Zbog čega je svojedobno slovensko Ministarstvo obrazovanja darovalo po jedan primjerak vašeg romana ‘Jugoslavija, moja dežela’ svakom polazniku prvog razreda srednje škole?
Radi se o projektu ‘Rastem s knjigom’ Javne agencije za knjigu (JAK) u sklopu kojeg se svake godine izaberu dvije knjige slovenskih autora koje na dar dobiju polaznici sedmog razreda osnovne i prvog razreda srednje škole. ‘Jugoslavija, moja dežela’ bila je izabrana i podijeljena novopečenim srednjoškolcima, a ja sam u sklopu projekta obišao desetak škola i razgovarao s učenicima što je za mene bilo vrlo dragocjeno iskustvo. Veći dio učenika, doduše, nije pročitao knjigu. Po meni bi ona možda bila primjerenija za malo starije đake, ali me iznenadilo da su je mnogi ipak pročitali i da su, usprkos lošem poznavanju Jugoslavije i njene istorije, vrlo dobro razumjeli ono o čemu ona govori.
U romanu se bavite velikom temom Jugoslavije. Odmaknemo li se od fikcije, kakav odnos imate prema tom jugoslavenskom vremenu i kako gledate na život nakon Jugoslavije? Kakvim vidite to jugoslavensko nasljeđe i koliko vas je ono izgradilo kao autora, filmskog i književnog?
Za mene je Jugoslavija neprežaljena mogućnost jednog drugačijeg života. Ne bih se usudio reći boljeg, ali svakako vrlo drugačijeg. Ma koliko bio svjestan da se krah te nesretne zemlje zbog svih njenih tvorničkih grešaka naprosto morao dogoditi, koliko god ja poznavao njene pogrešnosti, nikada neću prežaliti što se moj kulturni, društveni i familijarni prostor, pa i moj jezik, rastresao po svijetu da se nikada više ne sastavi. Zato ima u meni i neke ogorčenosti, osjećam se prevarenim jer su mi kao djetetu poturili naizgled predivnu zemlju, čak su me uvjeravali kako je ona divna i bajna, a ona je zapravo bila u raspadnutom stanju, trula i zarđala. I sav je moj pogled unatrag nekako uronjen u te emocije. Onoga iz čega sam izrastao, i kao čovjek i kao pisac, više nema, amputirano je i ja sad živim s bolom odsutnoga.
Postoji li Jugoslavija po vama u nastavku tzv. postjugoslavenske kulturne i intelektualne scena? Naime, ljudi koji surađuju tretiraju taj kulturni prostor kao zajednički. Koliko taj podatak uvažava činjenicu o ‘živoj’ Jugoslaviji? Ona je prisutna i kroz filmove, knjige, istraživanja. Mada bi mnogi nacionalisti sa svih strana željeli da nije tako.
Živi smo mi, koji smo stvoreni od Jugoslavije i njene kulture i dok nas bude biće i nje. Jer čovjek ne može naprosto odbaciti onaj dio sebe koji njemu ili, još gore, nekomu drugome ne odgovara. Ja bih možda ponekad i volio da nema Jugoslavije u meni, proleti mi tako neka slutnja kroz glavu, da bi mi život bez nje bio jednostavniji, ali nema tog kirurškog noža kojim bih je mogao odstraniti. I tako ona otužna progovara iz mene i nagovara sve one koji tu moju jugoslavensku tužbu razumiju. I tako mi, urbani i neurbani Jugoslaveni nesvjesno dopiremo jedni do drugih, dotičemo se i vežemo se, i to bez prevoditelja, bez pokazivanja pasoša i čeprkanja po torbama. I ako je nešto živo, onda je živo naše razumijevanje. Sve su nacionalisti pokušali da se mi ne bi razumjeli, ali na njihovu veliku žalost među nama ima neka tajna veza.
Kakva je po vama budućnost ovih prostora u vidu suradnje i mogućnosti nekog novog povezivanja i udruživanja? Dijelite li i vi takav senzibilitet?
Skeptičan sam. Naročito kada je u pitanju povezivanje Slovenije s ostatkom bivše zajedničke zemlje. Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Crnu Goru vezuje i vezivat će ih dok ih bude zajednički jezik, bez obzira na to budu li oni taj jezik zvali jednim ili bezbroj imenima. Politika će se, doduše, truditi prkositi povezivanju i, izvinite molim, udruživanju, ali jezik je moćna stvar. Da Hrvati i Srbi uistinu ne govore isti jezik, bio bi mnogo mirniji život na Balkanu, možda bi i koji rat preskočili, jer odavno bi se oni razišli i podijelili. A ovako su osuđeni na neraskidnu vezu. Neko će, doduše, ponekad prespavati na kauču, dok će drugi biti sam u krevetu, ali iz zajedničkog stana niko nikad nikoga izbaciti neće.
