Zapuštenost, bizantizam, rasipništvo, potpuno bezvlašće i kaos, riječi su kojima je ministar Goran Marić ocijenio stanje imovine u vlasništvu države uoči izglasavanja novog Zakona o upravljanju državnom imovinom. Osim što propisuje zaštitu i aktivaciju takve imovine u svrhu poticanja zapošljavanja i gospodarskih aktivnosti, tim je zakonom određeno da će bolnice, škole, vrtići i sportski objekti biti dodijeljeni njihovim osnivačima – jedinicama regionalne i lokalne samouprave. Nekada vrijedni, a danas mahom zapušteni objekti spominju se i u novoj verziji Zakona o poticanju ulaganja. Njime se propisuje mogućnost da privatni poduzetnici, putem Ministarstva državne imovine, koriste i gospodarski aktiviraju neaktivnu državnu imovinu. Tako će, uz uvjet da u tri godine investiraju tri milijuna eura u projekt te tako vrijednost državne imovine povećaju za 50 posto, odabrane objekte prvo moći besplatno koristiti na rok od deset godina, a onda i otkupiti.

Kada bi u Knin došao investitor, ja mu kao gradonačelnik ne bih mogao ponuditi nijedan objekt. Čini se kao da država ne zna što će sa svojom imovinom, a kada i zna, blokira se vlastitim odlukama – govori Marko Jelić

Spomenuti zakoni su na dnevni red vratili stara pitanja: zna li uopće država što sve ima u svojem vlasništvu, gdje je ta imovina, u kakvom je stanju i koliko vrijedi. Registar državne imovine, u kojem je upisano 382.628 nekretnina i 690 udjela u trgovačkim društvima, objavljen je 2014. godine. Međutim, u njemu nije evidentiran najveći broj objekata koji se nalaze na neatraktivnim lokacijama u unutrašnjosti Hrvatske, posebno na područjima ratnog djelovanja, gdje su odmah nakon rata 1990-ih zatrti svi tragovi privrednih aktivnosti. Uvidom u registar uvjerili smo se da se u njemu navodi nekoliko objekata koji se nalaze na tzv. područjima posebne državne skrbi, a koja uglavnom nastanjuje srpsko stanovništvo. Na popisu dionica u trgovačkim društvima i pravnih osoba od Knina do Dvora nalaze se tek Dinarka u stečaju d.d. temeljne vrijednosti 20,9 milijuna kuna, Lički krovovi u likvidaciji d.d. koji vrijede 8,3 milijuna, Pounje d.d. Kostajnica u vrijednosti od 22,2 milijuna, Prima Aqua d.d. Plaški u temeljnoj vrijednosti 51,6 milijuna, Ribarstvo d.d. u stečaju Srb od 1,6 milijuna, Slavia trans d.d. u stečaju iz Petrinje u vrijednosti od 25,3 milijuna i TIN Topusko d.d. temeljne vrijednosti 28,5 milijuna kuna. Na popisu poslovnih udjela u trgovačkim društvima nalaze se i Dalmatinski rudnici boksita u stečaju, DIP pilana Gomirje u stečaju i niz veterinarskih stanica.

Preko Ministarstva državne imovine pokušali smo doći do šireg popisa u kojem se opisuje stanje spomenute imovine. No iz ministarstva su nas zamolili da im sami popišemo objekte koji nas zanimaju. ‘Krajnji je cilj što više, osobito zapuštene, imovine u državnom vlasništvu upregnuti u razvoj poduzetništva i gospodarstva u cijelosti. Takav se proaktivan pristup primjenjuje i na imovinu u vlasništvu Republike Hrvatske koja se nalazi na područjima od posebne državne skrbi’, odgovorili su nam iz ministarstva nakon što smo im dostavili popis. Pored privatizacijskog procesa, tokom kojeg je dobar dio te imovine prodan za sitan novac, o nebrizi države najbolje govore uništeni objekti nekadašnjih uspješnih tvorničkih subjekata, koji su svoje proizvode izvozili od zapadnoevropskih zemalja do Dalekog istoka i arapskih zemalja i koji su u svojim sredinama predstavljali glavni pokretač razvoja.

U takve se objekte ubrajaju nekadašnji pogoni u Kninu i njegovoj okolici: tekstilna tvornica Kninjanka, štamparija Mladost, objekti Agroprerade, ciglana i pogoni Brodosplita u Strmici, Jadran-metal u Kistanjama i objekti nekadašnje tvornice konfekcije Ponos iz Ervenika. U susjednoj općini Gračac također propada velik broj objekata, od koji su neki rasprodani u privatizaciji: Lika mlin, pogoni Šimeckog, Metalna industrija MIG Gračac, Prvi maj Gračac, Pilana Mazin i Lički krovovi. U državnom vlasništvo su još uvijek devastirani Stari hotel u centru Gračaca te tvornice Srebrenica, Una Srb, Talija i Ličanka u Srbu. Postupkom privatizacije uništena je i državna imovina u susjednom Donjem Lapcu: objekti Likatransa, DIP Plješevice, pogona Kamenskog, klaonice Boričevac. U državnom vlasništvu još uvijek su hoteli Ozeblin i Kamensko, kao i motel Nebljusi. Slična je situacija i u općini Plaški u Karlovačkoj županiji, gdje propadaju objekti nekadašnje Tvornice celuloze i papira te bivše kasarne, dok u Sisačko-moslavačkoj županiji, na području općine Dvor, propadaju imovina Šumsko-industrijskog poduzeća Šamarica, kompleks pogona Željezare i objekti Autoprijevoza.

Našim prostorima 1990-ih su prodefilirali poduzetnici koji nisu polučili nikakve gospodarske rezultate, nego su ogolili i ono što je bilo vrijedilo – svjedoči Ilija Obradović, načelnik Donjeg Lapca

Neriješeni imovinsko-pravni odnosi, sporost administracije, državna politika i precijenjena vrijednost već uništenih objekata doveli su do gotovo potpunog propadanja nekada vrijednih lokacija, čija je vrijednost svakim danom sve niža. Bolje nisu prošli ni manji objekti, kao što su društveni, vatrogasni domovi, zgrade osnovnih i srednjih škola, napušteni objekti predratnih trgovačkih i ugostiteljskih društava, nekadašnji domovi zdravlja i bolnice ili zgrade napuštenih općinskih sudova, koje su pod ingerencijom svojih osnivača – županija ili resornih ministarstava. Nakon što su jedinice lokalne samouprave decenijama bezuspješno pokušavale spasiti društvene i vatrogasne domove, sada im država te iste, ali u međuvremenu devastirane objekte poklanja, dok i dalje za sebe zadržava nekadašnje tvorničke pogone, uz pomoć kojih bi se još uvijek mogao pokrenuti makar i minimalni razvoj devastiranih sredina.

- Gradska uprava popisuje nama poznatu državnu imovinu, jer su na nekim adresama još uvijek nerazjašnjeni imovinsko-pravni odnosi. Tamo gdje su ti odnosi čisti, odnosno u vlasništvu države, među kojima i nekadašnji privredni giganti, imovina leži neiskorištena i u jako lošem, zapuštenom stanju. Kada bi u naš grad došao neki investitor, ja mu kao gradonačelnik ne bih mogao ponuditi nijedan objekt. Čini se kao da država ne zna što će sa svojom imovinom, a kada i zna, često samu sebe blokira vlastitim odlukama - požalio se u razgovoru za Novosti Marko Jelić, gradonačelnik Knina.

Jelić ističe primjer derutnih objekata bivše kasarne Krka koji se nalaze na elitnoj lokaciji.

- Na sjednici Vlade, održanoj 4. kolovoza prošle godine u Kninu, donesen je zaključak da se gradu daruje ta imovina, ali i da je to zakonski neizvedivo jer je u prostornom planu ta lokacija rezervirana za rekreativnu, turističku djelatnost koja se zakonski ne može darovati - kaže Jelić.

Povijest uništenja tvorničkih objekata na ratom zahvaćenom području započela je odmah nakon Oluje 1995. godine, koju su proizvodni pogoni dočekali očuvani. Uskoro su se pretvorili u ‘samoposluge’ u koje se stihijski ulazilo, biralo i besplatno uzimalo. Prvih godina nakon rata krenuli su prvi valovi privatizacije, odnosno prvi vjesnici nadolazećeg privrednog posrnuća. Tek su se rijetki tvornički pogoni uspijevali održati na životu do dvijetisućitih godina, kada je i u njihova vrata zakucan posljednji čavao privatizacijskog procesa. Drugi problem je što prirodni resursi tih krajeva, uglavnom drvni, nisu stavljeni u funkciju lokalnog stanovništva, već su se izvozili šleperima. Pritom se lokalno stanovništvo, koje je godinama radilo u takvim postrojenjima, nije pitalo ništa. Tek su se poneki povratnici raspitali za svoje dionice, ali su dobili odgovor da na njih nemaju pravo jer se šest mjeseci nakon Oluje nisu pojavili na radnom mjestu.

Masa objekata propada i predstavlja ruglo u našim sredinama, među njima i društveni domovi koji za širi, državni nivo uopće nisu važni – kaže Dejan Mihajlović, načelnik Općine Krnjak

- Privatizacija na područjima od posebne državne skrbi je izazvala katastrofalne posljedice i dovela do devastacije i uništenja svakog privrednog pokušaja. Od svih prijeratnih privrednih čimbenika jedini pozitivni izuzeci su tvornica vijaka, odnosno sadašnji DIV i Ribnjak, koja je odmah nakon Oluje privatizirana. Bilo je to vrijeme loših gospodara, kada se na državnoj imovini uvelike bogatilo. Pridošli poduzetnici dobili su tu imovinu po povoljnim uvjetima, kvadrat hale za pet kuna, iako njegova realna cijena nije ispod 300 kuna. Podignuli su milijunske kredite i umjesto da imovinu koju su dobili po povoljnim uvjetima održavaju, oni su je pretvorili u ruševine u kojima se danas skupljaju štakori i narkomani. Naravno, sankcija za takvo neodgovorno ponašanje i zloupotrebu državne imovine nije bilo - kaže Jelić.

Kako objašnjava kninski gradonačelnik, procjenu tržišne vrijednosti određuju porezna uprava i ovlašteni sudski vještaci. Mnogi objekti, koji su u lošem stanju, precijenjeni su pa zbog toga nikome nisu privlačni.

- Vrijednost bivše tvornice tekstila Kninjanka, koja je sada u vlasništvu Jadranske banke, a u kojoj su pokradene čak i stepenice, prozori i krov, procijenjena je na pet milijuna kuna. Po nekim procjenama, potrebno je još 50-70 milijuna da bi se obnovila, a izgradnja potpuno nove zgrade košta 45 milijuna kuna. S druge strane, mi kao jedinica lokalne samouprave, a ni naše lokalno stanovništvo, nemamo novac koji bi omogućio stavljanje u funkciju tako devastiranih prostora - govori Jelić i dodaje da se jedina mogućnost njihove obnove krije u sredstvima iz EU fondova.

Ličko mjesto Srb, na pola puta između Donjeg Lapca i Gračaca, prije rata je imalo tri tvornice: kemijsku tvornicu Vrelo Une, Metaliju i tekstilnu Ličanku. Tih vremena sjeća se Dragan Rodić, predratni načelnik općine Donji Lapac i dugogodišnji direktor spomenutih tvornica.

- U Srbu je nekada radilo 1250 radnika, a uvozili smo ih i iz Bosne i Dalmacije. Samo smo na unskoj pruzi imali četiri željezničke stanice na kojima je radilo 200 ljudi. Danas su tvornice i željezničke stanice totalno uništene i prazne, a u Srbu radi samo nekolicina stanovnika, i to u uslužnim djelatnostima - govori Rodić i ističe da su osnovni problem neriješeni imovinsko-pravni odnosi.

- Sve što je bilo društveno i državno sada je zapravo ničije. Prije 20 godina je jedna zagrebačka firma bila zainteresirana za nastavak proizvodnje u kemijskoj industriji Vrelo Une, tvornici koja je ranije proizvodila kućnu kemiju. Zainteresirani poduzetnik je nakon dvije godine odustao jer nije znao s kim treba razgovarati - svjedoči Rodić i dodaje da postoje slučajevi u kojima su objekti u državnom vlasništvu pod nepoznatim uvjetima ustupljeni pojedincima koji u njima ništa nisu pokrenuli.

Da je u Srbu bilo neuspjelih prenamjena nekada funkcionalni prostora svjedoči pretvaranje skladišnog prostora i hala nekadašnjeg trgovačkog društva u štalski prostor za 500 ovaca. Dragan Rodić kaže da danas u tom ličkom mjestu nije preostalo puno objekata koji se mogu spasiti. Uvjeren je da bi se uz manja ulaganja mogle urediti tek dvije hale.

- Ali nema volje od strane nadležnih državnih institucija, a mi na ovom prostoru nemamo ni intelektualnih ni financijskih kapaciteta - dodaje on.

Na području Donjeg Lapca, jedne od najizoliranijih općina u Hrvatskoj, u državnom vlasništvu su još tri značajna objekta, dva hotela i jedan motel, čije bi stavljanje u funkciju moglo pokrenuti razvoj te sredine. Nijedan od njih nije evidentiran u Registru državne imovine. Ostali objekti, koji su privatizirani 1990-ih, sada su blokirani zahvaljujući stečajnim postupcima. Njihova vrijednost iz godine u godinu opada, ali ih država svejedno precjenjuje.

- Na natječaju za devastirani hotel Ozeblin, koji ima zemljište na dobroj lokaciji, država je u startu stavila cijenu od milijun i 400.000 kuna. Zbog toga su investitori izgubili interes. Naime, potencijalni investitor bi trebao još toliko uložiti za rušenje dijela objekta, a da ne kažem koliko bi morao platiti kompletnu adaptaciju. Cijenu takvih objekata bi trebalo realnije procijeniti, i to sukladno mikrolokaciji na kojoj se nalaze. Nažalost, Lapac je tu gdje jeste i njegova tržišna vrijednost je takva kakva je. Realno, spomenuti objekt i zemlja nisu bezvrijedni, ali pošto se nalaze na lokaciji koja je daleko od svega, onda ništa ne vrijede - govori Ilija Obradović, načelnik Donjeg Lapca, koji ne krije iznenađenje procjenom vrijednosti devastiranih objekata, kada je najveći broj njih već jednom, u privatizaciji 1990-ih, prodan za jednu kunu.

- Našim prostorima 1990-ih su prodefilirali poduzetnici koji nisu polučili nikakve gospodarske rezultate, nego su ogolili i ono što je bilo vrijedno. Neki od njih su krenuli u prenamjenu objekata iako su oni tada bili u funkcionalnom stanju za prvobitnu namjenu - dodaje načelnik Donjeg Lapca.

Na primjer, klaonica Boričevac u startu je bila pripremljena za tov junadi. Novi vlasnik ju je počeo preuređivati za sustav krava-tele. Sljedeći vlasnik ju je potom preuredio za tov pilića, a ponovnom promjenom vlasnika preuređivana je u prostor za tov muznih krava. Nakon svega, prostor nekadašnje klaonice je nefunkcionalan.

- Preko tih objekata, kroz kreditne linije za različite prenamjene, uprihođeno je preko 30-ak milijuna kuna. Gdje su ti milijuni kada su ostavljeni nefunkcionalni objekti? Postavlja se pitanje zašto ih je država prodala za malo novca da bi potom tim istim investitorima dala ogromne kredite za privredne aktivnosti koje nikada nisu realizirane. Sve do 2013. godine bilo je takvih i sličnih igrica s državnom imovinom, HBOR-ovim kreditima i poduzetničkim aktivnostima. U svemu tome općina je bila bez ikakve mogućnosti utjecaja. Jedno vrijeme poduzetnike smo djelomično oslobađali od komunalne naknade. A kada su njihove firme završile u stečaju, naši mještani ostajali su bez posla i plaća, a općina bez komunalnih prihoda - govori Obradović.

Slična situacija je i u banijskoj općini Dvor, gdje su nekada uspješno poslovala dva pogona Željezare Sisak, Tvornica keramičkih pločica Rujevac, Tekstilna industrija Pounje, Gađevinsko poduzeće Rad, Autoprijevoz Dvor, a u samom centru Dvora i Šumsko-industrijsko poduzeće Šamarica. Propadanju dvorske privrede svjedočio je i sam državni vrh. Naime, prostor te općine obišli su bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Svaki od njih bio je gost u jednoj od tvornica koje su za vrijeme njihovih posjeta još uvijek pokazivale znakove života. Tako je pogon KIO Orahovica, koji je godinama nakon Oluje nastavljao tradiciju proizvodnje keramičkih pločica u Rujevcu, dva puta ugostio Mesića, a s njegovim napuštanjem predsjedničke fotelje ugasli su se i proizvodni pogoni, i to bez obzira na neposrednu blizinu potrebnih sirovina. Također, bivši predsjednik Josipović posjetio je tvornicu plastičnih kada Nord Produkt, koja je egzistirala u prostorima nekadašnjeg Pounja, ali je i ona, ubrzo nakon njegovog posjeta, preseljena na pogodniju lokaciju – u Samobor.

Vodeći pokretač razvoja dvorskog kraja, a dobrim dijelom i susjednog Novog Grada u Bosni i Hercegovini, bio je ŠIP Šamarica koji se nalazio na atraktivnoj lokaciji, u samom centru tog pograničnog mjesta. Iako su nakon Oluje postojali pokušaji obnove proizvodnje, i taj je pogon postao igračka u rukama velikih igrača koji su nastojali iz njega izvući dobit. Jedini koji je istinski pokušao spasiti ŠIP bio je Grga Čamber, bivši profesor u srednjoj šumarskoj školi u Dvoru, koji ga je kupio od Fonda za privatizaciju 2000. godine. U devastirane hale Čamber je uložio 200.000 kuna, pokrenuo proizvodnju i zaposlio 46 radnika. No nenaklonjena državna politika brzo je zaustavila proizvodnju. Novom vlasniku banke nisu htjele odobriti kredit zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, a Hrvatske šume mu nisu odobrile korištenje hrasta koji se šleperima izvozi na druge lokacije. Ubrzo je ŠIP završio u stečaju zbog duga od 570.000 kuna. Iako su u dvorištu ŠIP-a stajali proizvodi u vrijednosti duga, država nije imala volje za njegov spas pa je 2008. otišao u stečaj. Iako ŠIP nije upisan u Registar državne imovine, on je danas u vlasništvu Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, od koje je Općina Dvor nekoliko puta zatražila darovanje, a potom i prodaju prostora koje želi prenamijeniti u poduzetničku zonu. U jednom od natječaja vrijednost ŠIP-a, koji je Čamber prije 18 godina još u funkcionalnom stanju kupio za milijun kuna, procijenjena je na 3,5 milijuna kuna, što je šest ili sedam puta veće od tržišne cijene.

U uništenu državnu imovinu ubraja se i nekada veličanstveni Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica, koji se ne nalazi na području od posebne državne skrbi, već u samom srcu Gorskog kotara, u blizini Gomirja, Drežnice, Jasenka i Moravica, naselja čije je stanovništvo egzistencijalno bilo okrenuto ka Bjelolasici. Početak kraja tog velebnog zdanja označio je požar koji je tamno buknuo 2011. godine. Dvije godine kasnije, u još jednom požaru nestao je i objekt na obližnjem jezeru Sabljaci. Hrvatski olimpijski centar, u kojem je radilo 200 ljudi, nije obnovljen do današnjih dana. Na posljednjoj, desetoj javnoj dražbi koja je održana lani, najveći i najvrjedniji dio nekadašnjeg olimpijskog centra, Jasenak 1, u okviru kojeg se nalaze skijališta, restoran, sportski tereni, zemljište, sustav kanalizacije i tri paviljona, mogao se kupiti za 13,9 milijuna kuna. Samo godinu dana ranije cijena je bila 16,7 milijuna, dok je prva procjena iznosila 38,8 milijuna kuna.

I dok Gorani danas za život zarađuju daleko od Bjelolasice, još uvijek se sjećaju vremena kada su ugošćavali razne sastave hrvatskih reprezentacija i sportskih klubova. Cijena njihovog turističkog zemljišta u tom se periodu kretala i do sto eura po kvadratu. Danas ih na te dane podsjeća jedino porez koji moraju plaćati za prazne apartmane, i to po najvišoj kategoriji turističkog objekta na osnovu izvršene kategorizacije Ministarstva turizma. Još 2005. godine izračunato je da bi Bjelolasica za oko 40 posto novca koji je utrošen na uređenje Sljemena mogla postati vrhunski sportsko-poslovni-zdravstveni centar, ali je umjesto toga planinska ljepotica postala jedna od točaka na karti privrednog uništenja Hrvatske.

Jedan od rijetkih objekata koji je u Registru državne imovine je nekadašnja Tvornica celuloze i papira u Plaškom, čije je prostore 1990-ih od Fonda za privatizaciju kupila Prima Aqua d.d. i prenamijenila ih u punionicu vode s pravom na koncesiju za izvorište vode. Međutim, Prima Aqua uspjela je da sastavi tek godinu dana rada s nekolicinom zaposlenih, kojima je ostala dužna plaće. Nesuđena punionica vode već više od decenije zjapi prazna, a našla se i pred stečajem s pravomoćnom blokadom imovine i ogromnim dugovima prema vjerovnicima, između ostalog i samoj općini koja je deveta na listi čekanja za naplatu.

- Pretvoreni smo u siromašan kraj bez potencijala, bez ikakvog poduzetništva i s nemoćnim ljudima, dok nekadašnji privredni objekti propadaju, a na našem prirodnom bogatstvu se bogate drugi. Tragična je to sudbina i nekadašnje tvornice, našeg mjesta i naših ljudi. S obzirom na to da je naša izvorska voda po kvaliteti među prvih pet u Hrvatskoj, zainteresiranih investitora za punionicu vode i dalje ima, ali tko će sada kupiti taj derutni objekt s neriješenim vlasničkim odnosima. Naime, mi još uvijek ne znamo tko je stvarni vlasnik tvornice – država, općina ili netko treći - ističe Pero Damjanović, načelnik Plaškog.

Na listi prioritetnih državnih objekata nalazi se i nekadašnja kasarna u Plaškom iz koje je vojska izašla 2000. godine. Damjanović kaže da je ona tada bila u dobrom stanju.

- Da ju je država predala na korištenje jedinici lokalne samouprave, vjerujem da se ne bi našla u katastrofalnom stanju u kakvom je danas. Godine 2014. pokrenuli smo postupak za ustupanje tog prostora, stalno šaljemo požurnice i dopise, a odgovora i dalje nema - žali se načelnik Plaškog.

Da država izuzetno sporo rješava zahtjeve koje joj upućuju jedinice lokalne samouprave ističe i Dejan Mihajlović, potpredsjednik SDSS-a i načelnik Općine Krnjak.

- Država se pokazala kao izuzetno loš gospodar svoje imovine. Masa objekata propada i predstavlja ruglo u našim sredinama, među njima i društveni domovi koji za širi, državni nivo uopće nisu važni. Oni nisu interesantni čak ni za našu osiromašenu lokalnu zajednicu, ali želimo da spasimo te zidove od daljeg propadanja. Jedan od takvih društvenih domova je onaj u Debeloj Kosi za koji država nije znala ni da postoji ni da je u njenom vlasništvu - govori Mihajlović.

Kako bi spasila društveni dom od propadanja, Općina Krnjak je morala provesti njegovu uknjižbu.

- Budući da ne smijemo ulagati u tuđu imovinu, taj devastirani objekt možemo obnoviti samo ako je uknjižen kao naše vlasništvo. Kako ga nismo mogli uknjižiti na općinu, sami smo proveli kompletan postupak uknjiživanja na državu. Problem je nastao kada je taj isti objekt država, za koji do jučer nije ni znala da ga ima, trebala darovati općini. Taj postupak traje četiri godine i do danas nije riješen. Nažalost, moramo zaključiti da država nije zainteresirana. Mi smo odradili sve, potrošili dosta vremena i novca samo kako bi taj objekt mogao postati predmet razgovora - govori Mihajlović o samo jednoj u nizu neuspješnih akcija spašavanja imovine u sredinama u kojima je ljudi svakim danom sve manje i u kojima su pozitivni poduzetnički koraci prava rijetkost.