Fontaines D.C.: Skinty Fia (Partisan)
Treći album mladog dublinskog benda Fontaines D.C. istodobno je njihovo najpopičnije i najmračnije ostvarenje. Gallagherizmi poput pretjeranog naglašavanja slogova u singlu "Jackie Down The Line" mogli bi vas navesti na pogrešni trag namjerne banalizacije. Prisvajanje motiva madchestera i britpopa bi se čak moglo smatrati i političkim, ne samo estetskim činom. Naslovna stvar naziv duguje irskoj psovci koja se ugrubo prevodi kao "jelenje prokletstvo", a zvuči kao "Fool's Gold" The Stone Roses puštan u napuštenoj industrijskoj zoni. Izražajni vokal Griana Chattena sve više se oslanja na mantrične fraze koje vam se poput malenih krhotina zabijaju u mozak. Nigdje to nije izraženije nego u varljivo nazvanoj "I Love You", pjesmi koja detaljno i hladnokrvno opisuje irsku prošlost i sadašnjost. Chatten naslovnu frazu pretvara u kletvu, opis toksične veze s vlastitom domovinom. Gitarski bendovi nastali tijekom posljednja dva desetljeća često imaju problem što utjecaje preuzete iz ranijih razdoblja ne uspijevaju pretvoriti u nešto što atmosferom, izvedbom i tematikom zvuči kao dio sadašnjice. "Skinty Fia" nema taj problem. Njegovo inzistiranje na likovima izgubljenima između nestale, fiktivne tradicionalnosti i kaotične, informacijama prezasićene svakodnevnice ne može biti jasnije i aktualnije.
Spiritualized: Everything Was Beautiful (Bella Union)
Za bend koji se od početka karijere činio kao da je uvijek na korak do raspada, Spiritualized su ne samo neočekivano dugovječni, nego i izuzetno konzistentni. "Everything Was Beautiful" njihov je deveti album u trideset godina karijere unutar koje je frontman Jason Pierce mijenjao vrlo malo toga u svojoj fuziji gospela i psihodelije. Zbog toga je lako Spiritualized optužiti za kreativnu stagnaciju ili čak regresiju, no Pierce i dalje uvjerljivo, samosvojno i tvrdoglavo ganja svoju viziju ekstatične rock glazbe. Počevši od omota, album se namjerno referira na njihovo najpoznatije i najhvaljenije ostvarenje "Ladies and Gentlemen We Are Floating in Space", uradak koji je najuspješnije predstavio njihov spoj garažne energije i orkestralnih aranžmana. Na "Everything is Beautiful" se izmjenjuju koncizne, namjerno arhaične garage pop pjesme i ambiciozne rock simfonije poput briljantne završne "I'm Coming Home Again" koja zvuči kao spoj "Fun House" The Stooges i "A Love Supreme" Johna Coltranea. Taj zvuk, kao i naslov koji zajedno s prošlim "And Nothing Hurt" upotpunjuje poznati citat Kurta Vonneguta iz "Klaonice broj pet", odnosno sjajno hvata atmosferu krvave, neuredne ljudskosti koja unatoč manama nije lišena stremljenja za nečim višim, ljepšim i oslobođenim puke egzistencije.
King Gizzard & The Lizard Wizard: Omnium Gatherum (KGLW)
Slušajući dvadeseti album u deset godina suludo produktivnih Australaca King Gizzard & The Lizard Wizard, neupućeni slušatelj bi mogao pomisliti da se radi o nekoj kompilaciji raznih izvođača. Nakon nekoliko izdanja iz 2020. i 2021. koja su članovi benda snimali odvojeno zbog pandemijskih uvjeta, "Omnium Gatherum" veliki je zajednički povratak u studio. To se itekako čuje, ne samo u nedvojbenoj sviračkoj kemiji, nego i u tendenciji da sve svoje vrlo raznolike utjecaje obuhvate jednim pa makar i pozamašnim izdanjem. Album se otvara osamnaestminutnom boogie/krautrock fuzijom "The Dripping Tap", a nastavlja chillwaveom obojenom "Magneta Mountain". Nakon toga slijede susreti s elementima smooth jazza, thrash metala, hard rocka, grupnog repanja nalik na Beastie Boyse, synth popa i još koječeg. U manje vještim rukama takva eklektičnost bi vjerojatno rezultirala neslušljivim neredom, no bend se u prvom redu očigledno dobro zabavlja istražujući različite zvukovne i žanrovske obrasce, a svoj eklekticizam nadopunjuje sjajnim sekvenciranjem pjesama. Zato se gotovo jednoipolsatno trajanje nikad ne čini dosadnim, nepotrebnim, a kamoli predvidljivim.
