Svi su barem čuli da je postojalo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a) održano u Topuskom. Bilo je to treće zasjedanje, održano 8. i 9. svibnja 1944. I na njemu je to tijelo i formalno proglašeno vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom vlasti demokratske Hrvatske. Tako je zametnuta osnova državnosti i otvorena mogućnost da se ono nakon rata preimenuje u Narodni sabor Hrvatske. Isto tako kaže se da su odluke ZAVNOH-a imale presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske.
To je velikim dijelom istina. Uz neke napomene. Prva i najvažnija jest da je suvremena hrvatska država to u dobrom dijelu svojih državnih odluka, ako već ne i u ustavu, u praksi "zaboravila". A druga da se ono što se izvorno zvalo "borbenim bratstvom i oružanim jedinstvom hrvatskog i srpskog naroda", a što je kasnije, naročito u dekadentnom razdoblju zalaza Jugoslavije, pretvoreno u pravno-fetišističku trakavicu o konstitutivnim, tj. ustavnim i neustavnim narodima u Hrvatskoj revidirano pretvaranjem Srba iz konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu. Jer svi dokumenti, svih zasjedanja ZAVNOH-a, govore o Hrvatima i Srbima te nacionalnim manjinama. Zato je važno pogledati i druge dokumente, osim onih donesenih u Topuskom. Ovih dana, točnije 14. lipanj, slavimo i obljetnicu druge sjednice prvog zasjedanja ZAVNOH-a, koja je već 1943. održana na Plitvičkim jezerima, a čija je važna posljedica i rezolucija koju nam valja detaljnije razmotriti.
ZAVNOH se zaklinje (…) da će sve svoje snage usmjeriti za što skorije (…) oslobođenje Hrvatske i punu i istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda
Jer već na Plitvicama je ZAVNOH formalno preuzeo funkciju najvišeg političkog tijela Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, ali je de facto obavljao i zadaće najvišeg tijela vlasti. Formiran je Izvršni odbor, čiji predsjednik postaje hrvatski književnik Vladimir Nazor, a prihvaćena su dva dokumenta: Plitvička rezolucija i Proglas narodima Hrvatske. Dakle, proglas narodima, a ne samo hrvatskom narodu. On je pozvao na oslobođenje od tuđinske vlasti i "braću Hrvate Istre, Zadra, Rijeke i jadranskih otoka".
U Plitvičkoj rezoluciji između ostaloga piše da su se "predstavnici hrvatskog naroda zajedno s predstavnicima Srba u Hrvatskoj te predstavnicima nacionalnih manjina Hrvatske" nakon dvije godine teške i krvave, ali pobjedonosne, narodnooslobodilačke borbe, sastali da pred cijelu svjetsku i domaću javnost iznesu pravo stanje u Hrvatskoj i da izraze istinsko raspoloženje njezinih naroda. Nakon navođenja svih vrsta potlačenosti u bivšim tuđinskim režimima navodi se linija boraca za slobodu, u kojoj su poimence spomenuti svijetli likovi Matije Gupca, Matije Ivanića, senjskih uskoka, Pavla Vitezovića, iliraca, Eugena Kvaternika, Ante Starčevića, Frana Supila, braće Radić i mnogih drugih rodoljuba. Vidimo da je popis vrlo inkluzivan, narodno-frontovski, pa i transepohalan. Osuđena je versailleska Jugoslavija u kojoj su narodi bili tlačeni od beogradskih protunarodnih režima. Posebno se ističu hrvatski i makedonski, ali odmah i dodaje da usprkos borbe protiv velikosrpske hegemonije i nametnutog jugoslavenstva, hrvatski narod "nije ni na čas bio protiv bratske zajednice sa srpskim narodom", nego je bratstvo tih dvaju naroda smatrao "temeljnim zalogom svoje slobode i bolje budućnosti". Osuđuju se vodstva skoro svih stranaka, a u prvom redu "reakcionarnih klika u vodstvu Hrvatske seljačke stranke". Jer, kada je 27. ožujka 1941. došlo do otkazivanja sramnog pristupa Trojnom paktu, reakcionarno vodstvo HSS-a priječilo je najbrutalnijim mjerama da i u Hrvatskoj dođe do izražaja antifašističko raspoloženje naroda.
Čak i onda kada su pred sam rat beogradski vlastodršci bili prisiljeni da puštaju narodne borce iz tamnica, reakcionarna je vlast u banovini Hrvatskoj, koja je bila eksponent HSS-a, izvršila nova masovna hapšenja komunista. Strpala ih je u logore i predala u ruke krvave ustaške strahovlade, koja ih je nakon zvjerskih mučenja, nemilosrdno poubijala. Stvaranjem tzv. NDH hrvatski narod ne samo da nije ostvario svoju težnju za slobodom, nego je naprotiv pao u najteže i najcrnje ropstvo. Spominje se izdajnik Pavelić koji je hrvatske zemlje prodao vjekovnim neprijateljima hrvatskog naroda. Unatoč svemu, Pavelić nikada nije mogao pridobiti hrvatski narod za svoju zločinačku politiku. Istom okrutnošću kojom je proganjao Srbe, progonio je i hrvatske rodoljube. U sublimnom stilu, kojim je razumljivo pisana rezolucija, spominje se kako se "na poziv Komunističke partije digao srpski narod i najbolji sinovi hrvatskog naroda u sveti narodnooslobodilački rat". Navodi se i povezanost ustaša i četnika, što potvrđuju i zapisnici pronađeni u Mrkonjić Gradu, Nevesinju, Medku, kao i satna obavijest br. 4 Pavelićeva Stana, u kojoj on priznaje sporazum sa četnicima.
U ovoj velikoj, gigantskoj borbi protiv fašizma i njegovih ustaških i četničkih pomagača, iskovano je krvlju bezbrojnih heroja posvećeno borbeno bratstvo i oružano jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda...
Na temelju svih tih i drugih činjenica doneseno je četrnaest zaključaka, od kojih sve ovdje ne možemo ni pobrojati, a kamoli elaborirati. Zato spomenimo barem neke. Poziva se na uspjehe bratskog Sovjetskog Saveza, Engleske i Amerike na svjetskim frontama. Napominje da je Narodnooslobodilačka vojska jedina snaga koja se istinski i iskreno bori za slobodu hrvatskog i srpskog naroda. Te kaže poznata rečenica: "U ovoj velikoj, gigantskoj borbi protiv fašizma i njegovih ustaških i četničkih pomagača, iskovano je krvlju bezbrojnih heroja posvećeno borbeno bratstvo i oružano jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda..." Ta borba dvaju naroda dio je velike antifašističke fronte i međunarodni značaj narodnooslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije raste iz dana u dan. Naši narodi, i hrvatski srpski, ne žele povratak starih ustanova protunarodnih režima, kao što su nametnuti općinski sreski načelnici i žandari. Zatim se govori o osnivanju narodnooslobodilačkih odbora kao zametaka nove vlasti. U ovoj fazi borbe oni su preuzeli brigu za opskrbu Narodnooslobodilačke vojske hranom, odjećom, obućom i organizirali svu pozadinu u službu borbe te ostvarili puno jedinstvo naroda i vojske, fronte i pozadine.
ZAVNOH je, kaže se već na Plitvicama, najviše političko tijelo narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. I opet se navodi neslomljiva volja "hrvatskog i srpskog naroda" da ostvari svoje vjekovne težnje za slobodom i samostalnošću.
Dio članova Izvršnog odbora ZAVNOH-a, Plitvička jezera, 14. lipnja 1943. (Foto: Antifašistički vjesnik)
U drugom dijelu rezolucije navode se osnovni zadaci koji stoje pred ZAVNOH-om: dalje razvijanje borbe i dalje okupljanje svih rodoljubivih i demokratskih snaga u jedinstvenu frontu; još tješnje povezivanje oslobođenih i neoslobođenih krajeva; borba za povratak otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji; borba protiv povratka starih protudemokratskih i protunarodnih režima, uključujući "vladu" u Londonu i reakcionarno vodstvo HSS-a s dr. Mačekom na čelu; jačanje narodnooslobodilačkih odbora kao organa narodne demokratske vlasti. I onda: "ZAVNOH će iz svoje sredine izabrati Izvršni odbor s predsjednikom i tri potpredsjednika, koji će rukovoditi svim tim poslovima". Slijede zahvale Vrhovnom štabu NOV-a i partizanskih odreda Jugoslavije i Glavnom štabu Hrvatske. Puno priznanje i povjerenje iskazuje se i Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-u), kao najvišem političkom predstavniku oslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije. I zaključno: "ZAVNOH se zaklinje pred hrvatskim i srpskim narodom, da će budno čuvati interese narodnooslobodilačke borbe i da će sve svoje snage usmjeriti za što skorije postignuće onog uzvišenog cilja, za koji su naši narodi podnijeli neviđene žrtve, za oslobođenje Hrvatske i punu i istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda".
Naveli smo ekstenzivno i ponavljajući neke možda i općepoznate stvari, da bismo zaključili kako današnje gotovo unisono pozivanje na to da je nova hrvatska država utemeljena na vrijednostima antifašističke borbe pati od, ne samo praktične nedosljednosti, nego i od ustavnog revizionizma, s obzirom na tu istu tradiciju. Jer u njoj se, valjda je to svima jasno, ne poziva na osnivanje jednonacionalne hrvatske države, nego na osnivanje zajedničke države hrvatskog i srpskog naroda. Pa ako je taj revizionizam, proglašenjem nacionalne države hrvatskog naroda, već gotovo unisono shvaćen kao novi "svršeni čin", a Srbi su postali jednom od nacionalnih manjina u toj novostvorenoj državi, bio bi red da to barem priznamo.
