Pred Sabor je stigao prijedlog Zakona o upravljanju državnom imovinom u kojem, između ostalog, stoji da je Vlada ‘do sklapanja odgovarajućeg međunarodnog ugovora ovlaštena dati u višegodišnji zakup nekretnine u zemljišnoknjižnom vlasništvu na koje se primjenjuje zabrana iz čl. 1 Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Hrvatske’. Riječ je o Uredbi iz 1991. godine kojom je zabranjeno raspolaganje imovinom u vlasništvu institucija, republika, tvrtki i drugih pravnih osoba iz bivših jugoslavenskih republika. Prema navedenoj uredbi, mnoge su nekretnine ubrzo proglašene državnim vlasništvom, a Hrvatski fond za privatizaciju uključio ih je u svoj katalog nekretnina za prodaju, od kojih je država dio i rasprodala, pogotovo onih najatraktivnijih na jadranskoj obali. Novim prijedlogom Zakona o upravljanju državnom imovinom omogućava se davanje te imovine u zakup na 30 godina, dok se ‘ne sklopi odgovarajući međunarodni ugovor’. Međutim, odgovarajući međunarodni ugovor potpisan je još 2001. godine – riječ je o Bečkom ugovoru o sukcesiji koji je Sabor ratificirao 2004. godine.
Bečki ugovor o sukcesiji potpisale su sve države bivše Jugoslavije radi bržeg i djelotvornijeg rješavanja raspodjele prava i obaveza, među koje spadaju pokretna i nepokretna imovina, diplomatska i konzularna imovina, financijska aktiva i pasiva, arhiva, mirovine te ostala prava, interesi i obaveze, poput privatne imovine i stečenih prava. I dok su se države potpisnice dobro dogovorile oko raspodjele imovine veleposlanstava i zlatnih rezervi, problem je nastao oko pitanja privatne imovine, što je regulirano famoznim Aneksom G, u kome piše da će sva ‘prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembra 1990. biti priznata, zaštićena i vraćena od te države’ ili država mora prvobitnom vlasniku platiti odštetu. Svih ovih godina zvanični Zagreb ignorirao je nepoželjni Aneks G zahtijevajući da se za sprovođenje Bečkog sporazuma potpišu i bilateralni sporazumi sa svakom državom sljednicom posebno, iako to Bečki sporazum ne zahtijeva. Bilateralni sporazumi potpisani su sa Slovenijom i Makedonijom, ali se vješto izbjegavaju s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, državama koje imaju brojniju i vredniju imovinu u Hrvatskoj. Kako bi onemogućili povrat vlasničkih prava (kako državljana Hrvatske srpske nacionalnosti tako i državljana Srbije), sudovi su, u skladu s uputama Državnog odvjetništva, odmah nakon stupanja na snagu Bečkog ugovora u junu 2004. masovno odbijali sve zahtjeve srpskih pravnih i privatnih lica za mirno rješenje sporova. Iako je Bečki sporazum kao međunarodni ugovor po snazi iznad Ustava i zakona pojedine zemlje, neizvršene obaveze Hrvatske po Aneksu G, koji se odnosi na neosporno pravo vlasništva, nisu predstavljale prepreku ni prilikom njenog pristupanja Evropskoj uniji. I dok se vlasnicima imovine koja je predmet sukcesije ne dozvoljava da njome raspolažu, stavljanje te iste imovine u funkciju, odnosno davanje u višegodišnji zakup ne predstavlja problem za sadašnju hrvatsku vlast.
Obrazlažući prijedlog novog zakona, ministar državne imovine Goran Marić rekao je da zakon neće dirati u imovinsko-pravne odnose, no jedan drugi zakon, koji bi ovog tjedna trebao biti izglasan, naime onaj o izmjenama i dopunama Zakona o poticanju ulaganja, omogućava potencijalnim investitorima ulaganja u gospodarski neaktivnu imovinu, u koju spada i ona u procesu sukcesije, što bi moglo otvoriti put investitorima da ulažući u tu imovinu očekuju da će postati i njeni vlasnici. Pitanje o pravnoj sudbini te imovine potpredsjednici Vlade i ministrici gospodarstva Martini Dalić postavio je saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević.
‘Smatram da treba jasno i eksplicitno reći da investitori ne mogu postati vlasnici imovine koja je predmet sukcesije. Ostaje otvoreno pitanje činjenice da država raspolaže imovinom koja nema riješene vlasničko-pravne odnose i da rješavanjem jednog problema aktiviranjem te imovine otvaramo deset novih problema’, rekao je Milošević u Saboru.
O problemu sukcesije Novosti su 2014. razgovarale sa Mladenom Dragičevićem, zagrebačkim odvjetnikom sa dugogodišnjim iskustvom u sudskim sporovima u vezi sukcesije.
‘U hrvatskoj praksi ispalo je da je Aneks G Bečkog ugovora o sukcesiji neki usputni dokument. Da se Bečkim ugovorom htjelo da se bilateralni sporazumi sklapaju, to bi se u njemu izrijekom i propisalo, no u tom međunarodnom aktu to nigdje ne stoji. Privatna imovina privatnih i pravnih lica sa područja bivših jugoslavenskih republika nije pravno pitanje, nego čista politička volja u kojem je prosječan građanin, vlasnik nekretnine, doveden u bezizlaznu situaciju i to samo zato što sudovi ne provode međunarodne ugovore i što svaka vlada taj problem nastoji prebaciti na sljedeću’, rekao je Dragičević tom prilikom za Novosti.
I dok je srpskim firmama sudskim putem nemoguće vratiti imovinu u Hrvatskoj, Srbija je imovinu hrvatskih tvrtki uglavnom prepisivala na sebe i nije je po nekoliko puta prodavala trećim osobama, čime ju je zaštitila od rastakanja i kasnije privatizacije, osim privatizacije Beopetrola koji je prisvojio Inine crpke. Tvrdnju ministra Gorana Marića koji je u Saboru istakao da ‘kada je riječ o imovini Hrvatske na području bivših republika, nitko čak nije ni pitao za vlasništvo’, demantirao je tekst u beogradskoj Politici po kojem je Elektropromet iz Zagreba dobio spor pred Privrednim sudom u Beogradu te je naređeno da mu se u Ulici vojvode Milenka vrati prostor od 85 kvadrata koji je nezakonito koristila Zadruga Šumadija.
Po podacima koje su Novosti 2014. dobile iz Ministarstva pravde Republike Srbije, podneseno je 65.000 zahtjeva fizičkih osoba i oko 300 pravnih subjekata iz Srbije koji potražuju imovinu od Hrvatske, čija je vrijednost od tri do pet milijardi eura. Najviše prijava odnosilo se na građevinske objekte, stanove i poslovne prostore u velikim gradovima – Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Dubrovniku. Brojne srpske tvrtke imale su imovinu u Hrvatskoj: samo je Simpo Vranje imalo objekte na 4.711 četvornih metara, čija je vrijednost bila oko 17 milijuna eura. Spomenimo i imovinu poduzeća ŽTP Novi Sad, SIZ-a za zaštitu djece Apatin, Dječjeg odmarališta Kragujevac, Dječjih odmarališta Smederevska Palanka-Gradac… Kao primjer može poslužiti i istarski Rovinj, prije rata zvan ‘malim Beogradom’, u kojem su Srbi do 1991. imali 970 kuća, vikendica i stanova.
