Kolokvijalno često izgovorenu sintagmu "lijepa kao glumica" najčešće izušćuju mnogi otac i majka govoreći o svojoj kćerki, ili to itko ini čini podrazumijevajući kakvo lijepo djevojče ili curu, a da se zapravo nitko od njih ne može pravo sjetiti otkada je ta frazeologija u uporabi i na koju se to točno lijepu glumicu odnosi. Glumice su lijepe, i gotovo! A bit će da je to ipak jedna od mnogih opsjena na koje smo voljno pristali i koje ne propitkujemo, kojima ne tražimo uzroka i za čije aproksimacije ne ištemo racionalnoga opravdanja. Lijepo zvuči, i gotovo! Taj se krasni klišej odnosi na neku svima dragu emociju, koja nikoga ništa ne košta – konačno, tko smo mi eda bismo bili pozvani remetiti intenzitet njegovog trajanja i frekvenciju toga fenomena među nama?
Vjerujem kako će se mnogi složiti ustvrdim li kako je Ana Karić sigurno bila od onih glumica, koja je negdje nekada nekoga nagnala nadjenuti nekoj djevojci ili curi ubavi epitet – "lijepa kao glumica". Ana Karić bila je predivna žena, kad je se gleda dok se s njom govori, i bila je divna diva puna karizme, dok se pred njom sjedi i gleda kako na pozornici oživljuje napisani lik iz drame.
U hrvatskom glumištu malo je bilo glumica koje su uspjele zaokružiti puninu karijere kako je to uspjela Karić. Jugoslavensko je glumište obilovalo protagonisticama što su se ostvarile sa srpske strane, poput primaglumice Milene Dravić ili visokoparno karakternih Olivere Marković i Radmile Savićević, pa damski staložene Svetlane Bojković, iskričave Jelisavete Seke Sablić, odnosno univerzalno predodređenih Mirjane Karanović i doajenke Mire Banjac. Hrvatska je strana puno izgubila potresno preranom smrću vjerojatno i najveće od svih, Ene Begović, a Zdravka Krstulović i Mira Furlan ne mogu same na vlastitim leđima poput karijatida nositi teret nacionalnoga glumišta. Kao i prethodne tri velikanke, i Ana Karić otišla je preko reda osiromašivši hrvatsko glumište za još jedno veliko ime.
Sama Ana kazat će kako joj je uloga Ane Borongaj u Krležinim "Zastavama" 1991. na pozornici ZKM-a, u režiji Georgija Para, najdraža uloga u životu. Davno je bila u kombinacijama za taj pothvat, ali je i sama sretna da je do njega došlo u njezino zrelo doba
Karićeva je rođena u ličkom gradiću Perušiću 13. svibnja 1941. godine, u istom mjestu gdje je svjetlo dana bio ugledao i Šime Šimatović, redatelj što joj je povjerio prvu veliku ulogu u svojem "salonskom filmu" "Pustolov pred vratima" (1961.), za koji je sâm bio napisao scenarij prema antologijskoj drami Milana Begovića. Iako će Šimatović u povijesti hrvatske i jugoslavenske kinematografije ostati zavazda uklesan kao pokretač izgradnje Jadran filma te inicijator i prvi direktor Zagrebačke škole crtanog filma, te što će njegovog "Pustolova" originalnom glazbom ozvučiti Boris Papandopulo, ovaj uradak neće izazvati divljenje struke. Međutim, ostat će pamćenje na kreaciju koju je u njemu ostvarila mlada glumica, tada tek studentica na početku karijere.
Iste godine, koji mjesec ranije, Ana Karić debitirala je u filmu "Carevo novo ruho" Ante Babaje, koji je prema slavnom danskom literatu Hansu Kristijanu Andersenu bio prilagodio Božidar Violić. Već tada došao je do izražaja njezin baršunasti alt, prirodno impostirani glas kao idealan kalem za bistru dikciju i čisti verbalni prijenos emocije. I premda ćemo je pamtiti kao zavodljivu crnku tijekom gotovo čitave njezine karijere sve do kraja, u svojim prvim godinama pred kamerom Ana je bila plavuša. Ništa neobično, s obzirom na to kako je u to vrijeme plavokosa djevojka bila pomodarski hit što su ga namrle ikone filmske industrije Mеrilin Monro i Brižit Bardo.
Debitantski nastup, kao i niz uloga što će uslijediti, Ana Karić ostvarila je s kolegom Borisom Buzančićem, partnerom s kojim će u budućnosti dugo i najradije igrati. Danas je gotovo potpuno iščezlo iz javnosti kako je Ana sredinom minuloga vijeka snimila nekoliko zapaženih televizijskih filmova, drama komorne atmosfere koja je zapravo prispodobiva kazališnoj pozornici. Pitanje je uopće koliko je u svijesti naše publike čak i broj tih ostvaraja što su revnosnici zanata u ta doba činili za video-baštinu domaće nam kulture. Splićanin Joakim Žak Marušić bio je vrlo aktivan po tom pitanju, pa je snimio čitavu nisku naslova 1960-ih godina, trajno oslonjen na pero svojih sunarodnjaka. Iz te su aktive nastale i brojne TV-drame u kojima je popularni Žak angažirao baš mladu glumicu Anu Karić. Recimo, "Mediteranska klima" (1966.) na tekst Ive Štivičića, pa "Žur u Magdelandu" (1968.) autora Alojza Majetića ili TV-serija "Fiškal" (1970.) prema Anti Kovačiću...
Možda zaslijepljena uspjesima filmova "H-8" (1958.) i "Rondo" (1966.), melodrama "Putovanje na mjesto nesreće" (1971.) Zvonimira Berkovića nekako je iskliznula s tračnica domaće nam sineastne pažnje, gdje je Ana, uz vrlo poticajnog Radu Šerbedžiju, fenomenalno odigrala namijenjenu joj lirsku rolu. Mnogo kasnije, u filmu "Noćni brodovi" (2012.) Igora Mirkovića s kolegom Radkom Poličem zaista će staviti zlatni zvekir na vrata dvorca svoje filmske karijere.
Ipak, sama Ana kazat će kako joj je uloga Ane Borongaj u Krležinim "Zastavama" 1991. na pozornici ZKM-a, u režiji Georgija Para, najdraža uloga u životu. Davno je bila u kombinacijama za taj pothvat, ali je i sama sretna da je do njega došlo u njezino zrelo doba. S Fricom se bila srela još 1969. godine u TV-drami "Adam i Eva" koju je režirao Mario Faneli, a producirao kasnije proslavljeni oskarovac Branko Lustig.
Ana Karić gostovala je i u Splitu. Iako nisam bio na predstavi 11. kolovoza 2001. kad je u Kulturnom središtu mladih nastupala na Splitskom ljetu, igrajući u komadu "Edip" Lucija Aneja Seneke u režiji čudotvornog Ivice Buljana, kao da je bilo jučer sjećam se praizvedbe drame "Rebro" Elvisa Bošnjaka, gdje je 20. srpnja 2014., također na Splitskom ljetu, jubilarnom njegovom 60. izdanju, briljantno bila odigrala svoju dionicu predstave. Bilo je to ni dva i pol mjeseca pred Aninu smrt... U onom oniričkom ambijentu borovine u Vili Dalmacija na južnim stranama Marjana, odigrala je tu svoju rolu baš kao da joj je zadnja! Eteričnost njezinog pogleda i ekspresivnost mirnog izričaja držali su publiku u nekoj vrsti hipnotičke obamrlosti. I partnere na sceni isto.
Veliki rimski pjesnik Ovidije, jedan od onih antičkih genijalaca s Apenina uz Horacija i Vergilija, na jednom je mjestu bio zapisao kako mu je očito ono što je bolje, pa to i podržava, ali se svejedno drži svega onoga lošijeg. Čini mi se da je tom paradoksalnom mišlju uvlas bio opisao i današnje hrvatsko društvo, u kojem je svima jasno gdje su vrijednosti i kvaliteta, ali svejedno dopuštamo da pred licemjernom malograđanštinom vazda ustuknuti imaju neporecivi valeri na svim razinama. Tako je i s pamćenjem i recepcijom najvećih umjetnika među nama: nekako se osjećamo smirenije ako podržavamo mediokritete i lažne veličine, dopuštamo im da se smiješe s naslovnica naših novina i ekrana s raznih portala. Umjesto kulture sjećanja, na snazi je osuda sjećanja! Pa je tako mimo nas, nečujno poput noćne rijeke, 9. listopada prošla i 10. obljetnica preminuća Ane Karić. Umrla je isti dan, iste godine, kao i njezin dugogodišnji partner Boris Buzančić, s kojim je, vidjesmo, i debitirala na sceni. A mi, mi nećemo zaboraviti veliku glumačku damu i divnu divu Anu Karić.
