Nevio Marasović svakako je pozitivna pojava hrvatske kinematografije. Umjesto da čeka priliku od HAVC-a i prepusti se samosažaljenju ako do nje ne dođe, potrudio se oko produkcije vlastitih filmova i nezavisno realizirao prva dva ostvarenja. ‘The Show Must Go On’ bio je prava senzacija, jer gotovo nevjerojatno je zvučalo da se kompetentno dizajniran antiutopijski akcijsko-dramski koncept može realizirati mimo službenih kinematografskih kanala, dok je ‘Vis-À-Vis’ već bio puno bliži uobičajenom duhu nezavisne produkcije, spojivši intimnu dramu likova s metafikcijom. Oba filma u cjelini su dosegla do kvalitativne solidnosti, no bilo je vidljivo da se Marasović puno bolje snalazi na oblikovnom nego sadržajnom terenu – njegovi su uradci dobro izgledali i nudili odgovarajući ugođaj, ali prezentacija psihe likova i njihovih odnosa bila je prilično tanka. Napokon, autor je s trećim ostvarenjem ‘Goran’ uspio doći i do HAVC-ove podrške, doduše samo postprodukcijske, no i to se pokazalo kao loš znamen. ‘Goran’ je naime uvjerljivo najslabije Marasovićevo ostvarenje.
Nastao u scenarističkoj suradnji s norveškim debitantom Gjermundom Gisvoldom, film je smješten u snježne predjele Gorskog kotara koji ambijentalno mogu povezati Skandinaviju i Hrvatsku, a temeljnu autorsku namjeru Marasović opisuje ovako: ‘Dok sam pisao scenarij s Gisvoldom, imao sam jasnu viziju – želim napraviti čistokrvnu skandinavsku dramu koja će savršeno funkcionirati i kao hrvatski film s hrvatskim glumcima. (…) I čvrsto vjerujem (…) da smo uspjeli stvoriti hrvatski film sa snažnim dramaturškim skandinavskim pečatom.’
Naravno, autor se ovdje nalazi na dobro znanom tlu kolektivističkih mistifikacija koje u ovom slučaju pretpostavljaju neku specifičnu skandinavsku dramaturgiju i nekakav specifični hrvatski svijet, ali što bi to točno specifično bilo skandinavsko, a što hrvatsko, nije naročito jasno ni načelno, a još manje u ‘Goranu’. Svjedoči o tome i činjenica da snježna ambijentacija mnoge nije asocirala na skandinavske krimiće nego na ‘Fargo’ braće Coen, dakle američki sjever, a laskavo ne zvuči ni pomisao da je čak i ‘pitomi’ Gorski kotar ‘specifično hrvatski’ po ‘balkanskom’ općem klanju (u filmskoj završnici). ‘Goran’ je naime nekovrsna triler-drama s horor elementima koja se naposljetku razotkriva kao sveopća lakrdija, pri čemu je snažan dojam da je autorova namjera bila napraviti ‘skandinavski’ ozbiljan film, no da je sve preokrenuo u grotesku kad je shvatio da mu je dramska intonacija iskliznula iz ruku. A to se dogodilo zahvaljujući scenarističkoj nedoraslosti, groznom nastupu Franje Dijaka u naslovnoj roli, posvemašnjoj neuvjerljivosti Janka Popovića Volarića u važnoj epizodi, fotografiji inače kompetentnog Damira Kudina koja umjesto da stvara ‘skandinavsku’ atmosferu podsjeća na dizajn malo ambicioznije TV reklame. Dramaturgija nije ‘skandinavska’ nego proizvoljna, karakterizacija likova jedva je na elementarnoj razini (posebno bode oči dijaloška bezidejnost), ključni obrat je ridikulozan, korištenje inserata iz ‘Tko pjeva, zlo ne misli’ i ‘Vlaka u snijegu’ tek je dosjetka koja banalno podcrtava Goranove probleme i opću situaciju, pa jedino što ostaje (donekle) pohvaliti jest okvirni ironijski prolog/epilog, impresivna pojava obnaženog Popovića Volarića i uobičajeno pouzdan nastup Nataše Janjić u ulozi fatalne sljepice koja mušku hordu, što bolje nije ni zaslužila, dovodi do međusobnog pokolja.
To je taj spoj ‘skandinavske dramaturgije’ obiteljske traume i ‘hrvatskog mentaliteta’ za koji bi bilo bolje da se nikad nije dogodio, no Neviju Marasoviću toliko se svidio da je već najavio snimanje nastavka i prednastavka. Neka mu je sa srećom, trebat će mu.
