Sada je već sasvim jasno da je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu s predstavom ‘Tko pjeva zlo ne misli’ dobilo svoj dugo očekivani hit, onakav kakvi su prije dosta godina bili na primjer ‘Gospoda Glembajevi’, ‘Dundo Maroje’ ili ‘Kiklop’. Na premijeri je ova predstava ispraćena pravim delirijem oduševljenja i kako sada stvari stoje, karata za izvedbe do sljedećeg Uskrsa neće biti ni za lijek. U međuvremenu, sretnici koji se bez ulaznica nekako uspiju probiti do dvorane smještaju se na pomoćne hoklice, stisnuti uz rub gledališta punog kao šipak. Naravno, dobar dio uspjeha predstava duguje slavnom filmu otprije 50 godina, u kojem su brčići Relje Bašića bili jednako šarmantni kao i prostodušni osmijeh Mirjane Bohanec ili purgerski govor Franje Majetića i Mije Oremović. S druge strane, ta navala na blagajnu HNK-a očito pokazuje da današnja publika ima silnu potrebu da u ovoj ne baš ružičastoj stvarnosti uz predstavu ‘Tko pjeva zlo ne misli’ još jednom oživi svoju lokalpatriotsku bajku sretnoga života. Onu bajku u kojoj je u Zagrebu uvijek proljeće, u kojoj se ljudi španciraju po Tuškancu a ne prekopavaju po kontejnerima i u kojoj izleti u Samobor služe za malo hofiranja, za pučke pjesme uz gitaru i piletinu pohanu baš kako treba. Sve ovo moglo je za predstavu biti i opterećujuće, jer po definiciji ona mora nalikovati filmu, ali mora biti i različita od njega.
Za rješenje tog problema izabran je Rene Medvešek, možda jedini redatelj u Hrvatskoj koji je, s takvom količinom bogomdane duhovitosti koju posjeduje, u stanju povezati jedinstvenu popularnost filma s potrebama predstave istog imena. Bez obzira na to radi li kazališne naslove za odrasle ili za djecu, socijalne drame ili tinejdžerske igrokaze, Medvešek u njih u pravilu udahnjuje onu vrstu zaigranosti, komike i crnog humora koji nikada ne prelaze u banalnost, ali uvijek u sebi nose kako svijest o realnosti života, tako i radost koja grije i liječi. Stoga i velika vrijednost predstave ‘Tko pjeva zlo ne misli’ proizlazi iz specifičnog Medvešekovog rukopisa u kojem prepoznajemo njegovo povjerenje u čovjekove dobre osobine, ali uz jasnu redateljevu svijest da se u Zagrebu između dva rata nisu pjevale samo serenade i da opća politička situacija tog vremena nije bila naročito sjajna. U sjeni tog vedrog pogleda na svijet, putem radija koji negdje u pozadini donosi laku muziku, reklame i vijesti iz svijeta, nenametljivo je u ovoj izvedbi naznačena atmosfera u kojoj će život uskoro prestati biti samo bajka. Tako će i ta finalna svadba, kada se čuveni gospon Fulir ženi vremešnom usidjelicom, biti na sceni HNK-a praćena bukom aviona koji su ondašnji život pretvorili u patnju i smrt. I dok slušamo posljednje akorde pjesme ‘Ja ljubim’, kao da nam je upućeno pitanje: Što možemo očekivati danas?
Pozornicom dominiraju glumci Krešo Mikić kao Fulir, koji je svojim humorom na način Bustera Keatona očarao publiku od početka do kraja, kao i odlična Zrinka Cvitešić, ali je posebno vrijedno što je drugi glumački par, Dušan Bućan i Ivana Boban, koji se obično u HNK-ovim predstavama pojavljuje iz drugog plana, sada zabljesnuo u punom sjaju. Ostali glumci, Dora Lipovčan, Nikša Kušelj, Barbara Vicković, Ivan Glowatzky, Vanja Matujec i drugi, funkcioniraju kao luckasti orkestar za posebne namjene koji s blagom ironijom prati radnju i najavljuje buduće događaje.
Tako kazališna verzija ‘Tko pjeva zlo ne misli’, uz prozračnu scenografiju Tanje Lacko i rafinirano odabrane kostime Doris Kristić, i dalje slijedi vedru misao filma o dobrom životu, ali je današnja priča – obilnom zaslugom redatelja Medvešeka – duhovita na delikatan način i prožeta finom dozom društvene kritičnosti.
