Sabor je odlukom donesenom u ponedjeljak raspušten od 15. jula, a neposredno prije toga HDZ je srušio svoju vladu, pa je ona sada tehnička: koje ona odluke i na kakav način može i dalje donositi, predmet je tumačenja ‘stručnjaka za stručnjake’. Tako nam je na HRT-u stručnjak za ustavno pravo s osječkoga Pravnog fakulteta Mato Palić pojasnio da ‘novoimenovani mogu biti samo vršitelji dužnosti i to jedino kada se bez njih ne može nastaviti rad nekog tijela državne uprave’. Tako tehnička vlada može u Sabor poslati i hitne izmjene zakona. Pojedini ministri već su najavili da će se takvim ovlaštenjem i služiti. Stalo im je da se odluke pripreme, a hoće li one biti uvrštene (ne u rad Sabora koji ne zasjeda, nego u njihovu vladavinu pomoću ‘uredbi’), oni će sami procijeniti. No, tehnička vlada može i usporiti projekte, jer se do jučer vladajućima sada više ne moraju sviđati vlastiti, odjednom ‘zastarjeli’ planovi.
Za primorsko-goranskog župana Zlatka Komadinu to nečinjenje najveći je krimen nestabilnih vlada. Valjda njemu i SDP-u do jučer vladajući nisu napravili dovoljno štete u svom Sturm und Drangu otvaranja novoga kruga privatizacija, pa se boji kako tek sada neće smjeti ništa poduzimati po pitanju ‘strukturnih reformi’. No, da bi sve takve špekulacije bile izbjegnute, jedno je državno tijelo na sam dan kada je već bilo jasno da će vlada pasti, 15. juna, donijelo dvije dalekosežne odluke. Riječ je o Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, DUUDI-ju (dvostrukim spominjanjem države u nazivu institucije istu valjda treba osigurati, da je podanici shvate ozbiljno!), koji je toga dana odlučio poništiti raniji vlastiti natječaj za izbor savjetnika za procjenu stanja u državnim tvrtkama prije odluke o njihovoj privatizaciji - no istoga je dana objavljen i poziv za prikupljanje ponuda za iste usluge!
Kronologija ide ovako: 14. aprila ove godine objavljen je natječaj kojim se traži savjetnika koji će napraviti ‘početnu i neovisnu ocjenu portfelja trgovačkih društava u vlasništvu države prije donošenja odluke o privatizaciji trgovačkih društava u vlasništvu RH’. Odnosilo se to na analizu poslovanja 54 tvrtke te prijedloge njihove buduću privatizaciju. Među tim poduzećima bila su i gotovo sva strateška, uključivši HEP, Hrvatske šume, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, sedam zračnih luka, Jadroliniju, Plinacro. A onda je, 15. juna ili pet do dvanaest, DUUDI poništio vlastiti natječaj, uz obrazloženje da su odlukom Vlade od 11. maja s popisa strateških tvrtki uklonjeni Končar, Petrokemija, Luka Rijeka i Podravka, što bitno mijenja situaciju. ‘Time su’, piše u priopćenju, ‘postale poznate okolnosti zbog kojih bi došlo do bitno drugačijeg poziva za nadmetanje i dokumentacije za nadmetanje (…)’. No, vidimo da je DUUDI najprije čekao više od mjesec dana, pa onda u zadnji čas poništio natječaj.
Na popisu tvrtki za privatizaciju odjednom je ostalo njih ‘samo’ 25, što pokazuje da i konsenzus o tome što je državi strateška imovina oscilira čak i među ‘stručnjacima za stručnjake’ i to zamalo na dnevnoj bazi
Očito, za državu je sve, kao i za političke stranke, pitanje tajminga. Pa je u istome danu na red došao novi poziv stručnjacima da se ponude za izbor savjetnika. Vrijednost posla sada je spuštena s 800 tisuća na 200 tisuća kuna, riječ je dakle o ‘bagatelnoj nabavi’. A na popisu je odjednom ostalo ‘samo’ 25 tvrtki, što pokazuje da i konsenzus o tome što je od imovine od strateškog značenja državi oscilira čak i među ‘stručnjacima za stručnjake’ i to zamalo na dnevnoj bazi. Popis osam poduzeća koje je Vlada izbacila iz strateških - da bi, uz ostalo, ‘preko noći’ ponudila svoje dionice Končara mirovinskim fondovima u vlasništvu banaka - sada je proširen s još dvadeset i jednim. Analiza prijedloga za privatizaciju više se neće tražiti ni za HEP, Janaf, Plinacro, Hrvatske šume, Agenciju Alan, valjda stoga da se nastavak drugoga kruga privatizacija ne bi komplicirao sljedećoj vlasti, koja već bude.
To što se pritom ne zna na osnovu kojih saborskih odluka DUUDI izvodi sve te rošade, kao problem je uočio zastupnik SDP-a Peđa Grbin. On se skandalizira nad ovakvim odlukama prodaje državne imovine ‘bez plana’. Dakle, i za planiranje treba biti mjesta u ‘našoj ekonomiji’, jer bez državnog plana nema ‘uspješnih privatizacija’; podsjeća i da je SDP već prije tražio ocjenu ustavnosti odluke Vlade za telefonske sjednice o skidanju pojedinih tvrtki s popisa onih strateških. Oni će stoga učiniti što mogu ‘da bi se spriječilo da se u takvim okolnostima prodaje državna imovina’ - i zasigurno pripomoći, uđu li u novu vlast, da te okolnosti budu relaksiranije.
Takvo je stanje što se tiče dioničarstva i udjelništva, a kakvo je s imovinom, odnosno nekretninama u vlasništvu države? Podsjetimo, ono što poduzetnici zovu ‘mrtvim kapitalima’ bivši zamjenik premijera Tomislav Karamarko rentijerski je točno nazvao ‘pokretanjem imovine’. Ovako je govorio Karamarko: ‘Ono što smo zatekli u DUUDI-ju je nevjerojatna inertnost sustava, u kojem je bilo blokirano 30 milijardi kuna državne imovine, a mi kao stranka i kao Vlada nećemo dopustiti da tako ostane. Tu ćemo imovinu pokrenuti zbog naroda’. Uslijedila je, dakako, demagogija o tome kako će tim potezom omogućiti otvaranje radnih mjesta i prestanak iseljavanja od Kanade do Australije…
U istom je tonu zborila i još aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, posebice tijekom svoje turneje po Dalmaciji, gdje se lokalne uprave mnogih mjesta već godinama tuže sa ‘svojom’ državom po pitanju imovinsko-pravnog statusa vojnih objekata bivše JNA. I opet je tom prigodom pokrenula priču o hrvatskoj nemoralnosti, ovoga puta zbog zapuštenih kasarni, uzdignutih po njoj u ‘jedan od najvećih problema u državi kada je riječ o investicijama’: ‘To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni (DUUDI, op. S. P.) tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele, neka ih predaju lokalnoj samoupravi ili neka raspišu koncesiju. Ali nešto se konačno mora dogoditi i vjerujem da će novi ravnatelj DUUDI-ja Tomislav Boban dati tome dužnu pozornost’. Očito, vojni se objekti smatraju ratnim plijenom, pa bivše vlasnike i njihove pravne nasljednike u cijeloj priči nitko i ne spominje. Aleksandar Vučić, srpski ponajmanje ‘tehnički’ premijer, hrvatskoj predsjednici može samo pokloniti buket, kao svom uzoru u procesima privatizacije… Ali, zato mi imamo novinarku Višnju Starešinu, koja je svojedobno u mogućem preuzimanju vojnoga rekreativnog kompleksa Kovčanje u Malom Lošinju od strane ruskoga kapitala vidjela komunističku zavjeru tada tehničke Milanovićeve vlade u odlasku i njezina jednako tehničkog ministra obrane Ante Kotromanovića koji je, u svojoj osobnoj izlaznoj strategiji, razgovarao tko zna s kime sve ne, tražeći Ruse i po SAD-u. Očito, ima nešto u toj tehnici naših tehničkih vlada, što nadilazi i tehniku samu.
I dok toliki ljudi u zemlji prisilno planduju, imovina radi. Predstojnik DUUDI-ja Tomislav Boban obećao je tako predsjednici da će u vezi s ‘aktiviranjem neiskorištene državne imovine’ uz resurse aktivirati i pojedince, i to iz MORH-a i Ministarstva uprave, koji bi se bavili fondom nekretnina. Za brže odlučivanje, jer kod nas je volja vladajućih stalno u žurbi, bit će potrebne i izmjene zakona, pa je za Pelješki most i to pokušano u zadnji čas za prethodnu vlast, objavljivanjem natječaja za odabir izvođača radova. Samo što, kako priznaje tehnički ministar regionalnog razvoja i EU-fondova Tomislav Tolušić, ‘povlačenje novca u ovakvoj političkoj situaciji trokira’.
Ideja da se državni objekti i prostori pretvore u javne nije u igri, još manje je to otvaranje nekomercijalnih društvenih prostora. Gotovo jedini koji to javno traže su umjetnici i njihove organizacije. No, ne bi trebalo biti tako
U stvarnosti je proces raspolaganja državnom imovinom već desetljećima pod vlašću ludila u kojem ima sistema. Kada je političkoj kasti u neposrednom interesu da useli u pojedine objekte, papiri i vlasničke tričarije nisu problem. A ponajmanje je to ideologija. Točnije, na jednu se navaljuje drugom, kroz zauzimanje simboličkih prostora moći. Ne zaboravimo da svi hrvatski predsjednici cijelo vrijeme tzv. državne samostalnosti stoluju u Glavnoj kući na Pantovčaku, kako je na ‘hrvatski’ preveden i u dokumente zaveden naziv Titove vile - a i druga zagrebačka lokacija, Vila Prekrižje, dana je na upravljanje, sada Uredu predsjednice. Nakon što je SDP na odlasku htio udovoljiti njezinoj želji da se s Pantovčaka spusti niže, u zgradu u Visokoj ulici 22, tu je odluku Milanovićeve vlade od 29. januara 2015. do jučer nova vlast Domoljubne koalicije komotno stigla poništiti. Podjela plijena – a o plijenu ili nemrskom naslijeđu onih čije se ime ne izgovara (osim da se kaže kako su bili totalitarni) možemo i dalje govoriti - sada izgleda ovako: predsjednici Glavna kuća na Pantovčaku i Vila Prekrižje, a DUUDI-ju zgrade u Visokoj na broju 15 i 22 (koje se ponovno mogu koristiti u protokolarne svrhe), Zelena vila na Pantovčaku te objekti na otočju Brijuni (Vila Brijunka, Bijela vila, Vila Jadranka, otok Vanga, otok Galija, Kaštel), Vila Kovač na Hvaru, pa klijet i vinograd u Samoboru. A DUUDI za ove pothvate i uzorno održavanje nitko ne hvali, iako ne sumnjamo da je i u njima bilo jedine podobne privatne inicijative. Sad svi vide samo rugla od kasarni ili npr. zgradu Političke škole u Kumrovcu (više o tome u okviru) i smiju se (valjda sami sebi) što im ranije (bojeći se valjda prepoznatih ‘zračenja’) nisu prišli.
Očito je ideja ‘novoga javnog menadžmenta’, toga (riječima sociologa Paula Stubbsa) mlađeg brata neoliberalne ekonomije, potpuno prevladala u pristupu reformiranja javnog sektora, ali stanje upravljanja državnom imovinom još je gore od toga. Tu se upravlja, vidjeli smo, ili direktno u korist političke kaste (dvorovi i vile što im se daju na ‘uživanje’) ili u korist njezinih prošlih, sadašnjih i budućih klijenata, privatnih vlasnika potencijalno vrijednog zemljišta, pogodnog za komercijalizaciju i komodifikaciju (hotele, šoping-centre i sl.). Da se uloge obrnu, pa da i isluženi političari imaju kome biti klijenti. Ideja da se državni objekti i prostori pretvore u javne naprosto nije u igri. Još manje je to otvaranje nekomercijalnih društvenih prostora. Gotovo jedini koji to danas javno traže su umjetnici i njihove organizacije. No, ne bi trebalo biti tako: društveni prostori jedini su mogući prostori politizacije odozdo, oni su dakle, barem potencijalno, i politički prostori. Za politiku kao ljudsku aktivnost, a ne samo ‘stručno’ strančarenje, potrebni su prostor i vrijeme. Ova vlast državne prostore daje neprijateljima politizacije društva, a vrijeme je ionako sama ukinula. Jer samo je na ‘kraju vremena’ moguća totalna rasprodaja.
Kumrovečka pomirba
Osim što je pretvoren u ‘etno-selo’, Kumrovec nikako da riješi probleme sa Znanstvenim centrom (nekoć dijelom Spomen-doma boraca NOR-a i omladine Jugoslavije) i, još više, s poznatom zgradom Političke škole. Te objekte zainteresirana javnost doživljava samo kao ‘propale investicije’ koje sve vlasti izbjegavaju još od 2003., kada je Ivica Račan s HUP-om potpisao sporazum po kojem se Spomen-dom pretvorio u edukacijski centar u kojem se nitko ne educira. Kumrovečka se vlast (uporno SDP-ova) nervira zbog polovičnog ‘brendiranja Tita’, pa kao svoje pomirbene sposobnosti navodi i to što su u Političkoj školi od 1993. do 2003. boravile izbjeglice iz Vukovara te da je ondje osnovana Bojna Zrinski-Frankopan. Ali HDZ bi uvijek pronašao načine da se ne zaustavi propadanje objekta, a DUUDI da se raspiše natječaj čije uvjete nitko nije mogao zadovoljiti. Vrhunac ironije je da je 2007. Institut za turizam izradio studiju kojom se od ta dva objekta planiralo napraviti centar za osobe treće i četvrte životne dobi. Turistički vlažni san je u povezivanju Kumrovca sa Velikim Trgovišćem i brendiranju područja u kome se "rađaju hrvatski predsjednici".
