Sredinom marta ove godine grupa od 24 osobe, uključujući i djecu, uspjela je u toku noći u blizini Sanskog Mosta preći preko rijeke Save i tako iz Bosne i Hercegovine ući u Hrvatsku. U grupi su bili ljudi kojima su stroge vizne politike i zatvorene granice prepreka za slobodu kretanja pa su prisiljeni koristiti neregularne načine putovanja ka Zapadu, gdje traže zaštitu ili priliku za bolji život.
Po ulasku u Hrvatsku kretali su se u pravcu Zagreba, prateći prugu. Oko pet ujutro zaustavilo ih je vozilo u kojem je bilo dvoje ljudi u civilnoj odjeći. Predstavili su se kao policajci, a potom su kao pojačanje pozvali uniformisanu policiju.
U grupi je bio i Iračanin N. (45) s dvojicom sinova, od kojih je jedan maloljetnik. Cijela grupa je odvedena u podrum napuštene zgrade, u kojem nije bilo ničega osim nekoliko kartonskih kutija. Nije bilo WC-a, nisu im dopušteni izlazak na dnevno svjetlo i kretanje, a tokom šest dana, koliko su u toj zgradi proveli, pritvoreni ljudi dobivali su tek minimalnu količine hrane – "hljeb, šećer i ponekad sir". Nakon toga prebačeni su na drugu lokaciju, "u veliku prostoriju sa više ljudi".
Prema njegovim tvrdnjama, N. je tokom boravka na teritoriji Hrvatske više puta bezuspješno pokušao tražiti azil i medicinsku pomoć. Nakon nekoliko dana svi članovi grupe dobili su Rješenje o protjerivanju prema kojem tokom narednih 18 mjeseci ne smiju ući na tlo evropskog gospodarskog prostora. Nekima od njih je naplaćen smještaj i prevoz.
Potom je čitava grupa autobusima prebačena do granice sa BiH odakle su, uz pomoć Međunarodne organizacije za migracije (IOM), pridružene UN-ove agencije za migracije, i lokalnih službi, razmješteni u postojeće kampove. U izvještaju koji je Human Rights Watch izdao u maju ove godine grupna prebacivanja ljudi iz Hrvatske u BiH – koja se dešavaju sve češće – opisana su kao "masovna protjerivanja".
Prema tvrdnjama Iračanina N. (45), tokom boravka na teritoriji Hrvatske više je puta bezuspješno pokušao tražiti azil i medicinsku pomoć. Nakon nekoliko dana svi članovi grupe u kojoj je bio dobili su Rješenje o protjerivanju. Nekima od njih je naplaćen smještaj i prevoz
S N.-om smo razgovarali tokom njegovog boravka u jednom od IOM-ovih kampova u BiH. U ovu zemlju došao je iz Grčke, gdje je godinama čekao na azil. Nakon konačne odbijenice u ljeto 2022. odlučio je pokušati u nekoj drugoj članici Evropske unije, pa je sa sinovima krenuo na balkansku rutu. Znali su za slučajeve pushbackova, ali nemajući drugi izbor odlučili su pokušati. U njihovom slučaju hrvatska policija nije koristila nasilje i prakse ilegalnog protjerivanja u susjedne zemlje, nego ugovor o readmisiji potpisan s BiH 2011. godine, koji je do sada rijetko korišten.
Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije ističe kako je ova "praksa nejasna i pomalo nalikuje na lutriju". Osim readmisija, pushbackovi su i dalje prisutni, nekim osobama izdana su rješenja o povratku, nekima rješenja o protjerivanju, a nekima potvrde da su u Hrvatskoj zatražili azil iako oni sami svjedoče da nisu. Ukoliko te osobe nastave svoj put, ova uvjerenja će omogućiti readmisiju najprije u Hrvatsku, a potom u BiH. Osim toga, nehumani uvjeti u kojima je boravila N.-ova grupa nisu izuzetak, nego sustavna praksa.
- Veći dio svjedočanstava tiče se osoba koje su nekoliko dana provele u detenciji u vrlo lošim higijenskim uvjetima i s jednim oskudnim obrokom dnevno, koje su bez prisutnosti prevoditelja morale potpisivati papire koje ne razumiju, kojima je nakon eksplicitnog izricanja namjere za traženje azila ta mogućnost uskraćena, da bi potom postupkom readmisije bile vraćene u susjednu BiH. Također, naplaćeni su im različiti troškovi detencije i prijevoza. Svjedočanstva dakle ukazuju na nastavak nezakonitih praksi i nezakonito provođenje readmisija u slučajevima osoba koje su azil zatražile, a policija im je to pravo uskratila - zaključuje Kekuš.
Hrvatski MUP u Zakonu o strancima i Pravilniku o boravku u prihvatnom centru za strance ima pravno uporište za naplaćivanje troškova detencije i prisilnog udaljenja (250 kuna odnosno 33,18 eura po danu boravka i 3 kune odnosno 0,40 eura po kilometru, u oba smjera). Međutim, sami migranti tvrde kako je trajanje njihovog boravka u prihvatnim centrima – smještenim u Trilju, Tovarniku i Ježevu – proizvoljno.
Zaključuju da ono ovisi o količini novca koju nose sa sobom, odnosno da je riječ o svojevrsnoj legalnoj pljački, pa su ga prilikom pokušaja prelaska granice počeli nositi što manje. Iz MUP-a nisu odgovorili na upit Novosti da komentiraju ove optužbe, kao ni one vezane za loše uvjete boravka ili tvrdnje humanitarnih organizacija po kojima hrvatska policija u BiH vraća i maloljetnike bez pratnje. Bez odgovora su ostali i upiti o razlozima početka masovnijeg korištenja readmisija te uloge Hrvatske u provođenju novog Pakta o azilu i migracijama.
Ugovori o readmisijama omogućavaju članicama EU-a da u BiH, ili druge zemlje na Balkanu, vraćaju ne samo njihove državljane, nego i ljude iz trećih zemalja koji su u tim zemljama registrovani. Kada je 2017. balkanska izbjeglička ruta skrenuta prema BiH, EU je donijela odluku da tamošnjim vlastima ne može vjerovati što se "upravljanja migracijama" tiče. Od tada glavnu ulogu preuzimaju Ured specijalnog predstavnika EU u BiH (EUSR) i IOM koji u narednom periodu kreiraju kampove i upravljaju cijelim sistemom, istovremeno pomažući izgradnju i jačanje sistema registracije i razmjene podataka. EU i partneri također vrše obuku domaćeg osoblja koje učestvuje u deportacijama, kao i financiranje čitavog procesa i njegov nadzor.
"Naplata" smještaja u Tovarniku i troškova prisilnog udaljenja (Foto: Novosti)
Ugovori o readmisiji do sada se nisu tako često provodili. Međutim, u skladu s odredbama Pakta o migracijama i azilu – oko kojeg su članice EU-a postigle preliminarni dogovor – oni postaju ključni dio nove strategije EU-ovog "upravljanja migracijama". Još jedan razlog za činjenicu da je Hrvatska tek odnedavno počela masovnije primjenjivati readmisije vjerojatno leži u nastojanju da se, nakon ulaska u schengenski prostor, prikriju nezakoniti pushbackovi koje je ipak lakše prokazati, dok se u slučaju readmisija izbjeglice mogu osloniti samo na svoju riječ da su zatražili azil, nasuprot riječi policajaca koji tvrde da nisu.
Spomenuta strategija "upravljanja migracijama" zasniva se na što više – dobrovoljnih ili prisilnih – povrataka migranata i izbjeglica, i to ili u zemlje porijekla ili u tranzitne zemlje, koje ih potom trebaju deportovati u zemlje porijekla. BiH – inače protektorat i kao takva testno područje za nove politike Zapada – uradila je prve korake već prošle godine, započevši pilot-projekt deportacijama u Pakistan, Bangladeš i Maroko. U godišnjem izvještaju Ministarstva sigurnosti BiH stoji kako je "povratak migranata u zemlje porijekla bio jedna od prioritetnih aktivnosti" i kako je BiH lider u regiji.
Deportovani ljudi sprovođeni su uz jaku policijsku pratnju, vezanih ruku, tokom tog procesa su i fotografirani, dok je Služba sa poslove sa strancima izvijestila o deportovanju "ilegalnih migranata". Javnost nije dobila informaciju da li su deportovani ljudi prošli proceduru azila, koja je zakonska obaveza. U izvještaju ministarstva stoji da je EU deportacije prepoznala kao pozitivan pomak na putu EU-integracija, što je doprinijelo kandidatskom statusu koji je BiH dobila prošle godine.
"Služba za poslove sa strancima ostaje predana aktivnostima koje vode ka uklanjanju neregularnih migranata iz BiH", odgovaraju iz Službe na novinarski upit. Prema podacima dostupnim na internetskoj stranici te institucije, od početka godine je 25 osoba prisilno udaljeno iz zemlje. Zadnja deportacija je obavljena 20. juna, ali nema podataka u koju zemlju. Iz Službe navode da su svi troškovi vezani za udaljavanje pokriveni iz IPA-fondova koje je EU kreirala kao financijsku podršku u procesu pristupanja EU-u.
Od 2021. na Balkan je uloženo 201,7 miliona eura u projekte koji se tiču "antikrijumčarenja, upravljanja granicama, pravosudne i policijske saradnje, jačanja kapaciteta i ključne infrastrukture". Tokom 2022. najavljena su dodatna sredstva, s fokusom na readmisiju i povratak – dobrovoljni i prisilni.
Od početka 2023. godine, odnosno pristupanja Hrvatske schengenskom prostoru, pa do kraja aprila BiH je kroz Sporazum o readmisiji prihvatila oko 760 osoba, dok je prema podacima Službe za strance BiH 980 zahtjeva hrvatskih institucija odbijeno. Samo u aprilu ove godine prihvaćeno je 400 ljudi. Sporazume o readmisiji sve češće koriste i Italija, Austrija i Slovenija, gurajući ljudi iz jedne zemlje u drugu, a prema Balkanu.
U izvještaju koji je Human Rights Watch izdao u maju grupna prebacivanja ljudi iz Hrvatske u BiH, koja se dešavaju sve češće, opisana su kao "masovna protjerivanja"
Nakon readmisije i po dolasku u BiH ljudi bivaju smješteni u postojeće kampove koji su otvorenog tipa, ali u kojima su uslovi minimalni. Neki pak bivaju upućeni u Imigracioni centar u Lukavici, nedaleko od Sarajeva, gdje ostaju do tri mjeseca u detenciji, nakon čega bivaju protjerani ili putem readmisije vraćeni u Srbiji ili Crnu Goru, uz odluku kojom im se zabranjuje ulazak na teritoriju BiH u narednih godinu do pet godina. Ovo se dešava i s ljudima s Kosova – države koju BiH ne priznaje – i s ljudima iz Afganistana.
Među njima je i S. koji je u Lukavici proveo dva i pol mjeseca nakon što je putem readmisije vraćen iz Hrvatske. Po puštanju iz Lukavice S. je protjeran u Crnu Goru. EU za sada ne odobrava deportacije u Afganistan, pa ni BiH nije u mogućnosti da to radi. U rješenju bosansko-hercegovačkih institucija koje je S. dobio stoji da je 25. marta prihvaćen na graničnom prelazu Izačić temeljem Sporazuma o readmisiji s Hrvatskom, u koju je prethodno ušao "nelegalno" napustivši BiH. Na tu odluku je imao, kako stoji u dokumentu, svega 24 sata za podnošenje žalbe.
Da bi sporazumi o readmisiji bili provedivi, u zemlji u koju je osoba vraćena trebaju postojati funkcionalna vladavina prava i sistem azila. To nije slučaj u BiH, koja je notorna po kršenju postojećih zakona, a što EU u svojim izvještajima o napretku iz godine u godinu naglašava. Prema podacima UNHCR-a, u 2023. je prosječan period čekanja na prijavu za azil bio 49 dana, za prvi intervju čekalo se 231 dan, dok je do prve odluke prošlo u prosjeku 247 dana. Od oko 110.000 osoba, koliko ih je registrovano da su od 2018. do kraja 2022. ušle u BiH, za azil se prijavilo njih 2.907, a odluke je dobilo svega njih 165.
Da će regija biti neka vrsta platforme za deportacije iz Evrope spominje se od 2015. godine. Tada je u organizaciji Regionalne inicijative za migracije, azil i izbjeglice (MARRI) – koordinacijskog tijela ministarstava unutarnjih poslova, odnosno u slučaju BiH Ministarstva sigurnosti – održan sastanak EU-a, Švicarske i niza organizacija kao što su Međunarodni centar za razvoj migracijskih politika (ICMPD), IOM, OSCE i Ured visokog predstavnika u BiH s jedne, te predstavnika Pakistana, Egipta, Maroka, Irana, Palestine, Libije i Turske s druge strane. Ista tema razmatrana je i oktobra 2022. u Beču, nakon čega je Ministarstvo sigurnosti BiH objavilo saopćenje prema kojem će ICMPD imati značajnu ulogu u budućim deportacijama iz BiH.
Ravnatelj MARRI-ja Saško Kočev ističe kako je plan da se unaprijedi saradnja zemalja regije. To uključuje i organizaciju čarter-letova iz regije za deportaciju migranata u zemlje porijekla. Takvi čarter-letovi standardna su praksa u zemljama EU-a. Naime, pravila komercijalnih letova dopuštaju da svakim pojedinim mogu biti deportirane svega dvije osobe, što predstavlja skup i neučinkovit proces.
Predstavnici bosanskog Ministarstva sigurnosti još su prošlog augusta najavili mogućnost uspostave čarter-letova za veće grupe. U razgovoru za Novosti Kočev kaže da je "BiH vodeća država regije što se tiče readmisije migranata koji ilegalno borave na njenom teritoriju", dodajući da će se u budućnosti povećati broj osoba koje će iz regije biti vraćene, "ali to ovisi i o kapacitetima ovdašnjih administracija". U skladu sa zahtjevima EU-a, prvi sporazum o readmisiji BiH je potpisala 2021. i to s Pakistanom.
- Za sada jedino BiH ima takve sporazume. Međutim, readmisije se mogu vršiti i bez sporazuma ukoliko postoji koordinacija između službenika uključenih zemalja. BiH je tako uspješno vratila nekolicinu ljudi u Maroko i Bangladeš. Vjerujem da će u narednom periodu EU osigurati supstancijalnu podršku regionalnim državama kako bi izgradile readmisijske kapacitete, odnosno kapacitete za vraćanje ljudi koji ilegalno borave na teritoriju zapadnog Balkana, kao i da će doći do pojačane regionalne suradnje - kaže Kočev.
Ravnatelj MARRI-ja Saško Kočev ističe kako je plan da se unaprijedi saradnja zemalja regije. To uključuje i organizaciju čarter-letova iz regije za deportaciju migranata u zemlje porijekla. Takvi čarter-letovi standardna su praksa u zemljama EU-a
On tvrdi da su – "prema njegovim informacijama" – readmisije izvršene poštujući sve nacionalne zakone te međunarodne standarde, propise i konvencije, uključujući i pravo osoba koje su deportovane da zatraže azil. Tokom razgovora ravnatelj MARRI-ja često je spominjao EU-standarde. Istovremeno je koristio termin "ilegalni migranti", da bi se nakon našeg pitanja da li je taj izraz u skladu sa standardima EU-a ispravio.
- Da, u pravu ste. Neregularni migranti je termin - odvratio je.
Organizacija koja igra važnu ulogu u eksternalizaciji graničnog režima EU-a je ICMPD. Njemački istraživački portal FragDenStaat nedavno je zajedno sa ZDF-om i austrijskim listom Der Standard objavio opsežno istraživanje o ICMPD-u, uključujući i niz "procurjelih" dokumenata. Riječ je o slabo poznatoj međuvladinoj organizaciji koju su 1993. osnovale Austrija i Švicarska sa svrhom "razmjene gledišta o migracijskoj politici", fokusirajući se na izbjeglice iz Jugoslavije.
Danas je riječ o organizaciji koja okuplja dvadeset zemalja, od Nizozemske i Njemačke preko država Balkana do Turske, te iz sjene uvelike utječe na migracijsku politiku EU-a. Sjedište ICMPD-a je u Beču, a njegova svrha je razvijati učinkovito "upravljanje migracijama", pa organizacija tako "pozadinski savjetuje države, stvara međunarodne mreže i sama biva aktivna u graničnim regijama EU-a", piše FragDenStaat. Istovremeno, ICMPD, kao ni ostale međunarodne organizacije, "ne plaća poreze, teško je utuživ pred sudovima i ne može biti ispitivan od strane bilo kojeg parlamenta", nastavlja portal u tekstu naslovljenom "Upravljači migracija", odnosno "The Migration Managers". FragDenStaat ističe da članice EU-a tu netransparentnost ICMPD-a, kao i drugih međuvladinih organizacija, koriste kako bi vodile rasprave i formulirale migracijske politike daleko od očiju javnosti.
Primjerice, najavljeno pooštravanje pravila o azilu djelomično je dogovoreno na neformalnim sastancima u okviru ove organizacije, koja osim toga izravno podupire granične službe Libije, Maroka i Tunisa optužene za teške povrede ljudskih prava. "Evropska komisija ne može tek tako dati opremu recimo marokanskoj vladi, pa im treba netko poput ICMPD-a da to uradi", rekao je američkom portalu Coda Story bivši zaposlenik organizacije. Naime, ukoliko EK ne bi imao posrednika poput ICMPD-a, trebalo bi odobrenje Evropskog parlamenta. Objavljeni dokumenti daju naslutiti čime se organizacija sve bavi – naime, na sastanku ICMPD-a i predstavnika EU-a bilo je riječi o suradnji s francuskim sigurnosnim službama na organiziranju "tečaja osposobljavanja za rukovanje mrtvim tijelima na moru" u Tunisu.
Glavni ravnatelj ICMPD-a od 2016. je Michael Spindelegger, nekadašnji zamjenik austrijskog kancelara i nekadašnji glavni tajnik konzervativne Austrijske narodne stranke (ÖVP) te politički otac bivšeg kancelara Sebastiana Kurza. Pod Spindeleggerovim vodstvom budžet ICMPD-a se učetverostručio i 2022. je iznosio 74,5 milijuna eura. Više od polovine tog novca donirala je Evropska komisija, a ostatak zemlje članice ICMPD-a. Sam Spindelegger javno je obrazložio kako vidi uspješno "upravljanje migracijama": države EU-a trebale bi razvijati "učinkovitiju politiku povratka", odnosno deportirati što više ljudi, dok bi zahtjevi za azil trebali biti procesuirani u nekoliko dana odmah pored granice – što prema organizacijama za ljudska prava ne omogućava pošten postupak – a migrante bi trebalo prihvaćati u skladu s potrebama tvrtki u odredišnim zemljama.
Osim u Africi, ICMPD je uvelike prisutan i na Balkanu. Organizacija je tako imala važnu ulogu u razvoju i formiranju Ministarstva sigurnosti BiH, osnovanog 2002. odlukom Visokog predstavnika Paddyja Ashdowna. Tom su ministarstvu u nadležnost predana pitanja azila i boravka stranaca, a njemu je podređena i granična policija. Pored Balkana, ICMPD na sličan način djeluje i u Tunisu, Turskoj, Libanu, Ukrajini, Moldaviji i drugim zemljama važnim za graničnu politiku EU-a.
Selmo Cikotić i Michael Spindelegger (Foto: Ministarstvo sigurnosti BiH)
U e-mail prepisci s Novostima, ICMPD negira ulogu u samim deportacijama, ali dokumenti nedavno objavljeni na portalu FragDenStaat ukazuju na njihovu uključenost u čitav proces, od konzultacija preko obuke osoblja i nabave opreme do nadzora. Ulogu u procesu igra i IOM, koji organizuje "dobrovoljne povratke" u zemlje porijekla, proces koji kritiziraju organizacije koje se bave ljudskim pravima. Naime, uzimajući u obzir politiku zatvorenih granica i uslove u kojima migranti i izbjeglice borave, uvelike je upitno koliko su ti povraci "dobrovoljni". Iako IOM negira da pruža usluge "dobrovoljnih povrataka", ljudi koji su boravili u Lukavici Novostima su tvrdili drugačije. Takvi povraci nuđeni su i u skvotovima i privremenim kampovima poput notornog Vučjaka, gdje su ljudi mjesecima boravili u improvizovanim šatorima u blatu, pored smetlišta.
U "upravljanje migracijama" u BiH sam ICMPD izravnije se uključuje krajem 2021. godine. Naime, iz dokumenata koje je objavio spomenuti FragDenStaat vidljivo je da je sam Spindelegger nazvao tadašnjeg ministra sigurnosti Selmu Cikotića. Osim što je kritizirao činjenicu da se, po mišljenju ICMPD-a, u BiH previše novca troši na humanitarne aktivnosti umjesto na "upravljanje migracijama", glavni ravnatelj ICMPD-a tada je spomenuo potrebu izgradnje detencijskog centra u sklopu kampa Lipa, nedaleko od Bihaća, kao i rad na poboljšanju sistema identifikacije. Od tada ICMPD povećava svoje kapacitete u BiH i privlači sve više donacija. Organizacija također provodi aktivnosti koje ostali partneri poput UNHCR-a ili IOM-a zbog svojih pravila ne smiju.
U novembru 2022. evropski komesar za proširenje Olivér Várhelyi najavio je donaciju 500 hiljada eura ICMPD-u, kako bi ta organizacija posredovala u dogradnji detencijskog dijela kampa Lipa. Prema tvrdnjama EUSR-a, taj će objekt "služiti da se osigura efikasna i humana politika povratka za one koji ne ispunjavaju uslove za međunarodnu zaštitu". Danas tu postoji 12 jedinica-kontejnera koji mogu biti korišteni za detenciju do 72 sata, ali još uvijek nisu u funkciji.
Potrebno je prilagođavanje postojećih zakona, a izmjene su trenutno u toku, i to uz konzultacije s ICMPD-om. Na upit Novosti, ICMPD-ov predstavnik za medije Bernhard Schragl odgovorio je da je organizacija "bila uključena u radove u kampu Lipa na zahtjev EU-a i Ministarstva sigurnosti BiH. Izgradnja je finalizirana i ključevi objekta su predati Službi za poslove sa strancima, koja ima operativnu odgovornost u cijelom kampu". Schragl je također rekao da ICMPD svojim članicama služi samo kao alat i ustvrdio da ne učestvuju u kreiranju samih politika.
Pa ipak, planovi za izgradnja detencije u kampu Lipa detaljno su razrađeni u ICMDP-ovim dokumentima korištenima u istraživanjima portala FragDenStaat i CodaStory. Reagirajući na te članke, ICMPD je saopćenjem negirao sve navode spomenutih medija. Austrijska nevladina organizacija SOS-Balkanroute taj je objekt proglasila "austrijskim Guantanamom". Zbog tih, sasvim sigurno pretjeranih tvrdnji ICMPD je podigao i tužbu, no činjenica je da se izgradnja dešavala iza ograda i žica Lipe, bez informiranja javnosti i bez zakonske osnove. Krajem ovog maja u Austriji je boravio i bosansko-hercegovački ministar za ljudska prava i izbjeglice Sevlid Hurtić. Izjavio je kako mu je zastupnica Zelenih u austrijskom parlamentu Ewa Ernst-Dziedzic tom prilikom rekla kako je "prihvaćanje detencijskog centra unutar kampa jedna vrsta ucjene" BiH od strane Austrije.
Inače, krajem oktobra 2022. donaciju ICMPD-u najavila je i vlada Češke, u iznosu od 286 hiljada eura namijenjenih readmisiji i povratu migranata iz BiH. Dodatna sredstva za povratak i jače pogranično osiguranje dogovorena su na EU-samitu u Tirani u decembru 2022. "Partneri moraju nastaviti sa unapređenjem njihovih sistema povratka, uključujući sklapanje sporazuma o readmisiji sa ključnim zemljama porijekla.
U ovom smislu, EU ostaje spremna da podrži zapadni Balkan da poveća dobrovoljne i nedobrovoljne povratke, uključujući direktno iz regiona u zemlje porijekla", stoji u zaključku. Godine 2023. premijeri više članica EU-a uputili su Evropskoj komisiji pismo zahtijevajući odlučnu akciju po pitanju deportacija i eksternalizacije evropskog graničnog režima. U međuvremenu je na vlast u BiH došla nova koalicija čiji opstanak zavisi od podrške međunarodne zajednice. Osim što su Sarajevo zajednički posjetili ministri vanjskih poslova Austrije i Italije, sve je aktivnija saradnja s Mađarskom, Slovačkom i Poljskom.
U međuvremenu, ljudi u pokretu i dalje se kreću balkanskom rutom. Dok dio njih nalazi način kako da se suprotstavi svim zidovima i granicama, dio se odlučuje da ovdje pokuša naći mjesto za sebe. Novi pakt, koji će se više provoditi na periferiji EU-a nego unutar same Unije, budi sumnju da će oni svoje snove moći ostvariti. N. je ipak odlučio pokušati dobiti azil u BiH. "Ja samo tražim mjesto gdje ćemo ja i moja djeca biti sigurni. Želim živjeti kao čovjek. Samo normalan život. Ništa drugo mi ne treba", kaže N. svjestan da drugih opcija osim BiH, koja još uvijek nije počela vraćati državljane Iraka, teško da ima.
(Kraj)
Prvi dio teksta o eksternalizaciji graničnog režima Europske unije možete pročitati na ovom linku.
