Ima jedna stara priča o tužnom kralju koji je, usred krize u njegovoj zemlji i okolici, pozvao na jednoj svečanosti putujuće glumce i rekao im: "Podarite nam samo jedan osmijeh!" Svima poznati William Shakespeare živio je u slično doba, u 16. stoljeću, koje se zbog ratova, gladi i kuge općenito zove "mračnim" i zato su njegove drame često bile okrutne i pune leševa, na kraju priče pune tame.
Ali, vjerojatno baš zato, na rubu tog tragičnog doba, ne izostaju ni njegove komedije koje su u pravilu bile sočne, erotične i prštale su od života. Zato nije nikakvo čudo što danas, kada se posvuda nebo smračilo od svakojakih opasnosti i kada se "jedan osmijeh" traži kao lijek, na scenu postavlja Shakespeareova vrckava komedija "San Ivanjske noći", koja može bar za tren biti odgovor na ovo odbojno i grubo doba.
Ovaj komad govori o najkraćoj ljetnoj noći i jednoj magičnoj šumi u kojoj se skupljaju vile i vilenjaci, ali i zaljubljeni parovi. Šumski duhovi čarolijama uzimaju stvar u svoje ruke, zaljubljuju se mladići i djevojke ali "u krivo", ne zna se tko pije a tko plaća i uz čitav niz komičnih peripetija čak se i kraljica zaljubi u jednog magarca...
Sama predstava, u koprodukciji zagrebačkog Teatra Exit, Gradskog kazališta Požega i Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, nastala je tako što su se studenti ADU-a i njihovi mentori, Rene Medvešek i Sara Stanić Blažević, nekako luckasto sjetili da je "San Ivanjske noći" bio nekoć ispit ove klase i da bi ga bilo dobro objaviti svijetu. Zato je čitava scena potpuno prazna i ispunjena golom imaginacijom, talentom i humorom mladih glumaca: Nike Barišić, Vida Ćosića, Filipa Lugarića, Ružice Maurus, Lare Nekić i Kristijana Petelina, koje odreda treba pohvaliti. Oni igraju dvjesto na sat sve uloge kao u stara vremena; i vilenjake i kraljeve i putujuće glumce i zaljubljene parove i magarce ako treba, a čitava ta priča predstavlja jedan neopisivi ljubavni kaos u slavu života.
Na sceni se otvoreno izruguje "ozbiljno kazalište", jednako kao i populistički primitivizam, heretično se pjeva ognjištarski turbo-folk, jurca se na sve strane, luduje i ljubaka, pati se i smišljaju se bezobraštine, dok se radost igre mladih glumaca prelijeva u slapovima sa pozornice u gledalište. U doba velike krize dvadesetih i tridesetih godina prošloga vijeka, kada se svjetski rat mogao naslutiti golim okom, postojali su posvuda po Evropi veseli kabarei (u Zagrebu ih je bilo nekoliko), ali ta formula "što je jutros izašlo u novinama, o tome se navečer pjevalo" bila je stanoviti humor pod vješalima, koji je prije oslikavao agoniju života nego njegov uzlet.
Komedija "San Ivanjske noći" u Teatru Exit najvjerojatnije ne može predstavljati vedru utjehu čitave današnje tužne epohe, ali mali tračak takve alternative može biti činjenica da se usred ove globalne turobne tišine uopće pojavila predstava koja slavi detonaciju erosa i zaigranosti bića, zemaljskih i nebeskih, koji su, da citiramo satirični Feral Tribune, "Bogu mili a ni vragu nisu mrski".
Publika je bila na nogama još prije nego što je ova predstava završila, a sjaj u očima glumaca oblivenih znojem govorio je otprilike o takvoj vrsti uzbuđenja kao da su ovi mladi ljudi upravo osvojili zlatnu medalju u štafeti četiri puta sto metara.
Što će sa ovim talentiranim glumcima biti dalje? Poželimo im sve najbolje i prisjetimo se da je jedna druga generacija mladih glumaca u kazalištu Gavella 2007. godine, u kojoj su bili Nataša Janjić, Ozren Grabarić, Bojana Gregorić Vejzović, Franjo Dijak i drugi, stasala dobrim dijelom upravo sa jednako fantastičnom predstavom "San Ivanjske noći". Osmijeh Ivanjske noći 2024. godine nećemo zaboraviti.
