Dinamika rada jednog privatnog kazališta sasvim je drugačija nego kakvog komunalnog teatra na državnim jaslama. Javno kazalište ima osiguran novac, ustaljen repertoar i ansambl s barem tucet glumaca, a privatni teatar sve to mora nabaviti sam. Zato predstave Teatra Exit u Zagrebu, najprominentnijeg privatnog kazališta u nas, moraju objedinjavati kvalitetu glumačkog posla, uzbudljivost teme i način izvedbe koji će garantirati široku gledanost. Naravno, predstave bi morale biti i produkcijski jeftine, što znači da na pozornici ne smije biti previše glumaca ni zahtjevne scenske tehnike. Stoga se Teatar Exit specijalizirao za duodrame ili izvedbe s jednim ili tek nekolicinom glumaca, no uvijek je to kombinacija glumačkih atrakcija i socijalne aktualnosti. ‘Taksimetar’, nova predstava ovog kazališta prema komadu slovenskog pisca Gorana Vojnovića, upravo je takav spoj kvalitetne teme i populističke uzbudljivosti.
Mjesto radnje je taksi, a moguća priča i zapleti nameću se sami od sebe; u taksi ulaze najrazličitiji ljudi, često sa svojim problemima i frustracijama, a profesionalno dešperatni taksist mora slušati priče mušterija. Te priče su ponekad banalne, a ponekad dramatične, no one su autentične zato jer su ljudske i osobne. Autor teksta Goran Vojnović već se proslavio angažiranim romanima koji propituju slovensku stvarnost, ‘Čefuri raus!’ i ‘Jugoslavija, moja domovina’, a komad ‘Taksimetar’ kroz crnohumornu komediju o čudacima koji ulaze u taksi zapravo priča tužnu priču o već ostarjelom vozaču kojeg, prilično izmrcvarenog, zatičemo nakon nekoliko životnih brodoloma. Središte njegove neuroze je sin kojeg nakon razvoda braka nije vidio 20 godina i koji se iz ogorčenja prerušava u ženu kako bi špijunirao vlastitog oca. Sin će na kraju otkriti svoj pravi identitet, nakon čega će uslijediti kratka svađa i duga ispovijed shrvanog oca o svemu što se dogodilo. Otac će pokušati vratiti izgubljenog sina, ali prekasno: sin već ima avionsku kartu za Irsku jer želi od svega što dalje pobjeći.
‘Taksimetar’ putem kratkih prikaza otužnih sudbina i neuspješnih ljudi detektira kako ozbiljne socijalne probleme tako i mučne neuroze pojedinca u društvu. Mladi napuštaju Hrvatsku do opasnih razmjera, a što se brakova tiče, raspada se svaki treći. Mladi glumac Robert Budak, koji se sve češće pojavljuje i na filmu i u kazalištu, uspješno je položio ispit transformacije u mnoge likove koji ulaze u taksi, a iskusni Zijad Gračić rutinirano je odigrao apatičnog starog taksista koji je nakon brojnih poraza izgubio volju za životom. Najveća vrijednost ove predstave je Vojnovićev tekst koji, osim galerije likova uzbudljivih za gledanje, u sebi skriva taj dublji sloj socijalne drame: kada ona izroni na površinu, publika se smjesta utiša i prestaje smijati.
Redatelj Matko Raguž ipak nije mogao odoljeti iskušenju da napravi predstavu koja će glumačkim bravurama privlačiti publiku, pa ‘Taksimetar’ ponešto podsjeća na tip izvedbe kao što su ‘Stilske vježbe’ i slične, koje kopanjem po površini žele predstaviti vrijeme današnje i njegove protagoniste. Ovoj solidnoj predstavi koja se temelji na dobroj priči ponešto nedostaje redateljske kreacije i još malo socijalnog crnila kako bi u kratkoj formi bila upečatljiva slika današnjeg vremena. Taj danak morao je biti plaćen zbog komercijalne isplativosti predstave koja, osim brojne Exitove publike, vjerojatno cilja i na srednjoškolsku i studentsku omladinu. Zato je priča o taksiju i njegovim junacima ostala više u zoni vesele psihologije likova, a manje je zalazila u tamni pejzaž društva i njegova kompleksna pitanja.
