Prošloljetna pobjeda Igora Bezinovića i njegova dugometražnog igranog debija ‘Kratki izlet’ u Puli bila je za većinu pratitelja iznenađenje, kako zbog činjenice da je film naišao na vrlo podijeljen prijem, tako i zbog toga što je riječ o posve drugačijem poetičkom iskazu od onih uobičajenih u hrvatskom dugom metru. Ipak velikom čuđenju nije bilo mjesta – ‘Kratki izlet’ svjetsku je premijeru imao na uglednom festivalu u Rotterdamu, nagrađivan je u Paliću i na festivalu Andreja Tarkovskog, a predsjednik pulskog žirija Zrinko Ogresta nije skrivao svoju veliku naklonost filmu.
Kao što je poznato, radi se o adaptaciji romana Antuna Šoljana iz sredine 60-ih, i podosta je od onih koji su komparirali knjigu i film istaknulo da je Bezinović uspjelo prenio radnju iz jednog vremena u drugo, iz jedne generacije u drugu. Ta druga generacija ona je Bezinovićeva, naraštaj rođen početkom i sredinom 80-ih, iako bi bilo pretjerano ustvrditi da film toj generaciji daje neka specifična svojstva. Nije to čak ni Motovun kao vodeće (pseudo)alter party sijelo u Hrvatskoj, s obzirom na to da je njegov naraštajni zamah puno širi. Drugim riječima, to što su likovi i oni koji su film radili iza kamere pripadnici određene generacije, ne znači da je ‘Kratki izlet’ suštinski generacijski film, u smislu bitnih zasebnih odlika jednog naraštaja, jer tzv. izgubljene generacije, kako se povodom ‘Kratkog izleta’ naziva Bezinovićeva, javljaju se prilično često od one prve slavne američke. Doista, i roman i film univerzalne su alegorije o ljudskoj egzistenciji ili preciznije o ljudima koji se u jednom trenutku svojih života, u ovom slučaju u najranijim srednjim godinama (otprilike od 30. do 35.), suočavaju s ključnom spoznajom da životnog cilja zapravo nema, da je egzistencija dubinski besmislena, da je jedini smisao u življenju samom pri čemu je visoka vrijednost iluzija jer one čovjeku daju motivaciju da se taj život, takav kakav je, živi. Sve je to izloženo kroz arhetipsku alegoriju života kao putovanja, u ovom slučaju pješačenja kroz ruralne istarske pejzaže, putovanja s postajama i ljudima od kojih svako malo netko nestane.
Najveća vrlina Bezinovićeve adaptacije, kojoj je velik doprinos dao i koscenarist te glavni glumac Ante Zlatko Stolica, ona je kontekstualna – ‘Kratki izlet’, rekoh, drugačiji je od bilo čega viđenog u hrvatskom dugom metru zadnjih mnogo godina. Riječ o spoju dokumentarističkog pristupa i alegorije, pri čemu je prvih petnaestak minuta, dokumentaristički snimljenih u Motovunu za vrijeme filmskog festivala, antologijskih dosega (nezaboravan je prvi kadar protagonistova uključivanja u plesni ritam kao uključivanja u ritam filma i života). Dojmljiva je i završnica kad dvojica preostalih izletnika napokon stignu do svog cilja, samostana s navodno osobitim freskama, i tamo osvijeste iluziju o smislu. Okvir Bezinovićeva filma je besprijekoran, ali problematično je ono između, putovanje. Dojam je da je čitava ta jezgra previše tanka, ne samo zato što likovi kao individualno profilirani entiteti ne postoje, pa tako ni njihovi odnosi (to je uračunato u alegorijski sloj koncepcije filma), nego i stoga što taj dugi put zapravo nije dovoljno dug, tj. nedostaje mu epičnosti, a od niza epizoda, u kojima se premalo koriste specifičnosti prirodne ambijentacije (pa onda nedostaje i atmosferičnosti), stvarno je upečatljiva samo jedna, ona jezerska.
Osobno, bio bih sretniji i da nije bilo razmetanja dizajnom zvuka, jer ono nije u suglasju s diskretnim niskobudžetnim načinom na koji je film snimljen, s njegovom tzv. unutarnjom prirodom. Najkraće, ‘Kratki izlet’, slično dugometražnom debiju autorove naraštajne srodnice Hane Jušić, dobar je i ovoj kinematografiji potreban film, ali ne i ostvarenje koje svojom kvalitetom obara s nogu.
