Pitanje imovine srpskih firmi na području Republike Hrvatske razvlači se u političkim i sudskim krugovima još od 1991. godine. Tadašnja Vlada donijela je Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama kojom je svim institucijama, poduzećima i drugim pravnim osobama s područja republika i pokrajina bivše SFRJ zabranjeno raspolaganje i opterećenje nekretninama na teritoriju Hrvatske, a koje su bile u njihovu vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju.

Verujemo u pozitivan ishod naše bitke, ali se plašimo da će on ići na teret poreskih obaveznika Republike Hrvatske - ističe novosadski odvjetnik Zoran Ristić

Taj problem, koji političke elite ne žele riješiti usprkos međunarodnom dokumentu – Bečkom sporazumu o sukcesiji – prošle je godine oživio ministar državne imovine Goran Marić. Donijet je Zakon o raspolaganju državnom imovinom kojim se, zbog navodnog poticanja ulaganja i razvoja u turizam i poduzetništvo, omogućava davanje u tridestogodišnji zakup nekretnina na koje je od 1991. u zemljišno-knjižnom vlasništvu primjenjivana spomenuta Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Hrvatske dok se ‘ne sklopi odgovarajući međunarodni ugovor’.

Nakon toga, novosadsko udruženje Oduzeta imovina, koje okuplja 32 oštećene firme s područja Srbije i BiH, pokušalo je jedinim raspoloživim pravnim mehanizmom osporiti čin vlasti u Zagrebu. Podnijeli su zahtjev za ocjenu ustavnosti Uredbe iz 1991. prema kojoj su već ratnih 1990-ih mnoge nekretnine, pogotovo one najatraktivnije na jadranskoj obali, bile proglašene državnim vlasništvom te su rasprodane kroz Hrvatski fond za privatizaciju. Očekivano, Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Uredbe o zabrani raspolaganja imovinom. Pri donošenju odluke izuzeli su se predsjednik suda Miroslav Šeparović i sutkinja Snježana Bagić, koji su bili dio izvršne vlasti kada je donijet spomenuti akt.

- Oni smatraju da u zahtevu za ocenu ustavnosti nismo izrekli ništa novo što bi menjalo njihove ranije odluke. Međutim, to nije tačno jer naša inicijativa se poziva na zabranu povrede prava na imovinu temeljem Zakona o zabrani diskriminacije, koji je Hrvatska usvojila 2006. Smatramo da su vlasnici, pravna lica iz Srbije i BiH diskriminovani te da se uredbom Vlade ne može na natječajima pojavljivati imovina u tuđem vlasništvu. Pravo na vlasništvo je zagarantovano Ustavom Hrvatske. Verujemo u pozitivan ishod ove naše bitke, ali se plašimo da će naš uspeh biti na teret poreskih obaveznika Republike Hrvatske - ističe Zoran Ristić, novosadski odvjetnik i predsjednik udruženja Oduzeta imovina.

Prema podacima kojima raspolaže novosadsko udruženje, 180 poduzeća i banaka iz Srbije potražuje svoju imovinu u Hrvatskoj, čija se vrijednost procjenjuje na oko tri milijarde eura. Iako je ministar Marić pri donošenju prošlogodišnjeg zakona, odgovarajući na prozivke iz susjednih država, govorio da Hrvatska ne rasprodaje tuđu imovinu kao što su to činile susjedne države s imovinom hrvatskih institucija i tvrtki, Ristić ističe da je odnos prema imovini hrvatskih tvrtki u Srbiji drugačiji.

- Bez ikakvih problema u sudskim sporovima, Srbija vraća hrvatskim tvrtkama nekretnine. Ove godine moj odvjetnički ured ishodovao je tri pozitivna rešenja hrvatskim pravnim osobama što dokazuje da nije potreban nikakav bilateralni sporazum koji Hrvatska zagovara proteklih 15 godina. U pedeset imovinskih predmeta vraćena je imovina vlasnicima tvrtki, poduzeća i institucija iz Hrvatske. Na primjer, Jugoton (Croatia Records, op.a.) iz Zagreba dobio je svoje poslovne prostore u Novom Sadu, svoju imovinu vratili su Poljostroj iz Siska,

Jadran namještaj, Vatrotehna i Elektropromet iz Zagreba. U postupku je povrat nekretnina dubrovačkoj firmi DTS na beogradskom Dedinju. Samo su trgovine Varteksa vraćene upravnim putem jer je to bio dogovor dveju vlada. Ministar Marić izdvaja slučaj crpki INA-e koje su bile upisane u vlasništvo OUR-a INA-e u Beogradu. Hrvatska i Srbija moraju rešiti to pitanje, kao i ono imovine srpskih firmi koje nisu imale izdvojene tvrtke u Hrvatskoj, nego su nekretnine gradile novcem svojih sindikata, radnika i poduzeća. Stav Vrhovnog suda Srbije je da se sve nekretnine mogu vratiti direktnom primenom Bečkog sporazuma o sukcesiji, bez bilateralnih sporazuma. Nažalost, stav Vrhovnog i Ustavnog suda Hrvatske je potpuno drugačiji. Međutim, to nije stvar reciprociteta, nego primene temeljnih načela ustavnosti. Između Hrvatske i Srbije potpisan je Sporazum o normalizaciji još 1996., zatim međudržavni sporazum o sukcesiji 2001., ali Hrvatska već dvije decenije nije uopšte pristupila pitanju povratka imovine. Hrvatski stav da je to jedino moguće uz potpisane bilateralne sporazume nije tačan jer nigde u Bečkom sporazumu o sukcesiji ne piše da se mora doneti još jedan sporazum. Povrat imovine u Hrvatskoj još uvek je pitanje politike i finansijskih prilika jer 70 puta više je imovine Srbije i BiH u Hrvatskoj, nego hrvatske imovine u Srbiji - upozorava Ristić.

Međutim, početkom ove godine Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu potvrdio je upravo stav Hrvatske da je potrebno uspostaviti bilateralni sporazum za povrata privatne imovine i imovine pravnih lica.

- Sud u Strasbourgu izbegao je da raspravlja o pitanjima povrede prava koja su nastala u Hrvatskoj pre njenog uključivanja u Savet Evrope 1997. godine, a činjenično, većina naših problema je nastala upravo pre tog vremena, početkom 1990-ih. Zbog toga smo se obratili organu Ujedinjenih naroda, Komitetu za ljudska prava i prava čoveka u Ženevi koji će u oktobru raspravljati o povredama vlasničkih prava u Hrvatskoj. Nažalost, o tim pitanjima se nije raspravljalo kada je Hrvatska ulazila u Evropsku uniju, to pitanje ne postavljaju državne vlasti Srbije ni Bosne i Hercegovine, i tek ga je nedavno na međudržavnom nivou istakao Željko Komšić koji je prijavio Hrvatsku Savetu bezbednosti jer ne poštuje pravo na imovinu tvrtki iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj - ističe Zoran Ristić.

- Potrošili smo sve pravne lekove u Hrvatskoj. Sud u Strasbourgu je rekao svoje. Preostaje nam Komitet za ljudska prava i prava čoveka u Ženevi ili arbitraža pred Stalnim sudom u Haagu koja je također izvodljiva. Moramo Hrvatsku privolti da poštuje sopstveno pravo, jednakost građana i pravnih osoba - zaključuje Ristić.