Davor Ivo Stier, saborski zastupnik i – još uvijek – politički tajnik HDZ-a, premda tu funkciju već mjesecima popunjava samo formalno, zaigrao je igru sličnu onoj koju smo, na nešto nižoj razini važnosti, u zimu i rano proljeće 2017. gledali u izvedbi Zlatka Hasanbegovića: Karamarkov ministar kulture tjednima je provocirao šefa HDZ-a Andreja Plenkovića da ga degažira iz stranke, pa da se s aureolom žrtve nedovoljno domoljubnog novog HDZ-ovog vodstva otisne u avanturu osnivanja svoje partije. Plenković je pak čekao da Hasanbegović učini krivi korak, to jest da poduzme nešto čime će sam sebe isključiti iz HDZ-a, što se, na kraju, i dogodilo: kratkotrajni HDZ-ovac osvanuo je na listi Brune Esih za lokalne izbore u Zagrebu, pa se, zapravo, samoeliminirao iz redova vladajuće stranke, a potom osnovao Nezavisne za Hrvatsku, stranku koja trenutačno jedino u Zagrebu pokazuje znakove kakvog takvog života. Stier se, naime, u posljednjih nekoliko mjeseci – od pucanja koalicije HDZ-a i Mosta, a naročito otkako je u javni optjecaj ušla rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije – ponaša kao čovjek koji nastoji sebi osigurati što bolju polaznu poziciju u postplenkovićevskoj eri unutar HDZ-a ili u posthadezeovskoj političkoj karijeri. Izvjesno je da će Stier – ako ne podnese ostavku, a to, čini se, ne kani učiniti zbog spomenute želje da bude žrtva i mučenik za interese katoličke vjere – biti smijenjen s pozicije političkog tajnika HDZ-a, no nije izgledno da će se potom pristupiti njegovom isključenju iz stranke. Plenkovićeva većina u parlamentu vrlo je slaba i odbacivanje još jednog glasa, nakon što je Hrvoje Zekanović iz Hrasta uskratio svoju ruku većini, predstavljalo bi opasno kockanje s mogućnošću pada vlade, jer bi u tom slučaju broj parlamentarnih podupiratelja vlade pao na minimalnih 76, a premijer dosad nije pokazao da je sklon političkom hazarderstvu.
Davor Ivo Stier nije autentični glas bogobojaznih hdz-ovaca koji se osjećaju zbunjenima i iznevjerenima, niti je kaptolska produžena ruka u vrhu najdraže stranke: on je politički glasnogovornik i agent konzervativnih civilnih udruga
Iz toga proizlazi da će ogorčeni Plenković nevoljko tolerirati tzv. glasanje po savjesti o Istanbulskoj konvenciji još nekolicini HDZ-ovaca u Saboru: kad budete imali u rukama ovaj broj Novosti, vjerojatno ćete znati koliko je bilo takvih i koja su njihova imena i prezimena, a prema onome što je sad poznato, teško da će biti manje od desetorice protivnika međunarodnog dokumenta usmjerenog prema sprječavanju nasilja nad ženama i obiteljskog zlostavljanja. Oštri obračun s cijelim tim zadrtim društvancem, bez obzira na njegovu brojnost, zapravo bi proizveo pad vlade ili nužnost nekog novog trgovačkog preslagivanja parlamentarne većine, s tim da bi preslagivanje ovaj put bilo gotovo neizvedivo mimo velike koalicije sa Socijaldemokratskom partijom ili vrlo kompliciranog pridobivanja većeg broja SDP-ovih ili oporbenih poslanika. Iako ne treba sasvim otpisati ove dvije opcije, nema dileme da predsjednik HDZ-a ne žudi za novim izborima godinu i pol dana poslije početka mandata, pogotovo u svjetlu topljenja HDZ-ove prednosti u istraživanjima javnog mnijenja i unutarstranačkog nemira, te da mu nije do još jednog grčevitog spašavanja vlasti unutar godine dana kupovanjem zastupnika koji su sad u opoziciji. To znači da će se, po svemu sudeći, produžiti pat-pozicija i taktičko nadmudrivanje Andreja Plenkovića sa skupinom unutrašnjih oponenata, koji nisu homogeni i koji dobro znaju da im je sigurnije i pametnije ostati u HDZ-u i čekati da kola krenu nizbrdo, kao što je čekao Plenković u slučaju Tomislava Karamarka, nego se, poput Hasanbegovića, izložiti neizvjesnosti političkog tržišta.
‘Najveće antiklerikalce naći ćete među vjernicima koji idu svake nedjelje na misu i koji barem pokušavaju slijediti Kristov nauk, a najveće klerikalce ćete naći među političarima koji se povremeno pojave da bi pokupili pljesak u crkvi ili da ih se spomene s oltara, kad su izbori da ih se možda s oltara favorizira, koji možda i znaju za neke prljavštine u hijerarhiji Crkve, ali nisu tu da ih očiste nego da ostanu te prljavštine i da na temelju toga ucjenjuju i kontroliraju Crkvu. I to je loše. Taj tip klerikalizma je loš i za Crkvu, loš je za politiku, loš je za društvo’, izjavio je Stier prošlog petka, neposredno prije sjednice Predsjedništva HDZ-a. Do zaključenja ovoga teksta, odnosno do srijede poslijepodne, nije se razjasnilo što je bivšeg ministra vanjskih poslova motiviralo da se odluči na takav istup, niti se doznalo na što je i na koga mislio. Je li ga razljutilo šurovanje nekih važnih crkvenih ljudi s vrhom HDZ-a u vezi s ratifikacijom Istanbulske konvencije i sama činjenica da se nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, pristao susresti s premijerom? Je li ga rasrdilo Puljićevo iznenadno i vrlo kratkotrajno relativiziranje protivljenja Istanbulskoj konvenciji, koliko god to relativiziranje bilo zamumuljeno i neartikulirano, toliko zamumuljeno i neartikulirano da se nadbiskup Puljić, koji dan kasnije, morao obratiti službenom i nedvosmislenom izjavom da se Biskupska konferencija protivi usvajanju Istanbulske konvencije? Je li Stier izgubio živce zbog evidentnog, makar i privremenog, poraza koji ga čeka u srazu s Plenkovićem i zbog toga što unutar HDZ-a ostaje u debeloj manjini u inzistiranju na fundamentalističkim katoličkim principima?
Milijan Brkić i njegovi ljudi, među kojima je i Ivana Maletić, nisu političke kamikaze i ne pada im na pamet ginuti za apstraktne ideale, što ih suštinski udaljava od Stiera i njemu sličnih
Davor Ivo Stier nikako nije vođa svih onih unutar HDZ-a kojima Plenković i njegovo političko usmjerenje nisu mili i bliski, jer najveći broj takvih duguje svoju političku afirmaciju Tomislavu Karamarku a Stier je bio oštro sukobljen s Karamarkom, niti dotični ima potencijal vođe. On je samoproglašeni ideolog i nije vičan operativnoj politici, a nema ni mrežu svojih ljudi na terenu i nema talent za stvaranje sljedbenika na nižim partijskim razinama. Stier nije autentični glas bogobojaznih HDZ-ovaca koji se osjećaju zbunjenima i iznevjerenima, niti je kaptolska produžena ruka u vrhu najdraže stranke: on je politički glasnogovornik i agent konzervativnih civilnih udruga, među kojima su najvidljivije U ime obitelji i Vigilare, te ekstremnog krila unutar Crkve; on je nagovještaj još agresivnijeg i beskrupuloznijeg angažmana tih krugova u pokušaju krojenja života svih građana u skladu s radikalnim tumačenjima katoličkog nauka.
Oni koji jesu vješti u organizacijskom segmentu politike, poput zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, nisu toliko zainteresirani za pravednički i dosljedni boj protiv sekularizma i civilizacijskih dostignuća koliko ih zanimaju bilo kakvi povodi za paradno pokazivanje unutrašnjeg opozicionarstva koje ima trojaki smisao: da se izbore za konkretne koncesije u svoju korist ili u korist bliskih im poduzetničkih grupacija, da zauzmu što povoljniji startni položaj za juriš na stranački tron kad se Plenkoviću otvori tlo pod nogama ili kad sadašnji premijer sebi uspije osigurati dovoljno visoko mjesto u briselskoj administraciji te da u tom jurišu osiguraju aktivnu podršku Katoličke crkve.
Brkić i njegovi ljudi, među kojima je i Ivana Maletić, nisu politički kamikaze i ne pada im na pamet ginuti za apstraktne ideale, što ih suštinski udaljava od Stiera i njemu sličnih, iako se ni ove potonje ne može baš nazvati bezglavim borcima za principe. Brkić zna da bi mu rušenje vlastite, HDZ-ove vlade, bez obzira na to tko je premijer, bilo pretežak ili nesavladiv teret u pokušaju da on ili onaj koga će on podržati preuzme HDZ nakon Plenkovića. Rušenje vlastite vlade dovelo bi do prijevremenih izbora, a teško da se s Plenkovićem može ponoviti Karamarkova situacija, kad je šef HDZ-a oborio HDZ-ovu vladu i onda podnio ostavku na stranačku funkciju, pa se naprosto moralo birati novog lidera uoči izvanrednih parlamentarnih izbora. Plenković sigurno ne bi podnio ostavku, nego bi došao u priliku da sastavi HDZ-ove izborne liste potpuno u skladu sa svojim afinitetima i nahođenjem, što bi značilo eliminaciju svih pobunjenika iz saborskih klupa, odnosno iz ozbiljnog bavljenja politikom. ‘Milijan Brkić sposoban je u organizacijskom pogledu, posebno kad je riječ o izborima, ali između eventualnog pada vlade i novih izbora ostalo bi mu premalo vremena da napravi neku svoju ili sebi blisku stranku mimo HDZ-a. On dobro zna što je HDZ i zna da mu samo HDZ omogućava utjecaj na procese koji ga zanimaju’, kaže naš sugovornik blizak vrhu HDZ-a i dodaje: ‘Brkić neće baciti u vjetar sve što je dosad stvorio u HDZ-u. Predstoji nam unutarstranačka igra živaca i obostrano čekanje povoljnih okolnosti za obračun. Plenković je pritom u prednosti, ali sve bi moglo ići još sporije i teže, pogotovo u pitanjima koja se tiču ideologije.’
Premda mu dakle izvanredni parlamentarni izbori, kao što rekosmo, nisu omiljena solucija i vjerojatno će pokušati sve prije nego što bude morao posegnuti za tim rješenjem, za Plenkovića ni takav rasplet unutarstranačkih trvenja o iskonstruiranim ideološkim pitanjima ne bi bio tragičan. Dobio bi šansu da dizajnira HDZ po svojoj mjeri i po svom političko-svjetonazorskom ukusu, a može se s priličnim stupnjem sigurnosti pretpostaviti da bi postigao izborni rezultat koji bi mu dao prednost u formiranju vladajuće većine i vlade. Kako sada stoje stvari u istraživanjima javnog mnijenja, najizgledniji koalicijski partner HDZ-a u tom bi slučaju bio SDP.
Predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću, koji s vremenom manifestira samo sve veću količinu političke netalentiranosti i izgubljenosti, to je jedina opcija za spas: on i njegova ekipa gledaju da se nekako dovuku do izbora, da se uglave u vlast i tako produže svoje vladanje partijom. U korist te Bernardićeve, a u krajnjoj nuždi i Plenkovićeve, računice govore recentna istraživanja biračkih preferencija: izuzev Živog zida i moguće grupacije desno od HDZ-a (Most, Nezavisni za Hrvatsku, pravaške frakcije i eventualni HDZ-ovi otpadnici), u parlamentu bi relevantnu snagu mogli predstavljati još samo HDZ i SDP, pa bi se njihova koalicija nametnula kao najlogičniji, ako ne i jedini mogući izlaz.
