoj krasnoj, gotovo molitvenoj "Konjuh planinom". Ama, njegova koračnica "Uz maršala Tita" iz 1943. godine svima nam odzvanja u ušima. Spomenuti njihov drug Bombardelli skladao je veliku kantatu "Majka pravoslavna", koju je Nazor bio spjevao inspiriran potresnim ratnim slikama iz Like. Izveo ju je Bombardelli u splitskom Teatru 27. studenog 1959., s mnoštvom sličnih skladbi, na koncertu "Sjećanje na partizansku pozornicu".
Dinko Fio s Korčule Nazorovu "Galiotovu pesan", nastalu na kastavskoj čakavštini, učinio je standardom dalmatinske klapske pjesme, dok je Natko Devčić iz Gline, uspjeli bjegunac iz Jasenovca, sveučilišni profesor, pisac udžbenika iz harmonije i skladatelj opere "Labinska vještica", stvorio besmrtnu – "Mitraljezu".
Vladimir Nazor možda nije najuglazbljeniji hrvatski pjesnik, ali svakako jest onaj koji je oko svojih versa okupio najveći broj najvećih kompozitora. Samo zamislimo, da nismo ovoliko opterećeni ideo-gluparijama: koji bi to koncert bio i koji bi to nosač zvuka ostao, kad bi se samo ovo ovdje evidentirano, u prilici dolične svečanosti, izvelo i snimilo?
