Nakon što je serijal dječjih filmova o Kušanovom knjiškom junaku Koku zašao u ćorsokak s dva bezlična i neuvjerljiva uratka u nizu (Žarkovićev ‘Zagonetni dječak’ i ‘Ljubav ili smrt’ Kušana sina), na scenu je stupila debitantica Čejen Černić te očitala pravu lekciju svojim starijim kolegama. Njezin prvijenac ‘Uzbuna na Zelenom vrhu’ serijal vraća u kronološki početnu točku, prije nego što se Koko s obitelji preselio iz naslovnog idiličnog lokaliteta u obližnji Zagreb, odnosno radnja izravno prethodi prvom filmu serijala ‘Koko i duhovi’. To znači da su angažirani novi dječji glumci, jer se dob junaka iz srednjih tinejdžerskih godina, gdje su zastali sa zadnjim filmom ‘Ljubav ili smrt’, vratila u predpubertet, ali bitno se promijenila i ambijentacija – umjesto urbanih lokacija likovi su sada smješteni u ruralno-prirodno okružje, što rezultira drugačijom, u redateljskoj izvedbi Čejen Černić znatno sugestivnijom atmosferom, za koju zasluge idu i darovitom snimatelju Danku Vučiniću.
Černić, koja je castirala male glumce i na početku serijala, za vlastiti film bila je znatno sretnije ruke. Nova postava s Markom Tociljem i Alexom Rakošem u glavnim ulogama te Lucijom Philips u najvažnijoj dječjoj ženskoj roli daleko je intrigantnija od dosadašnje. Marko Tocilj kao Koko i Alex Rakoš kao Toma sadrže suptilnu notu androginosti, tako česte u dječaka te dobi, no rijetko viđene na hrvatskom filmu, notu koja njihove likove boji finim nijansama rodnih prijelaza. To će posebno doći do izražaja u liku Tome s obzirom na njegov odnos sa starijim bratom Ivom (Toma Serdarević) i ocem (Janko Rakoš), koji se prema njemu odnose pokroviteljski, te Emicom, koju Lucija Philips sjajno utjelovljuje kao nestašnu slatkicu zagledanu u Ivu, ali koja će naposljetku shvatiti da je sramežljivi Toma ‘onaj pravi’.
Scenarij Hane Jušić nije besprijekoran, ali predstavlja velik napredak u odnosu na njezinu adaptaciju ‘Zagonetnog dječaka’, a glavna mu je mana nedovoljno razrađen odnos Tome i oca, zbog čega potencijalno vrlo potresna završnica nema onu snagu koju je mogla i trebala imati. Čejen Černić tu je noćnu scenu, kao i sve ostale noćne prizore, režirala vrlo nadahnuto, s dojmljivim osjećajem za trilernost i hororske primjese, ali šteta je što nije uočila da je lik oca daleko premalo razvijen i da zahvaljujući tome dramatično finale, usprkos odličnoj redateljskoj inscenaciji, neće imati maksimalni impact.
I dok ‘Uzbuna na Zelenom vrhu’ predstavlja mladu sineasticu kao veliko osvježenje domaće žanrovske produkcije (može se samo žaliti što je njezina moderna redateljska izvedba imala čvrst okvir filma za djecu umjesto labavijeg modusa jednog ‘Stand by Me’, na primjer), daleko iskusniji Dejan Aćimović nije se proslavio svojim trećim igranim redateljskim uratkom ‘Anka’. U paru sa sestrom scenaristicom i producenticom Tatjanom, Aćimović je socijalno-kritički obilježen predložak Mate Lovraka garnirao fantastično-hororskim motivima na posve mehanički način, a osim redateljske nezgrapnosti (što začuđuje s obzirom na to da su mu prethodni filmovi ‘Je li jasno prijatelju?’ i ‘Moram spavat’, anđele’ izvedbeno bili sasvim korektni), oči bode i loš scenarij. On u završnici silom želi stvoriti intenzivnu emocionalnu sponu između djevojčice sirotice Anke (Cvita Viljac) i sredovječnog radnika (Eric Cantona), iako dotad među njima gotovo i nije bilo emocija, ako je uopće ikakva bitna relacija postojala, a ni sparivanje radnika i mlade služavke (Anđela Ramljak) nema uvjerljivu motivaciju, kao što je i dvostruki identitet Ankičine zle skrbnice (Linda Begonja) mehanički nakalemljen. Najkraće, ‘Anka’ je potpuni promašaj, otprilike u rangu ‘Šegrta Hlapića’ Silvija Petranovića.
