Autorska prava, licenciranje i publishing važan su aspekt glazbene industrije od sâmih njenih početaka. Nakon što je glazba čitavu drugu polovicu 20. stoljeća počivala na prodaji fizičkih nosača zvuka, razvoj interneta i digitalnih tehnologija uzrokovao je to da je primat ponovno preuzela lukrativnost autorskih prava. Time je glazbena industrija napravila svojevrsni puni krug, s obzirom na to da je započela prodajom notnih zapisa i prava na njihovo korištenje i izvođenje puno prije nego je snimljena glazba postala njen glavni oslonac.
Postoje dvije osnovne vrste intelektualnog vlasništva nad autorskim pravima za svaku snimljenu pjesmu. Svako od tih prava vlasnici mogu licencirati, prodati, dodijeliti i na drugi način iskorištavati na razne načine. Prva vrsta vlasništva odnosi se na autorsko pravo na samu kompoziciju, odnosno tekst i melodiju koji sačinjavaju pjesmu. Ta vrsta vlasništva poznata je kao glazbena kompozicija i spada u ono što se naziva publishing, a najčešće je predočena u formi notnog zapisa i teksta pjesme.
Druga vrsta intelektualnog vlasništva odnosi se na zvučni zapis izvedbe nekog autorskog djela, a najčešće se naziva glavnom snimkom ili masterom. Mastera može biti više, ali su povezani glazbenim kompozicijama i izdavačkim pravima jer se radi o različitim snimkama istih pjesama. Glazbene kompanije ili investitori kupuju kombinaciju master i publishing prava, a njihova kupnja može biti ograničena ugovorom. Vlasniku mastera isplaćuju se tantijemi kad god se ta snimka proda (na fizičkom mediju poput vinila i CD-a ili u digitalnom obliku) ili reproducira (putem streaminga, radija, korištenja u audiovizualnim djelima itd.). Budući da snimljena skladba sadrži melodiju i tekst pjesme, vlasniku publishing prava plaća se kad god se bilo koji master koji sadrži skladbu proda ili reproducira.
Tvrtke za upravljanje pravima na pjesme ulažu u kataloge koji imaju dokazan uspjeh. Uz to, katalozi starijih izvođača doživjeli su porast pažnje i profitabilnosti. Tome je doprinijela viralna priroda društvenih medija, ali i sinkronizacija s audiovizualnim djelima
U kontekstu opisanih promjena kroz koje glazbena industrija prolazi, sve češće dolazi do sukoba između koncepta i interesa njenih novih i starih predstavnika. Primjerice, tvrtka Songtradr, specijalizirana za licenciranje glazbe na globalnoj razini, svojom je prošlogodišnjom akvizicijom Bandcampa, koja je odmah donijela rezanje broja radnih mjesta i nepriznavanje sindikata, preplašila nezavisne izdavače i izvođače diljem svijeta koji su toj nekadašnjoj meki nezavisne glazbe na internetu vidjeli spas od nepovoljnih uvjeta streaming servisa, kao i alternativni izvor distribucije fizičkih izdanja. Songtradr je odmah najavio da je budućnost platforme u pojačanom licenciranju i sinkronizaciji za vizualne medije. Kako će se platforma dobrim djelom oslonjena na fanatičnost autora i publike nišnih i u komercijalne svrhe teško uklopivih žanrova uklopiti u ovakav poslovni plan, tek trebavidjeti.
Kod nas pažnju svako malo izazove diskografska kuća Croatia Records, koja pak kao sljedbenica Jugotona raspolaže vrijednim katalogom. Stoga ne čudi da svako malo izbije neki prijepor oko raspolaganja autorskim pravima, poput epopeje o tantijemama Branimira "Johnnyja" Štulića. No dok se u tom slučaju istina gubi u mitomaniji, nostalgiji i nesuvislim istupima autora koji preferira komunicirati stihovima u desetercu, privremeno ukidanje CR-ovog YouTube kanala na zahtjev beogradske tvrtke Connect Network krajem prošle godine teško da može biti suvremeniji primjer promjena u industriji. Connect Network, koji je osnovan 2020. i bavi se zaštitom autorskih prava u digitalnoj sferi, navodi kako zastupa 84 izvođača, a njegovi predstavnici posebno izdvajaju obitelj Tome Zdravkovića, koju su smatrali oštećenom objavljivanjem snimki na spomenutom YouTube kanalu. Od pravnog raspleta te priče zanimljivije je primijetiti kako se radi o pravima na streaming izvođača za čiji opus interes nikad nije jenjao, ali je istodobno dodatno potaknut nedavnim filmskim hitom "Toma" Dragana Bjelogrlića, što je indikativno za suvremene trendove u vlasništvu nad glazbenim katalozima.
Navedeni primjeri plastično ilustriraju činjenicu da je u posljednjih nekoliko godina došlo do porasta načina za unovčavanje autorskih prava. Tvrtke za upravljanje pravima na pjesme ulažu u kataloge koji imaju dokazane rezultate i uspjeh na vrhu ljestvica, kojima se nadaju izvući više vrijednosti putem obljetničkih box-setova, obrada, prodaje prava za korištenje sampleova i upotrebe u viralnim videima te u filmovima, reklamama i televizijskoj produkciji. Uz to, stariji izvođači i njihovi opusi, koji se često nazivaju i legacy katalozima, doživjeli su porast pažnje i profitabilnosti. Tome je doprinijela i viralna priroda TikToka, Instagrama i drugih društvenih medija, ali i u ovom tekstu više puta spomenuta sinkronizacija s audiovizualnim djelima, poput televizijskih serija koje stare hitove, a ponekad i kultne favorite izlažu novim generacijama potencijalnih fanova.
U posljednjih godinu-dvije pojavilo se na desetke takvih primjera. Pjesma "Dreams" benda Fleetwood Mac ponovno je zaživjela zahvaljujući viralnom TikTok videu, Nirvanina "Something in the Way" oživljenja je u emo sinergiji s "Batmanom" Matta Reevesa, a "Running Up That Hill" Kate Bush završila je u samom vrhu Billboardove ljestvice Hot 100 zahvaljujući opetovanoj upotrebi u četvrtoj sezoni "Stranger Things" u ljeto 2022., skoro četrdeset godina nakon izlaska. Samim time raste i broj njihovog slušanja na streaming servisima, a u nešto manjoj mjeri i broj prodanih fizičkih primjeraka.
Sve navedeno rezultiralo je interesom investitora i osnivanjem brojnih društava za upravljanje private equity fondovima, koji su počeli kupovati glazbene kataloge. Trend je započeo 2006. osnivanjem tvrtke Primary Wave i njihovom kupovinom kataloga Nirvane, Hall & Oatesa i Johna Lennona. Slijedilo je osnivanje tvrtki kao što su Round Hill Music, Kobalt Capital i Concord Music Group. Cijela priča je kulminirala 2018. pojavom Hipgnosisa, tvrtke koju vodi Merck Mercurialis, bivši menadžer Beyoncé, Pet Shop Boysa, Eltona Johna i Guns N' Roses. Oni su tada kupili šest kataloga, ali i 38 u 2019. godini te 42 u 2020. Nimalo čudno, posljedice te munjevite ekspanzije brzo su došle na naplatu, pa su prošle godine pod pritiskom nezadovoljnih dioničara, kojima su obećavali "izvor ulaganja vrjedniji od nafte", najavili prodaju čak 29 kataloga u svojem vlasništvu, prema pisanju New York Timesa. Taj primjer je ujedno i dokaz toga da povećana poslovna aktivnost i likvidnost na tržištu kataloga predstavlja iluziju perspektivne industrije. Investitorske kupnje kataloga, baš kao i streaming platforme, preferiraju najpoznatije izvođače čija prepoznatljivost nudi priliku za unosnu prodaju prava.
Osim njih, oni koji na koncu najviše profitiraju od autorskih prava su tvrtke koje podupire privatni kapital, kao i tehnološke tvrtke na dioničkom tržištu, a ne sami izvođači, koji, zato što su svoja prava prodali, nemaju mogućnost zarade na eventualnim budućim prodajama, sinkronizacijama i ustupanjima. S druge strane, velika je vjerojatnost da bi se brzina i razmjer kataloške prodaje mogla usporiti ili smanjiti rastom kamata tijekom sljedećih nekoliko godina. Ulagači će u takvom slučaju vrlo vjerojatno i dalje kupovati unosne hit-kataloge, ali će mali izvođači biti još više prepušteni hirovima i procjenama velikih izdavačkih kuća i tvrtkama za upravljanje autorskim pravima.
U društvu obilježenom profiterskom klimom kasnog kapitalizma iluzorno je očekivati da bi se financijska dobit koju generiraju katalozi pjesama mogla ponovno uložiti u lokalne ili regionalne glazbene umjetnike i industrije te da bi takva akumulirana vrijednost služila za dobrobit izvođača izvan globalnog mainstreama. Ono što pritom najviše zabrinjava je sve veći nedostatak rješenja koje se ne vode dobiti kao jedinim motivom, a s takvim razvojem događaja postoji i realna opasnost da manje-više sva komercijalno distribuirana glazba postane isključivo namjenska i izgubi autonomiju djela koje funkcionira izvan konteksta drugih umjetničkih djela ili medijskih proizvoda.
