Petnaesti decembra trebao je biti dan D u Peruu, južnoameričkoj državi na rubu svjetskog sistema. Za tada je, naime, bio zakazan generalni štrajk u zemlji koja već živi s pobunama, a štrajk je trebao svrgnuti aktualnu vlast i stvoriti uvjete za novu.
Sve je eskaliralo 7. decembra opozivom izabranog predsjednika Pedra Castilla, u stvari parlamentarnim pučem desnice, koja je tog ljevičarskog političara u protekle dvije godine mandata na svaki način ometala u vršenju dužnosti. No ni on nije nevina žrtva. Upravo pred puč pripremao je raspuštanje parlamenta i postavljanje novog. To je za desnicu bilo previše i ona je na mjesto predsjednice instalirala njegovu zamjenicu Dinu Boluarte. Logika je bila da će se naći netko podobniji da vodi politiku u interesu kapitalista, bankara, zemljoposjednika i vlasnika multinacionalnih kompanija, koji stvarno vladaju tom zemljom. I to u mjeri da mogu skinuti jednog predsjednika i postaviti drugog, a sve bez izbora. Taj impeachment i odvođenje Castilla u kućni pritvor dogodili su se iako je nudio i niz ustupaka desnici u odnosu na program na temelju kojeg je tijesnom većinom u junu 2021. pobijedio desničarku Keiko Fujimori. To je uspio organiziravši svojevrsnu narodnu frontu koja je okupila sve lijeve snage u koaliciju Slobodni Peru (Perú Libre). Bilo je tu i socijaldemokrata i samoproglašenih, a valjda i stvarnih marksista, a parola je bila: "Dosta je siromaštva u bogatoj zemlji!"
Ipak, Castillo je podijelio funkcije "umjerenijim" političarima, a od nekog socijalističkog programa nacionalizacije privrede malo je što ostalo. Tek npr. povećanje poreza za plinsku kompaniju Camisea, umjesto zapriječene nacionalizacije. Ministar energetike i rudarstva postao je biznismen Eduardo Gonzáles Toro, a ministar gospodarstva i financija Pedro Francke, koji je obećavao "narodnu tržišnu ekonomiju". Ne mari što je kao ekonomist u središnjoj banci u Peruu radio za Svjetsku banku koja, kao što je poznato, promiče američki liberalni svjetski poredak i gura tržišne politike. Sve to Castillo je provodio da dokaže kako je njegov pokret sposoban za vladanje, a ne samo da dobije izbore. Pa ako takav predsjednik nije htio dirati u kapital, to ne znači da je kapital bio zadovoljan njime. Poražena desnica htjela je sve. Uzalud je u augustu za ministra gospodarstva i financija postavio Kurta Burnea, zagovornika slobodnog tržišta i bivšeg bankara.
Castillo se nosio i s pobunama, ponajviše grupa za zaštitu okoliša koje su napadale prljavu rudarsku industriju. Kamiondžije i farmeri prošlog su mjeseca zbog nestašice i poskupljenja goriva blokirali prometnice. Bilo je tu i slamanja štrajkova i sličnog, što je Castilla dovelo u poziciju da polako gubi potporu glasača, a desnici dalo priliku da ga se u potpunosti riješi, u trenutku kada je on htio povući neke radikalne poteze. Htio je, naime, raspustiti parlament, u kojemu nije imao većinu i raspisati nove izbore.
Sve te i druge peripetije nisu Castilla učinile omrznutim. Još je jahao na valu lijeve potpore, s obzirom na to da su svi oponenti bili puno desniji od njega. To se dobro vidjelo kada je desnim pučem za predsjednicu imenovana Dina Boluarte koju narod nije prihvatio. I organizirane lijeve snage oglasile su se protiv puča, a među njima su i nacionalni sindikat Generalna konfederacija radnika Perua (CGTP) i Agrarna i ruralna fronta Perua (FARP) i Nacionalna skupština naroda (ANP). Svi su oni pozvali na nacionalni štrajk, a glavni zahtjevi pokreta su: sloboda za Castilla, raspuštanje kongresa, novi izbori i nova ustavotvorna skupština. Kako shvatiti te zahtjeve? To se može minimalistički, kao poziv na zakonitost, red i poredak. Ali može i maksimalistički, kako je to dan uoči štrajka učinila lijeva štampa i, na primjer, novinar i aktivist Jorge Martin. Po njegovom mišljenju, taj veliki pokret dovodi u pitanje cijeli uspostavljeni poredak. Zahtjev za ustavotvornom skupštinom treba tumačiti kao zahtjev za korjenitu promjenu političkog sistema, a ne samo ustava iz vremena Fujimori. Castillo je učitelj kojega smo "mi" izabrali i "oligarhija" nema pravo da ga ukloni. S druge strane narod ima čak i ustavno pokriće za ustanak, s obzirom na to da članak 46. peruanskog ustava glasi da "nitko nije dužan da bude poslušan uzurpatoru vlasti, ni onima koji se domognu javne funkcije kršeći ustav i zakone. Civilno stanovništvo ima pravo na pobunu u obranu ustavnog poretka. Djela onih koji uzurpiraju javne funkcije su ništavna." To se u pravnom žargonu zove "upražnjavanjem" mjesta na kom je predsjednik Castillo bio.
Provincija za provincijom proglašavale su narodnu pobunu, a pokret se širio s pobunjenog juga na sjever zemlje. Kao što smo već rekli, sve je trebalo kulminirati 15. decembra, ali revolucija – jer to bi de facto bila organizirana pobuna – nije se dogodila. Stanje je i dalje napeto. Zato su pučisti, ne čekajući taj kobni četvrtak, počeli da mijenjaju i olabavljuju svoju taktiku. Uzurpatorica vlasti, predsjednica Dina Boluarte, izjavila je najprije da će na čelu države biti do 2026., da bi nakon toga reterirala najavivši da će izbori biti 2024., a s obzirom na aktualne pritiske iz kongresa pristaje na diskusiju i poziva na izbore 2023. godine.
Žele li pobunjene mase samo rane izbore, koji bi omogućili oligarhiji da izmigolji iz eksplozivne situacije koju je stvorila? Jorge Martin uvjerava nas da to nije slučaj. On parolu "Izbori odmah" čita u vezi sa svim ostalim zahtjevima, poput puštanja Castilla na slobodu i njegovo vraćanje na mjesto predsjednika (sada mu je produžen kućni pritvor), zatvaranje kongresa i sazivanje ustavotvorne skupštine. To je put u novi poredak, a ne puko raspisivanje izbora da bi ljudi napustili ulice, trgove i prometnice.
U tom smislu ministar obrane 14. decembra proglasio je izvanredno stanje, i to na mjesec dana, ne bi li zabranom javnog okupljanja onemogućio daljnji razvoj događaja koji je po vlast nepovoljan. No u tri južna departmana, u kojima vojska čuva javne objekte, to nije zaustavilo pokret. "Stari" predsjednik odlukom javnog tužioca ostao je u pritvoru, na daljnjih 18 mjeseci. No ljevičarske vođe u parlamentu nisu na visini zadatka. Razlikuju mirne prosvjednike od onih nasilnih, pozivaju na dijalog i slično. U trenutku kada je uvedeno izvanredno stanje, policija je ubila osmero ljudi, a desničarski puč pokušava se međunarodno legalizirati. Liči to na ono pitanje tko proizvodi nasilje i kamo nas ono može odvesti?
Stranka, tj. savez stranaka Perú Libre, koji se smatrao marksističkim i lenjinističkim, sada se zalaže za upravljanje kapitalizmom na "pošteniji" način, u korist radnika i seljaka. Je li to tzv. realna politika u vrijeme velike krize, u zemlji koja živi na periferiji svjetskog sistema i u kojoj prema tome dominira imperijalizam?
Zasad nikakvo razrješenje nije na vidiku. Organizirane lijeve snage nisu sklone revoluciji. A to što masa stanovništva jest, nije dovoljno ako se ne organizira. Jorge Martin poziva na oslanjanje na vlastite snage, tj. na ujedinjenje u Nacionalnu revolucionarnu skupštinu radnika i seljaka, koja bi preuzela vlast u zemlji i zbacila kapitalističku oligarhiju. To se, usprkos pobuni, u četvrtak 15. decembra još nije dogodilo, a što će biti dalje nije na nama da proričemo. Budućnost još nije napisana.
