Neasfaltirani put kroz idilično selo Opaka Duża vodi između velikih bašta sa drvenim kućama na kojima je ručno naslikano šareno cvijeće. Ljudi ispred kuća ili na putu nema, ali po lavežu nekoliko pasa iz dvorišta može se pretpostaviti da tu neko ipak boravi, barem povremeno. Na kraju sela put se račva u dva pravca. Lijevi vodi do sljedećeg sela, dok je puteljak na desnoj strani ograničen željeznom ogradom visokom pet i po metara, sa bodljikavom žicom na vrhu, nadziran kamerama i senzorima. Iza jednog niza ograde, koja se proteže duž guste šume, još je jedan, a onda bjeloruska granica.

Ovaj zid, koji se proteže duž dvjestotinjak kilometara na istoku Poljske i ide kroz prašumu i nacionalni park, brzo vam iz memorije izbriše idilično selo kroz koje ste upravo prošli, dok vam pogled ostaje prikovan na metalne rešetke, kamere i žice. Stajati ispred ove ružne grdosije je zastrašujuće. Iako je vreo ljetni dan, u blizini zida je neka čudna hladnoća i jeza, tama. Zrak kao ispunjen nelagodom koja otežava normalno disanje. Ukoliko se zadržite u okolini ograde, vojna policija će se brzo ukazati, a ako zidu priđete na 15 metara, naplatit će vam kaznu koja može ići i do sto eura.

Zid je izgrađen 2021. godine, otkada granicu između Poljske i Bjelorusije ili, kako vlasti u Varšavi kažu, "istočnu granicu EU-a", čuva oko 5.000 vojnih i oko 500 graničnih policajaca. Jako prisustvo policije je primjetno svuda u ovom dijelu Poljske, naročito na putevima i prilazima šumi. Atmosfera nelagode i straha oko zida već je normalizovana u ovoj zemlji, kao i nizu drugih članica EU-a gdje postoje zidovi na granicama. Uprkos svemu, ljudi i dalje nalaze način da se kreću i prelaze zidove, vođeni snažnom željom za životom.

U selu Bohoniki migrantima pomažu mještani i lokalni imam koji je dio groblja odredio za njihovo sahranjivanje. Pritom su zaštićeni statusom manjine u Poljskoj, u kojoj ima tek par stotina muslimana, uglavnom Tatara

Nakon pada Berlinskog zida do danas u Europi je podignuto više od 2.000 kilometara zidova i ograda na granicama. Sam šengenski prostor okružen je sa 19 zidova i žičanih ograda. Većina je podignuta nakon 2015., kada je na europski kontinent istovremeno došlo više od milion ljudi koji su bježali od rata u Siriji.

Prema procjenama Transnacionalnog instituta, organizacije sa sjedištem u Amsterdamu, članice EU-a troše oko milijardu eura godišnje na jačanje granica, a budžeti se svake godine povećavaju. Novac ide uglavnom ka nekoliko velikih kompanija, uključujući Thales, Leonardo i Airbus koje proizvode opremu koja se koristi na granicama – žice, ograde, dronove, helikoptere; zapravo fortifikaciju koja predstavlja multimilionski biznis za sve koji su uključeni.

Vlade pravdaju izgradnju zidova namjerom da zaustave masovne migracije i borbom protiv terorizma. Organizacije, institucije i pojedinci koje se bave zaštitom ljudskih prava ukazuju na statističke podatke prema kojima zidovi ne zaustavljaju migracije, ali povećavaju prisustvo krijumčara i cijenu koju ljudi moraju platiti da bi prešli granice, kao i opasnosti kojima su izloženi. Organizacije koje se bave zaštitom okoliša upozoravaju kako zidovi i ograde nanose štetu biljnom i životinjskom svijetu, pa tako i ljudima. Najbolje to znaju migranti, ali i oni koji žive u područjima oko zidova, uključujući sela u istočnoj Poljskoj.

Zid se prostire kroz jednu od dvije preostale prašume u Europi, u kojoj još uvijek žive bizoni i brojne zaštićene biljne i životinjske vrste. Posvuda su gusta šuma, močvare, jezera i rijeke, a stanovništvo ovog kraja tradicionalno živi od turizma i zemlje. No od 2021. turista je sve manje.

- Niko ne želi doći da se odmara okružen vojskom, dok ga nadziru dronovi - kaže nam A., aktivistkinja iz samoorganizovane grupe Granica, koja od 2021. sa prijateljima svaki dan odlazi u šume tragajući za ljudima koji prelaze granicu i kojima je potreba pomoć.

Čekanje voza za Ukrajinu (Foto: Nidžara Ahmetašević) 

Kažu da uspije stotinjak ljudi dnevno. Teren je težak, naročito zimi, kada se temperature u ovom dijelu Poljske spuštaju ispod minus 20. Pomoć je više nego potrebna, ali ju je teško pružiti u takvim uslovima. Sami aktivisti djeluju u poluilegali, zbog čega A. moli da ne koristimo njeno ime. Ona je nekada bila uposlenica Nacionalnog parka. Danas nema posla jer nema ni turista.

- Svi odlaze iz ovog dijela Poljske. Nemamo od čega živjeti, a pritom gledamo kako sve oko nas umire - kaže i dodaje kako vjeruje da vlasti imaju namjeru cijelo područje pretvoriti u vojnu zonu i da se zbog toga ne trude zaustaviti masovne migracije lokalnog stanovništva.

Puno više pažnje pridaju zaustavljanju migracija iz pravca Bjelorusije tvrdeći da na taj način brane EU od Lukašenka, kojem pripisuju instrumentalizaciju migracija kao odgovor na sankcije.

U blizini zida je i selo Bohoniki, jedno od par preostalih mjesta u kojima žive Tatari, njih oko sto. U selu su i mala džamija sagrađena u 19. stoljeću i mezaristan (groblje) u kojem je sahranjeno sedam osoba čija su tijela aktivisti pronašli u obližnjim šumama i koje su uspjeli identifikovati. Uglavnom su to osobe iz Iraka i Sirije koje su putovale sa članovima porodica ili sa prijateljima koji su uspjeli preći i koji su pomogli u traženju tijela i pri identifikaciji.

Piotr Czaban je lokalni aktivista i novinar koji od 2021. pomaže u pronalasku i sahranjivanju migranata. Do te godine Piotr je radio za nacionalnu TV stanicu, a danas ima svoj YouTube kanal i fokusira se na izvještavanje o ekologiji i ljudskim pravima, uključujući migracije, teme za koje često nema mjesta u poljskim medijima. Istovremeno, treću godinu odlazi svakodnevno u šume oko granice kraj koje živi, noseći pomoć ljudima koji uspiju preći zid. On predvodi grupu aktivista koji pomažu u izvlačenju tijela stradalih i njihovom sahranjivanju. Neki su umrli od povreda zadobivenih pri prelasku, neki od gladi, neki od hladnoće.

Uprkos problemima sa vlastima, mještani Michałowa odlučili su da drže upaljena zelena svjetla ispred kuća kao znak migrantima da mogu dobiti pomoć. Godine 2021. stajali su pred odlukom da li će pomagati ljudima ili će ući u historiju kao nove Jedwabne

U Bohoniki pomažu mještani i lokalni imam koji je dio seoskog groblja odredio za sahranjivanje migranata. Na sahrane dođu Piotr i seljani, "da ih ispratimo kao ljude", kaže nam. Ako nisu muslimani, sahranjivanje je često vrlo težak proces koji otežavaju lokalne vlasti. Piotr priča o slučaju žene iz Etiopije kada se danima borio da dobije grobno mjesto, a nakon toga da postavi obilježje sa imenom i prezimenom.

- To su ljudi. Nisam htio dopustiti da je sahrane kao da nije osoba, bez imena i bez oznake - kaže Piotr sa kojim smo se sreli u neposrednoj blizini šume.

Mještani u Bohoniki ne ustručavaju se pomagati migrantima i uglavnom nemaju problema. Zaštićeni su statusom manjine u Poljskoj, u kojoj ima tek par stotina muslimana, uglavnom Tatara.

Mnogo teže je mještanima sela Michałowo. Zbog neposlušnosti prema vlastima, koja se ogleda u nesebičnoj pomoći migrantima, vlasti u Varšavi nametnule su im niz sankcija tokom protekle dvije godine. Od sankcija i prijetnji jača je savjest i solidarnost oko 3.000 stanovnika Michałowa, kaže gradonačelnik Marek Nazarko.

- Ovo je malo mjesto i svi sve znaju. Mi smo skupa odlučili da nam je važnije pomoći ljudima nego bilo šta drugo - dodaje.

Svi mještani Michałowa su 2021. godine odlučili otvoriti svoje domove i cijelo selo za migrante. Brigu o njima su preuzeli sami, a odnedavno im pomažu i manje privatne fondacije koje im omogućavaju da pomažu dvjema sirijskim porodicama. Pomagali su i jednoj porodici iz Afganistana, no oni su odlukom centralnih vlasti nedavno protjerani iz Poljske. U selu je i nekoliko stotina izbjeglica iz Ukrajine za koje centralna vlast plaća smještaj i svu potrebnu pomoć. Za ostale takva vrsta pomoći ne postoji.

Uprkos prijetnjama i problemima sa vlastima, mještani Michałowa odlučili su 2021. da drže upaljena zelena svjetla ispred kuća kao znak migrantima da ovdje mogu dobiti pomoć.

Groblje u selu Bohoniki gdje su sahranjeni migranti (Foto: Nidžara Ahmetašević)

- Mi smo 2021. godine stajali pred odlukom da li ćemo pomagati ljudima ili ćemo ući u historiju kao nove Jedwabne - kaže gradonačelnik, podsjećajući na masovno ubistvo nekoliko stotina Jevreja koje su 1941. počinili njihovi susjedi u gradu Jedwabne.

- Odlučili smo da će naši potomci drugačije pričati o nama i da ćemo pomoći onome kome treba.

Gradonačelnik kaže da mu je šokantna činjenica da vlasti uporno ne tretiraju isto ljude iz Ukrajine i ostale od kojih neki također bježe od ratova ili drugih teškoća. Svjestan je da dio odgovornosti za takav odnos ležu na EU-u i njenim institucijama, dok naglašava da lokalnim ljudima migranti iz bilo koje zemlje ne smetaju. Hvali se i da je ovo selo tokom stoljeća uspjelo zadržati različitosti i da su među rijetkima u Poljskoj gdje zajedno žive Jevreji, Poljaci te Ukrajinci i Bjelorusi koji su se doseljavali u prošlosti.

Na granici Poljske prema Ukrajini situacija je drastično drugačija. Ovdje nema zida, a pomoć koju dobivaju izbjeglice, koje i dalje pristižu iz ratnog područja susjedne zemlje, podržana je od centralnih vlasti i niza organizacija. Na željezničkoj stanici, sa koje svakodnevno odlaze i dolaze vozovi iz i za Ukrajinu, prisutne su brojne međunarodne organizacije koje Ukrajincima dijele vodu, hranu i ostalo. Vlasti su organizovale i dežurne punktove gdje pružaju medicinsku i druge vrste pomoći. Od početka rata u Ukrajini kroz Przemyśl je prošlo nekoliko miliona ljudi iz Ukrajine.

- Mislim da možemo zaista biti ponosni na to kako je naš grad pomogao izbjeglicama iz Ukrajine - s pravom kaže Jacek Paniw, zadužen za koordinaciju pomoći ispred gradskih vlasti.

Način na koji je organizovana pomoć, u uslovima koji su bili teški, lako bi mogao biti praksa i na istoku, gdje je znatno manje ljudi. No vlasti to ne podržavaju. Paniw naglašava da pomoć bez oklijevanja pružaju svima koji pristižu iz pravca Ukrajine, negirajući rasističke incidente koji su se dešavali na samom početku rata, ali nisu prestali ni danas, prema ljudima koji dolaze iz ratom zahvaćenih zona, ali nisu bijeli, uključujući Rome te osobe iz Azije i Afrike koje su živjele u Ukrajini. Kaže da svakog dana kroz grad prođe nekoliko stotina ljudi iz Ukrajine, onih koji napuštaju zemlji ili onih koji idu nazad.

Na željezničkoj stanici zatičemo red od nekoliko stotina ljudi koji čekaju voz za Ukrajinu. Uglavnom žena. Zaposlenici UNHCR-a i ostalih organizacija koji su na stanici često su Ukrajinci, koji i sami putuju na ovoj relaciji. U drugom dijelu grada je detencijski centar u kojem su smještene osobe koje uspiju preći granicu i zatražiti azil.

Piotr Czaban (Foto: Nidžara Ahmetašević)

Preciznih podataka o tome koliko je osoba u šest centara u Poljskoj nema, jer granična policija koja ih nadzire nema obavezu da prikaže ukupan broj. Dio centara je otvorenog tipa, a dio su praktično zatvori. Ured ombudsmena u Poljskoj tvrdi da je u januaru ove godine u detenciji bilo 1.349 osoba, uključujući 468 djece. Koliko neko ostaje u detenciji zavisi od mjesta do mjesta, ali generalno je taj period od 52 dana do 17 mjeseci.

Gotovo sve osobe koje bivaju pronađene pri prelasku granice, ako ih graničari prisilno ne vrate u Bjelorusiju, bivaju upućene u postojeće centre. Oni čiji azilantski zahtjev uđe u proceduru premještaju se u otvorene centre, dok ostali borave u detenciji do deportacije. Od 2015. naovamo Poljska je legalizovala praksu prisilnog vraćanja ljudi sa granica, dok graničari imaju moć da odluče čiji zahtjev za azil može ili ne može biti prihvaćen.

Graničari predlažu detenciju, o kojoj odlučuje sud, te nadziru detencijske centre. Iz njih dolaze informacije o nasilju i raznim vrstama zlostavljanja. Osobe koje se nalaze u ovim centrima, koji su neuslovni za bilo kakav boravak, imaju ograničen pristup advokatima, nemaju internet ili bilo koju drugu mogućnost komunikacije sa vanjskim svijetom, osim ombudsmena i rijetkih nevladinih organizacija koje imaju dozvolu pristupa.

Prema tvrdnjama ombudsmena, osobe u detenciji često nisu svjesne svojih prava, niti im je poznat status u kojem se nalaze, niti koliko dugo će ostati u detenciji. Uz to, svi su obavezni platiti boravak u detenciji. Vlasti se uglavnom trude da vrate sve osobe koje uspiju ući u zemlju, izuzev ljudi iz Sirije, Afganistana i Jemena koje zbog međunarodnih pravila ne smiju deportovati.

Kao i u većem dijelu EU-a, pitanje migracija je svakodnevni dio političke debate, naročito u periodu pred izbore koji su u Poljskoj zakazani za ovu jesen. Zajedno sa Mađarskom, Poljska se trenutno pokušava suprotstavi odrednicama novog Pakta o migracijama koji zastupa Europska komisija.

Naime, Poljska i Mađarska odbijaju prihvatiti podjelu odgovornosti za migrante koji ulaze u EU, tvrdeći da su dosta učinili prihvatom miliona Ukrajinaca. Pakt nalaže da zemlje koje odbijaju biti dio zajedničkog odgovora na migracije moraju plaćati 20.000 eura po osobi čiji relokaciju odbiju. Poljska konzervativna vlast najavila je mogućnost referenduma vezanog za relokaciju azilanata. Prema trenutnim najavama, referendum bi se mogao desiti isti dan kada i generalni izbori.

Istovremeno, vlasti uz pomoć lojalnih medija ne prestaju širiti propagandu mržnje prema migrantima. Predizborna kampanja za ovogodišnje izbore, koja je već u toku, ne razlikuje se nimalo od prošle – dominira jezik mržnje kojim se koristi kako ultradesnica koja je na vlasti, tako i kandidati centra koje predvodi Donald Tusk, nekadašnji predsjednik Europskog vijeća i bivši premijer Poljske. Mnogi Tuska vide kao jedinu mogućnost za smjenu postojeće vlasti, ali tek rijetki vide mogućnost za drastične promjene kada je riječ o politici prema migrantima.

Istovremeno, gradonačelnik Michałowa, kao i brojni aktivisti u Poljskoj i nevladin sektor insistiraju na tome da odgovor vlasti na dolazak ljudi iz drugih zemalja – bili oni iz Ukrajine, Sirije, Iraka ili Kube – mora biti jednak. Podsjećaju i da sve više Poljaka napušta zemlju i da cijela područja, naročito na istoku, prema Bjelorusiji, ostaju pusta. Vlasti na to nemaju odgovor, izuzev represivnih mjera i prijetnji svima koji se ne slažu sa njihovom politikom.