Na nedavno završenom filmskom festivalu u Puli film ‘Tereza 37’ dobio je tri velike nagrade: Zlatnu arenu kao najbolje ostvarenje, Zlatnu arenu za režiju osvojio je redatelj Danilo Šerbedžija, a Zlatnu arenu za scenarij Lana Barić, koja ujedno igra naslovnu ulogu. Riječ je o suvremenoj psihološkoj drami smještenoj u ambijent Mediterana i urbani milje Splita. Priča govori o mladoj ženi i supruzi moreplovca koja, živeći u podosta tradicionalnoj obiteljskoj i društvenoj sredini, pokušava zatrudnjeti i postati majka…

Film reflektira moje vlastito iskustvo, iskustvo moje majke i moje bake, kao i ostalih žena u mojoj bližoj obitelji. Položaj žene u jednom mediteranskom gradu i dalje je posljedica nekog stanja stvari: mentaliteta, naslijeđenih obrazaca ponašanja…

Ne događa se baš svaki dan da glumac ili glumica pišu scenarij za film. Koja je bila vaša motivacija za scenarij ‘Tereze 37’?

Oduvijek sam, još odmalena, bila vezana uz film. Znala bih sav svoj džeparac potrošiti na videoteku. Često bih u toj našoj kvartovskoj videoteci u Splitu posuđivala filmove po formuli ‘tri plus dva’: tri bih platila, a dva dobila besplatno i onda bih po čitave noći gledala filmove. I sve okolne videoteke su me znale; jako puno filmova sam gledala i bila sam zaista njihova ljubiteljica otkad znam za sebe. Na počecima mojih razmišljanja o tome čime ću se u životu baviti zanimao me film kao umjetnost i postojala je mogućnost da možda budem filmska redateljica, premda sam na kraju otišla na glumu. Ovaj scenarij sam pisala iz vlastite unutarnje potrebe, ali i u nekom prijelaznom vremenu, nakon završene Akademije u Sarajevu i bez jasne vizije kako će izgledati moja glumačka budućnost u Zagrebu. Sjedila sam kod kuće za stolom i pisala tu priču, učeći paralelno zanat pisanja filmskog scenarija…

Gola stvarnost

‘Tereza 37’ je priča o jednoj mladoj ženi. Prije nekoliko godina ste rekli da ste ovim scenarijem željeli pokazati da je svako kršenje normi legitimno, da svaka istina nema nužno pozitivan ili negativan predznak i kako je ‘važno ne sramiti se svojih istina, kakve god da one jesu’. Što znači taj poziv za obranu vlastitih, u ovom slučaju ženskih pozicija, u vremenu u kojem živimo?

Često u velikim kinematografijama danas gledamo filmove u kojima je dominantna tzv. ženska priča i u kojima su žene prikazane kao heroine, a ja mislim da smo mi dosta od tih bitaka izgubile. To govorim zato što je na primjer jedna primjedba na prošlogodišnji mađarski film ‘Eden’, u kojem sam glumila, bila da je ta žena – slaba. Ako je slaba, zar ne zaslužuje prostor? I je li zaista slaba? Što to uopće znači? Mislim da bi poanta trebala biti u tome da se govori o životnoj borbi žene, kakav god ishod da jest, jer je tih borbi puno i one su često nevidljive. Nisam mogla znati hoće li moja filmska priča jednog dana imati značajan odjek i hoće li nakon moga filma, figurativno rečeno, izrasti neka nova biljka, ali mi je za početak bilo dovoljno samo prikazivanje te životne borbe, to je ta startna pozicija. Moja junakinja je naprosto odabrala svoj put, okrenuvši svoju svakodnevicu u smjeru u kojem to nitko ne bi očekivao. Toj priči nisam pristupila s moralnim plusevima i minusima nego poštujući odabir te žene. Ta Tereza bi najvjerojatnije bila sporedan lik u našim životima, a ja sam željela da ona, takva žena, bude glavni lik u mojoj priči. Ona je jedna od onih žena koje u stvarnom životu često i ne vidimo, ali ih ima jako puno.

Socijalno, to je priča o današnjem vremenu i nama, začahurenima u svoje naučene društvene uloge. Film djeluje depresivno, a sloboda glavne junakinje njegov je glavni vitalni adut…

Moja intencija nije bila da moj scenarij i film djeluju depresivno, nego prije da na neki gorko-slatki način i preko komično-životnih momenata prikažemo golu stvarnost koja, ako bismo je slikali samo u tamnim tonovima, ne bi bila toliko uvjerljiva. Da, film problematizira naučene društvene uloge mnogih od nas, koje preuzimamo često nesvjesni što to živimo, svjesni tek mnogo kasnije da smo živjeli na krivi i neautentičan način. Mi ne znamo kako smo to stalno ponavljali određene obrasce ponašanja, ali definitivno – to je naša odgovornost. Tom problemu kopiranja načina ponašanja svjedočila sam u životu kod same sebe i u svom užem i širem krugu obitelji i prijatelja. U filmu nisam željela upirati prstom ni u koga, nego samo reći da je to naš društveni milje, da je to naš život i da je to naprosto tako.

Ako samo pogledate grafite po Splitu ili drugim gradovima, možete zaključiti da su antagonizmi teški i da se neće tako brzo riješiti. Treba kontinuirano i ozbiljno razgovarati o poziciji manjina u našem društvu, ne samo nacionalnih

Splitski novinar Boris Dežulović rekao je jednom da kada danas izađeš s nekog žura u Splitu 3, usred noći, ne znaš u kojem si gradu i kako ćeš se vratiti kući. Radnja vašeg filma zbiva se u jednoj takvoj splitskoj novogradnji u kojoj svi prozori i balkoni izgledaju isto: koliko se u njemu radi o problemu izgubljenosti u današnjoj tipičnoj urbanoj džungli?

Moj film svakako govori o usamljenosti i to je moja vječna tema, ali on govori i o problemu ljudskog kontakta koji je u Dalmaciji vrlo intenzivan i koncentriran, a zapravo uopće nije realan. U Dalmaciji recimo sukobi započinju u startu od vrlo povišenih tonova i energija i penju se višestruko i taj mediteranski impulzivni temperament je već poznat, ali ono što nedostaje je suštinski kontakt. U tom smislu možemo govoriti i o nekom plivajućem identitetu junaka filma, kako oni već ostavljaju dojam na gledaoca. Split 3 su moje zgrade i moje ulice u kojima sam odrasla i ja ih volim ali – u vezi ove urbane džungle – u Dalmaciji svatko svakome gleda u pijat i to je opet jedna činjenica koja je i u filmu prisutna. Moja nona u Splitu nikada nije zaključavala vrata, svatko je ulazio i izlazio kako je htio, a u Zagrebu, koji opet ima sasvim drugačiji mentalitet, ne znam ni kako mi se tko od susjeda zove, ni koliko ih je u zgradi, ni tko su ti ljudi, i to mi odgovara.

Interesantno je da Split u ‘Terezi 37’ izgleda neprestano okupan suncem, a priča djeluje tegobno poput kakvog filma Ingmara Bergmana?

Veliki sam ljubitelj Ingmara Bergmana, toliki da sam uzela kao temu za svoj prijemni ispit na Akademiji junakinju iz njegovog filma ‘Jesenja sonata’. Što se tiče Splita, prisjećam se da je netko napisao da je to grad u kojem ‘jako puno nesretnih ljudi živi u tom prekrasnom podneblju, okruženi divnom arhitekturom i pod suncem okupanim nebom’. To jest paradoks – da u divnom gradu s prekrasnom klimom živi dosta nesretnih, nezadovoljnih i tužnih ljudi. To jest tako, ja sam to osjetila kroz svoje odrastanje, i mi smo željeli da se to u filmu vidi.

Kroz priču o životu i sudbini glavne junakinje položaj žene na ovim prostorima djeluje dosta obeshrabrujuće?

Rekla bih da ovaj film vjerojatno najbolje reflektira moje vlastito iskustvo odrastanja u Splitu, iskustvo moje majke i moje bake, kao i ostalih žena u mojoj bližoj obitelji. To je opet jedna činjenica, koja povlači u sebe priču o odgovornosti i muškaraca i žena, ali i dalje je taj položaj žene u jednom mediteranskom gradu stvarna posljedica nekog stanja stvari: mentaliteta, međuljudskih odnosa, naslijeđenih obrazaca ponašanja…

Jedan od junaka po nacionalnosti je Srbin, kojeg tako dobro igra beogradski glumac Dragan Mićanović. Veza glavne junakinje s njim ispostavlja se kao nemoguća misija jer bi je, kako se kaže u filmu, njezini ubili da pođe s njim u Beograd. Do kada će na našoj strani Jadrana trajati ta beskonačna ‘sicilijanska’ mržnja?

Svakako sam htjela da jedan od junaka bude iz neke druge sredine i na kraju sam odabrala iskustvo koje mi je poznato iz kruga moje obitelji. Moja tetka, sestra moje majke, udala se u Beogradu, gdje do dana današnjeg živi. Pitala sam je jednom kako se upoznala s tim čovjekom, što ju je privuklo, a ona mi je odgovorila kako ju je taj čovjek osvojio u trenutku kada joj je poklonio knjigu. Rekla mi je kako je doživjela šok kada je vidjela da knjiga predstavlja poklon, jer to u Splitu nije doživjela nikada. Što se tiče tih kroničnih animoziteta prema drugima i drugačijima, zaista ne znam do kada će oni trajati, ali ako samo pogledate grafite po Splitu ili po drugim gradovima, koji svako malo osvanu, možete zaključiti da su ti antagonizmi teški i da se neće tako brzo riješiti. Taj problem sam vrlo malo dotaknula u svom scenariju, ali treba kontinuirano i ozbiljno razgovarati o poziciji manjina u našem društvu, ne samo nacionalnih. Ta teška priča je i dalje živa, naročito u Dalmaciji i ja sam tužna zbog toga. Pritom, kada se na primjer radi o tim mrziteljskim grafitima, bjelodano je da ih najčešće pišu vrlo mladi ljudi koji nemaju puno veze s međunacionalnim problemima. To samo znači da su oni te probleme naslijedili, što čitavu stvar čini još težom i upravo o tome i govorim cijelo vrijeme, o kopiranju uzoraka koji načelno s tobom samim/samom nemaju nikakve veze.

Pao mi je kamen sa srca

Glavna junakinja, do tragičnih razmjera bezuspješno, pokušava postati majka, što negdje na simboličkoj razini govori o tome kako živimo na prostorima s velikim deficitom ljubavi i topline. Kako vjerovati u ljubav na Balkanu nakon ovog filma?

Ne znam kako ne vjerovati u ljubav i za mene kao osobu to je nemoguće. Ljubav me potpuno ispunjava i predstavlja moj glavni pokretač u životu. Deficit ljubavi stvara emotivne rupe i izaziva mnoge boli i ja sam toga u Dalmaciji vidjela jako puno. Ne kažem da tog problema nema negdje drugdje, ali Dalmacija je moje podneblje, koje jako dobro poznajem, zato o njoj i pišem. U Dalmaciji se taj problem vidi preko tog paradoksa koji sam već spomenula, a to je da su po mentalitetu međuljudski odnosi intenzivni, ali su zapravo prazni, bez sadržaja. Ljudi često ne slušaju jedni druge, istinski se ne vide i naprosto propuštaju priliku da se stvarno upoznaju. Ono o čemu govori film ‘Tereza 37’ sastoji se u pitanju poznaje li zaista netko tu ženu i vidi li je istinski. I to je najtužnije. Zato su i riječi pjesme Daleke obale upisane u scenarij: ‘One bi htjele da im priđeš i da im kažeš nekoliko toplih riječi…’ Meni je to najtužnija i najtočnija pjesma o ženama u Dalmaciji.

Kako ste uspjeli izgraditi lice te mlade žene, u koje su upisane neprestana tuga i apatija. To lice koje lebdi nad svojom vlastitom sudbinom u kojoj ne učestvuje i nad svima drugima koji je ne primjećuju?

Ovaj film nije autobiografska priča, ali je ona vrlo osobna, tako da je to lice u meni upisano još iz djetinjstva. Moram reći da kada je završen zadnji dan snimanja, imala sam osjećaj kao da mi je pao ogroman kamen sa srca – taj osjećaj nisam imala nikada u životu. Shvatila sam da sam morala ispričati tu priču i ispričala sam je kroz svoj odabrani medij, a to je film. Zato sam sretna.

Kako je reagirala publika?

Bilo je jako, jako lijepo na festivalu u Puli. Dobili smo visoku ocjenu publike – 4,76 i pohvale su bile izrazite, naročito od žena. Kako smo u sklopu festivala u Motovunu puno putovali, pričali smo s publikom i reakcije su zaista divne. Ljudi su bili dirnuti i ja, koja uopće nisam bila sigurna kakvi će biti dojmovi publike, sada sam zaista sretna. Taj film sam, kao što rekoh, radila iz neke istine koja je moja i mojih bližnjih i drago mi je da su je ljudi prepoznali. Osim toga, on se pripremao dosta godina i veliki trud je u njega uložen: radili smo timski i obiteljski i drago mi je što je nakon toliko napora ispao film koji se ljudima dopada. Zato sam sretna, naročito zbog Zlatne arene za najbolji film jer smo ga zajednički napravili: redatelj Danilo Šerbedžija, producentica Irena Marković i ja, kojima se kasnije pridružila i tehnička i glumačka ekipa i zaista smo svi zajedno ostvarili tu vrstu afirmacije.

Što će se profesionalno događati s vama nakon ‘Tereze 37’?

Pa u prvom redu, zbog ove globalne situacije s pandemijom, odlučila sam da nekako živim dan po dan. Puno projekata imam i u kazalištu i na filmu: trebam završiti kratki film koji režiram, pišem neke nove stvari za film i blizu sam kraja… Jako sam sretna zbog Zlatne arene za scenarij jer me ljudi znaju kao glumicu, a ovo je nešto sasvim drugo i zaista mi je drago zbog ovakve vrste uspjeha. Sa zadovoljstvom krećem u nove poduhvate i pisanja…

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.