Sredina je sezone, turisti pune svoje kofere i kreću put Jadrana. Hrvatska, jedna od top ljetnih destinacija turista iz srednje Europe, ostat će im u lijepom sjećanju kad se vrate u svoju svakodnevicu i rutinu, a svojima doma pričat će o kristalno čistom moru, razonodi na prepunim plažama ili veličanstvenim gradskim zidinama.

Tako uostalom izgledaju i opisi Hrvatske u turističkim vodičima. "Ako vaše mediteranske fantazije uključuju mirne dane uz safirno more u sjeni drevnih zidinama utvrđenih gradova, Hrvatska je pravo mjesto da ih pretvorite u stvarnost", stoji u popularnom vodiču Lonely Planet. Ipak, malo koja čitalačka publika izvan Hrvatske može saznati kako izgleda "mediteranska fantazija" izvan obalnog pojasa i mimo ljetne sezone.

Poljska autorica Aleksandra Wojtaszek svoju nedavno objavljenu knjigu "Fjaka. Sezon na Chorwację" (Fjaka. Sezona Hrvatske) započinje upravo trenucima kad ljeto prelazi u jesen, ispraćaju se posljednji gosti, a barovi i restorani zaključavaju svoja vrata do sljedeće sezone. I ne ostaje predugo na tome: čitatelja vodi širom Hrvatske, po otocima, selima i gradovima, kafićima, trgovima ili dvorištima. Vodi ih i u obilazak poželjne i nepoželjne baštine, kroz opise svijetlih i manje svijetlih povijesnih događaja.

"Fjaka" žanrovski pripada književnoj reportaži, u Poljskoj veoma popularnoj vrsti nefikcijskog pisanja koja je hibrid putopisa, eseja i novinarskog rada. Ranije ove godine Wojtaszek je objavila i svoj doktorat o hrvatskoj i srpskoj znanstvenoj fantastici, no fikcija je zasad samo predmet njenog znanstvenog interesa.

U "Fjaki" se niže čitava plejada stvarnih likova, od povijesnih i javnih ličnosti do "običnih ljudi" koje je Wojtaszek upoznala u Hrvatskoj. Često čitatelje u priču uvuče i vlastitim anegdotama, primjerice kad je napravila selfie s Tuđmanovim kipom u Benkovcu kako bi udobrovoljila patriotski nastrojenog oca njenog prijatelja. Ili kad izgubi "profesionalnu smirenost" dok joj stanovnici Paga objašnjavaju da spomen-ploču stradalima u ustaškom logoru Slana uništavaju bura i – Srbi.

Autoričin ozbiljniji interes za naše prostore započeo je upisivanjem kroatistike na krakovskom sveučilištu. Nastavio se razvijati kroz prevođenje, praćenje književnosti, politike, popularne kulture, ali i kroz sklapanje prijateljstava. S vokabularom obogaćenim nestandardnim izrazima, Wojtaszek fluidno govori naš jezik, što joj je omogućilo nebrojene interakcije s lokalcima. Tek pokoji "krivi" naglasak ili jako vibrantno "r" odaju da nije izvorna govornica.

- U Hrvatsku sam prvi put na dulje vrijeme došla 2012., na studentsku razmjenu u Zagrebu. Sljedećih deset godina sam se stalno vraćala. Tada još nisam mogla znati da ću pisati knjigu, ali na neki način sam skupljala materijal... Ne mogu procijeniti koliko sam ukupno imala sugovornika. U pozadini ima dosta mojih frendova iako nisu imenovani. S njima sam godinama pričala, učili su me jeziku, govorili mi o političkoj situaciji. Ali tu su i ljudi iz nekih potpuno drugih miljea. Kad sam već aktivno tražila sugovornike za knjigu htjela sam da to ne budu samo ljudi koji se znanstveno ili profesionalno bave nekim problemima. Ima dijelova gdje se pojavljuje Đurđa, bivša radnica Kamenskog, Mile koji je bio beskućnik, vozači Ubera itd. Naravno da ima i novinara i povjesničara kad treba komentirati neki fenomen, ali mi je jako stalo da bude i puno takozvanih običnih ljudi koji mogu reći nešto drugačije od uvriježenih fraza – rekla je Wojtaszek za Nadu.

U gotovo 400 stranica knjige isprepliću se različite teme: antifašističko nasljeđe, tranzicija, ratovi, migracije, odnos prema manjinama. Kaže nam da je selekcija tema bila izazov, ali da je na kraju izabrala one koje su njoj zanimljive i važne jer će to publika osjetiti. Wojtaszek, koja je rođena 1991. godine i koja je i sama osjetila posljedice tranzicije odrastavši malom selu na jugu Poljske, objašnjava da je nit vodilja knjige upravo to razdoblje.

- Devedesete su bile ključ, tad se situacija potpuno obrnula, raspala se Jugoslavija, počeo je rat, kasnije privatizacija. Iako nema posebnog poglavlja u kojem se bavim tom dekadom, ona se stalno povlači – kaže.

Iako je birala sugovornike sa svih strana i strpljivo novinarski slušala što imaju za reći, u knjizi ne skriva svoju političku perspektivu. Zanimalo nas je dovodi li je to u neugodne situacije u rodnoj Poljskoj, većinski katoličkoj zemlji sa snažnim porastom konzervatizma.

- Jasno se pozicioniram time što kritiziram Tuđmana, pišem o nacionalizmu, privatizaciji. Evidentno je da sam na lijevoj strani, što u Poljskoj u mnogim krugovima nije poželjno. Nekad bi netko zamijetio da kao previše hvalim Tita, a da o Tuđmanu pišem s više kritike. No većina ljudi u Poljskoj shvaća knjigu apolitično, iako mislim da to nije. Ljudima iz Hrvatske bi to bilo odmah jasno. Moj tata mi često kaže: "Komentiraj književnost, ne politiku, ne baviš se politikom." To mi je presmiješno jer iz knjige se jasno vide moji stavovi. Ali dok ne govoriš o poljskim prilikama, to je svima bezazleno – kaže nam.

Poljski su se mediji također veoma malo fokusirali na društveni i politički aspekt zemlje o kojoj piše, pa je Wojtaszek uglavnom s njima razgovarala o turizmu i uspoređivala Poljsku s Hrvatskom.

- Najčešće je pitanje što Hrvati misle o Poljacima. Stalno se podcrtava ta poljska komponenta, o čemu ja ni ne pišem. Na početku spominjem nešto, kad pišem o turizmu, a naravno tu su i Poljaci kao turisti. No znamo kako mediji funkcioniraju. Ne čudi me da je to svima sjajna ljetna tema, ali bit ću zadovoljna ako to nekoga navede da pročita knjigu i možda razmisli kakva je naša pozicija. Zahvaljujući Hrvatskoj, dosta sam osvijestila poljske pozicije: poljski rigorozni antikomunizam, hvaljenje liberalizma i tranzicije bez ikakve zadrške. Super je što ipak dosta ljudi misli da to nije samo knjiga o Hrvatskoj, bez obzira na to što ne spominjem širi kontekst osim nekog balkanskog, postjugoslavenskog. Sve češće čujem da je to knjiga o cijeloj srednjoj Europi, o tome kako je tranzicija izgledala, kako je nepravedna bila privatizacija, unatoč većim razlikama. Naš komunizam je drukčije izgledao, a i nismo imali ni rata – objašnjava.

Dok ljudi izvan naše regije, pa i postsocijalističke centralne Europe, često imaju imaginacije o Balkanu kao pomalo divljem i nesređenom kraju, zagađenim netolerancijom, a istovremeno i kraju gdje se dobro jede i pije i gdje su ljudi opušteniji, Wojtaszek je zagrebala puno dublje.

- Mislim da sam davno prevazišla te priče, upoznavanje regije kroz Kusturicu i Bregovića. Studirala sam, dosta se bavila kulturom i vidjela da je to jako površno. Htjela sam izbjeći balkanistički diskurs pa sam čitala povjesničarku Mariju Todorovu i etnologa Ivana Čolovića da osvijestim u kojoj mjeri bih i ja mogla nesvjesno upasti u reprodukciju nekih stereotipa – kaže.

Razgovor smo završile s pitanjem zbog čega se iznova vraća u Hrvatsku i što joj nedostaje kad je predugo u Krakovu.

- Prije svega prijatelji. A često pričam Poljacima da mi fali vaš smisao za humor. Baš volim humor koji se ne boji nekog svetogrđa. Osim toga, Hrvatska mi je postala kao druga zemlja. Zanima me koje su nove knjige i filmovi izašli i što se događa, želim biti u toku. Ne vjerujem baš u priče o mentalitetima, ali nekako se dobro osjećam u Hrvatskoj. Mogu više mahati rukama i glasnije pričati – dodaje kroz smijeh.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma