Kad je posrijedi besjeda o baletu na programima Splitskih ljetnih igara alias Splitskog ljeta, žalibože, valja nam već u svakoj preambuli u dubini ili apostili sa strane notirati kako je on, balet, kao kazališna vrsta, vazda bio nekakav mlađi sin ili kćerka, izvanbračni brat odnosno sestra ili, horribile dictu, neželjeno dijete… Uz dominantne družice, gospođe Operu i Dramu, slabiji član obitelji, krhki mezimac Balet, stalno se starao i trsio iskobeljati nekako iz statusa nedonoščeta, da ne kažem mrtvorođenčeta. Nerazmjerno zastupljen u repertoaru, plesna je greda kazališta oduvijek nekako kaskala za spomenutim dvjema sestricama. I, kolikogod da je plesna umjetnost bivala bacanom u nekakve subalterne ćorsokake teatarskih promenoara – i smještena uglavnom samo u garderobe i kazališne kuloare – publika nikad nije izgubila kondiciju istinskog praćenja i davanja podrške baletnim umjetnicima i njihovim produkcijama u cjelini. Dapače, i u malobrojnim baletnim izvedbama nerijetko se tražila karta više.
A Split je imao povlasticu da desetljećima u njemu djeluje sjajan i životni i baletni par koji je itekako obilježio tancatnu povijest našega Teatra, ali i nacionalnoga plesnog organizma općenito. Taj su sveti plesni par činili primabalerina Ana Roje i primabaletan Oskar Harmoš. Oni nisu bili samo izvanserijski plesači, nego su bili i vrsni koreografi koji su na kazališnoj pozornici postavili niz klasičnih baleta, ali i važnih opernih plesnih prizora što su se redovito davali (a u Splitu su se često davali veliki operni naslovi s obilatim baletnim prizorima u njima). Također, nećemo zaboraviti ni njihove učenike i đake, kakvi svakako jesu Franka Hatze-Kuljiš ili Luciano Perić, kao ni nastavljače i po talentu i po učinku poput Miljenka Štambuka ili, pogotovo, Dinka Bogdanića. Spomenuti treba i Branka Šegovića, koji je bio specijalist za narodne plesove, i zahvaljujući njemu sačuvane su upravo starinske pučke koreografije brojnih tradicionalnih kolâ iz širega prostora Dalmacije.
U kolikoj je mjeri Splitsko ljeto bilo ugledan i poznat festival, svjedoče i fakti kako su ovdje gostovali brojni baletni ansambli doslovce iz čitavog svijeta. Još u prvim desetljećima Split su pohodili baleti iz SAD-a, Amsterdama, Londona, Praga, Lisabona, Indije, SSSR-a i Afrike
Upravo Ana Roje i Oskar Harmoš imali su pune ruke posla već u inicijalnoj 1954. godini, kad su i pokrenute Splitske ljetne priredbe (koje će od godišta 1968. ponijeti ime Splitsko ljeto). Štoviše, još u prvoj izvedbi na Festivalu, u operi "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca, koja se 15. srpnja 1954. održala u Ljetnom kinu Split, u popularnom "Završnom kolu" odigrana je baš Harmoševa koreografija, u kojoj je on s Anom nastupio i kao solist. A u paru su osmislili plesne igre i za prve izvedbe na Peristilu, sudjelujući kao kreatori u produkcijama operâ "Aida" Giuseppea Verdija i "Faust" Charlesa Gounoda. Poznati "Ples crnčića" u Aidi zadržao se do dandanas u izvedbama, budući ga je koreograf Dinko Bogdanić vratio ishodišnim Harmoševim počecima. Recimo i to da je spomenutoga Fausta dirigirao Lovro pl. Matačić, koji je ujedno i prerežirao predstavu Stanka Gašparovića, a i kasnije će gostovati na otvorenim pozornicama u Splitu.
Pored baletnih stavaka unutar opernih izvedbi, par Roje-Harmoš u prvoj sezoni Ljeta posjetiteljima je priredio i dvije baletne večeri. Prva je bila triptih što su ga činili "Chopiniana" Aleksandra Glazunova (prema Chopinu), drugi čin baleta "Labuđe jezero" Pjotra Iljiča Čajkovskog i "Valpurgina noć" iz spomenute opere "Faust". Izvedbe su bile na plivalištu "Jadran", uz klavirsku pratnju Noris Bućan i Dore Bakotić. Druga je baletna večer bila izvedena u Meštrovićevom kašteletu na Mejama, južnoj strani Marjana, i na njoj su sudjelovali polaznici Internacionalne baletne škole Roje-Harmoš smještene u Kaštel Kambelovcu, kao i sami baletni majstori. Uz klavir je bio maestro Krešimir Šipuš, veliki dirigent koji je glavninu duge karijere proveo u Beču.
Već na trećim Splitskim ljetnim priredbama održane su još dvije složene baletne adaptacije na Peristilu. Jedna je antologijsko djelo "Romeo i Julija" Sergeja Prokofjeva, s kostimima i scenografijom velike Jagode Buić-Bonetti i dirigentom Vidom Kuzmanićem za pultom, dok je drugo "Stranac" Silvija Bombardellija, prema staroj dalmatinskoj legendi koju je obradio pisac Petar Šegedin. Dirigirali su ga Matačić i sâm autor, a scenografiju je za ovo domaće djelo bio izradio slikar Rudolf Bunk.
Balet je izvrsno primljen, igrao je nekoliko godina zaredom, pa kritičar Željko Rapanić bilježi: "Muzika 'Stranca' predstavlja, vjerojatno, najbolji Bombardellijev rad. Ima ovaj balet nesumnjivo uspjelih štimunga, stavaka, koji slikaju stanja i događaje. Izrazita i naglašena ritmika predstavlja pogodnu osnovu za koreografiranje. Lirska mjesta i neke melodijske linije – šteta što ostavljaju nedorađenosti i nedovršenosti – spadaju među bolje stranice partiture. Takva su mjesta skoro redovito kratka i prekinuta karakterističnom Bombardellijevom upotrebom limenih duvača i udaraljki (…) Izvedba je bila na priličnoj visini. Muzički dio bio je precizniji i kvalitetniji. Orkestar pojačan i kompletiran, svirao je vrlo dobro pod vodstvom autora. Solisti baleta Anči Kaliterna, Mili Štambuk, Franka Hatze, Nives Zelić i Gorjana Raunig ostvarili su u prosjeku dotjerane uloge" (Slobodna Dalmacija, 16. srpnja 1959.).
Izvedba "Fantastične simfonije" na Splitskom ljetu 1995. godine (Foto: Arhiva HNK-a Split)
Bombardelli, kao najznačajnija individua za pokretanje ovoga Festivala, napisao je i balet "Poklade" (1962.), koji je inspiriran fragmentom splitskoga književnika Živka Jeličića koji je on bio udjenuo u monografiju o Marinu Držiću. Ovaj je balet koreografirala Tatjana Farčić i izveden je u Meštrovićevom kašteletu pod štapićem samoga Bombardellija. Na Peristil će Bombardelli iznijeti i druga svoja baletna djela 1975. godine: "Grob u žitu", prema Branku Ćopiću, i "Krvo-proljeće", inspiriran poemom "Tifusari" Jure Kaštelana, a glazba u naravi sadrži glazbu maestrove Prve simfonije. Ova dva naslova kasnije će preuzeti i dirigent Vjekoslav Šutej, premijerno ih obnovivši 27. srpnja 1981. u kazališnoj zgradi, u povodu 40. obljetnice ustanka i revolucije. Predstava je igrala i u sezoni, a o njoj je pisala i beogradska štampa. Tako Milica Zajcev u žurnalu na ćirilici napisa: "Bez obzira koliko to čudno izgledalo, u našem baletskom stvaralaštvu retko se pojavljuju teme rata i revolucije, tako da se ne može govoriti o postojanju nekih tradicija u tom pogledu. Utoliko više predstava splitskog Kazališta zaslužuje pažnju, jer postiže da se sa distance od četiri decenije, bez lažne patetike i primesa socrealizma, poetično i impresivno savremenim jezikom, interpretiraju igrom stihovi pesnika revolucije" ("Borba", 24. studenog 1981.).
Kao dvije među izvrsnim baletnim produkcijama 90-ih godina bile su "Fantastična simfonija" u HNK-u Split (1995.), koju je na glazbu više autora postavio Boris Tonin, te "Romeo i Julija" Sergeja Prokofjeva u koreografiji Francisce Valkaj na Peristilu (1996.).
U vremenu bližem nama dužnu pomnju treba podati primabalerini Almiri Osmanović, koja je bila i ravnateljica Baleta HNK-a Split te koja je ansambl vodila na česta gostovanja po Europi. Makedonski umjetnik Igor Kirov akcent svoje pažnje stavio je na suvremeni ples i, naročito, ambijentalni teatar, odlično se služeći romantičnim šumarcima Sustipana. Ipak, izdvojio bih od svega "Balet Verdi" (2013.), što ga je scenaristički, koreografski i redateljski bio osmislio i realizirao, na Peristilu, Dinko Bogdanić. On je probrao baletnu glazbu iz operâ Giuseppea Verdija, posložio ih u koherentnu cjelinu, kongenijalno ispričavši priču o ovom velikom skladatelju i s onom dobro poznatom njegovom glazbom, ali i s onom slabije znanom. Dirigirao je maestro Hari Zlodre. To je doista spektakularno remek-djelo, za koje je šteta što nije zaživjelo kao originalni baletni komad hrvatske kreacije…
U kolikoj je mjeri Splitsko ljeto bilo ugledan i poznat festival, svjedoče i fakti kako su ovdje gostovali brojni baletni ansambli doslovce iz čitavog svijeta. Još u prvim desetljećima Split su pohodili Američko plesno kazalište Alvina Aileya, Nacionalni balet iz Amsterdama, The Glen Tetley Dance Company iz SAD-a, Ballet West iz Salt Lake Cityja, London Contemporary Dance Company, London Festival Ballet, Divadlo na Zabradli iz Praga, Gulbenkian iz Lisabona, pa baleti iz Indije, Moskve, ansambl afričkih pjevača i plesača Keita Fodeba, Donski kozaci iz SSSR-a…
Naravno, uz baletni ansambl HNK Zagreb i druge nacionalne i ine hrvatske kuće, u Splitu su redovito gostovali i ansambli Narodnog pozorišta iz Beograda, Narodno pozorište iz Sarajeva, Slovensko narodno gledališče iz Ljubljane te Balet Makedonskog narodnog teatra iz Skopja. Izvodila se antologijska domaća i inozemna literatura, a vrijedi istaknuti i gostovanje Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, kad su Vojvođani na Peristilu izveli "Licitarsko srce" Krešimira Baranovića (1973.). Daleko bi nas odvelo makar i letimično taksativno navođenje svih imena zaslužnika, kao i nomenklature postavljenih i odigranih djelâ. Ovo je htio biti jedan dijakronijski izlet kroz prebogati ljetopis sedam dekada starog Splitskog ljeta, s naglaskom na domaće umjetnike i one iz susjedstva.
