Ljeto
Ljudima ljeti svakakve gluposti padaju na pamet. Milijuni kartica novinskih tekstova ispisani su o mitskom dragom gostu u čijim očima dva-tri pelinkovca umanje Velebit do razine nešto većeg parka koji je moguće osvojiti u japankama i s malom bocom Todorićeve vode. Već nekoliko sati kasnije nesuđeni Edmund Hillary postane vijest koja obično počinje rečenicom ‘još uvijek traje potraga za…’ U sretnijim slučajevima, Gorska služba spašavanja spasi ga nakon nekoliko sati izmoždenog, dehidriranog, izranjavanog, više nalik Isusu Kristu pred kraj ovozemaljske karijere negoli hrabrom osvajaču velebitskih vrhova. A tek domaći svijet kojemu ni deseci svakodnevnih upozorenja nisu dovoljna opomena da ne baca čikove na suhu travu. Mnogi je frajer postao piroman samo zato što je gašenje opuška u pepeljari prezreo kao disciplinu za štrebere pa je istreniranim pokretom kažiprsta i palca katapultirao ostatak Marlbora kroz prozor automobila na neku vrelu i zapaljivu podlogu, pretvarajući ostatke nikotinskog užitka u uzrok katastrofalnog požara.
Ljeto je dakle idealno za gluposti. Silni Celzijusi i slobodno vrijeme ljude gone da se dokazuju u onome o čemu nemaju pojma ili rade ono što ne bi trebali. Lanjsko je ljeto bilo ubitačno vruće i negdje na polovici kolovoza ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić izjavio je da u Vukovaru neće biti ćirilice kad se izbrišu ‘lažna prebivališta’ Srba. Razdragala se hrvatska desnica zbog toga, ona se, istina, veseli glupostima u svim godišnjim dobima, konačno se netko dosjetio metode rješenja problema s ćirilicom: treba samo izbrisati lažna prebivališta. Srba. Ministar unutarnjih poslova, naravno, ne mora znati da je za utvrđivanje broja pripadnika neke manjine relevantan popis stanovništva, a ne policijska evidencija. Nije to vrelog kolovoza 2016. bilo ni bitno. Orepić je uoči izbora htio jasno poručiti svojim biračima da ‘njegova’ policija ne briše iz evidencije samo ‘lažna prebivališta’ Hrvata, nego i ozloglašene manjine koja, prema hrvatskoj narodnoj predaji, uvijek traži više nego što joj treba.
Vlaho Orepić ovih je dana osudio lijepljenje antisrpskih plakata po Vukovaru. ‘Ovo nije Hrvatska! Ovaj bahati primitivizam u svojoj je suštini izraz kukavičluka i svega što nema veze sa Hrvatskom i Domoljubljem’, zapisao je na Facebook profilu i dometnuo da oni koji ‘toleriraju ovakove ispade u svojoj životnoj sredini’ štite ‘one koji Hrvatskoj čine veće zlo od svojevremenih četničkih hordi! Ovo nije Hrvatska’, ponovio je na ne baš besprijekornom hrvatskom u povodu plakata s natpisom ‘Serbian family tree’, prikazom stabla s obješenim ljudima i fotografijom Ante Pavelića. A možda to jest Hrvatska. Država u kojoj noćni fašisti s morbidnim plakatima izražavaju iste ciljeve kao i ministar unutarnjih poslova – što manje Srba, što manje ćirilice.
Uspjesi
Brak je, prema jednoj definiciji čiji je autor, čini nam se, Woody Allen, zajednica u kojoj muž i žena pokušavaju riješiti probleme koje ne bi imali da se nisu upoznali. Negdje na tom tragu radi i vlada Andreja Plenkovića: požrtvovno otklanja opasnosti kojih nije bilo prije njezina konstituiranja. Samo ovog tjedna obećala je da plin neće poskupjeti, odlučno odbacila mogućnost zabrane pobačaja, najavila raščišćavanje odnosa u hrvatskom nogometu. Bravo, sjajno, odlično, samo što: zaštita standarda građana spada u uobičajene zadaće ozbiljnijih vlada, a ne u herojsko djelo; zabranu pobačaja nitko ozbiljan nije ni spominjao dok Davor Ivo Stier, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, nije angažirao ekstremnog konzervativca Ladislava Ilčića kao savjetnika. I dok se nije ispostavilo da je zahvaljujući njima ‘Hrvatska zauzela konzervativno stajalište u raspravi o ljudskim pravima unutar Vijeća Europske unije’, tj. da pobačaj ne smatra ‘neupitnim pravom žene’. Iz nacrta zaključaka Vijeća za vanjske poslove o prioritetima EU-a u UN-ovim tijelima za ljudska prava u ovoj godini proizlazi da su prioriteti hrvatske vanjske politike u pogledu ljudskih prava zaštita prava vjernika, prava na vjeroispovijest i zaštita obitelji.
A nogomet? Pa čitav nered u nogometnoj organizaciji stvorila je HDZ-ova klika i kad Plenković veli da sport ne treba politizirati, to zvuči kao kad Josip Bozanić veli da treba imati djece. Plenković je u ovom tjednu obećao i nesmetano funkcioniranje HAVC-a na koji nasrću desni janjičari predvođeni njegovim stranačkim drugom Zlatkom Hasanbegovićem…
Nitko nema što Hrvat imade – Vladu s jedinstvenom misijom: pola radnog vremena troši na stvaranje zbiljske štete, a drugu polovicu na njezinu formalnu sanaciju.
Ministar
Sve je relativno u životu Damir Krstičevića. Istodobno je stalna samo mijena i sve mu nepromjenjivo, film o njegovu životu morao bi prikazati stalno kretanje u kojem se ništa ne miče. U vojsku je stupio još dok je drug Tito bio ljubičica bijela, educirao se u srednjem i visokom školstvu Jugoslavenske narodne armije, da bi na početku rata usvojena znanja stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. Tu je doživio metamorfozu, ono što se u stručnoj literaturi naziva Letičinim obratom pa je od gorljivog utjerivača revolucionarnih tradicija, socijalističkog nauka i samoupravljanja kao takvog postao de luxe domoljub s HDZ-ovim certifikatom. Školovanje u armiji, članstvo u HDZ-u i ratna karijera u HV-u na koncu su oblikovali Krstičevića, aktualnog ministra obrane, u dosljednog zagovaratelja doktrine opisive parafrazom pjesnika – gdje god nađeš zgodno mjesto, tu vojarnu posadi.
Ovih je dana uznemirio čak i stranačke kolege iz Ploča jer mu je cilj vratiti vojsku u tamošnju kasarnu Neretva gdje, kako informira prijestolnička štampa, kani stacionirati ‘jednu postrojbu mornaričkog pješaštva’, odnosno satniju ‘koja bi u sastavu imala 150 dobro opremljenih i uvježbanih mornaričkih specijalaca’. Što će Pločama postrojba mornaričkog pješaštva, odnosno satnija sa 150 specijalaca, nije poznato. Još ranije, ministar je najavio povampirenje obaveznog služenja vojnog roka, što je Hrvatskoj neophodno kao Sahari pijesak. Ali nema te idejne promjene koja iz ministrove glave može izbaciti ljubav prema kasarni i vojnom roku.
Meč
U napetom meču oko Podravke između Gorana Marića, ministra državne imovine, i njegovog već spominjanog kolege Krstičevića, pobijedio je prvi. Marin Pucar, Marićev favorit, postao je predsjednik Uprave uspješne koprivničke tvrtke. Što logično znači da Gordan Kolak, Krstičevićev prijedlog, nije uspio. Podravka je, govore rezultati, odlično poslovala, ali je dosadašnji direktor Zvonimir Mršić bio SDP-ovac, što tradicionalno meritokratski HDZ ne prašta. Podravko, izdrži!
