Jedan glumac, Domagoj Janković, jedan redatelj, Ivan Planinić i jedna mlada žena, producentica Romana Brajša, odlučili su zajedno osnovati svoje kazalište. Činilo se prije godinu dana da se radi o nemogućoj misiji, u doba kada ima sve manje novca za kulturu, kada jeftini spektakli divljaju svuda uokolo i kada su ljudi navučeni na društvene mreže, a ne na knjige, galerije i ozbiljnu muziku. Sljedeća ludost je što se njihovo kazalište, Kunst Teatar, ne nalazi u centru Zagreba, svima pred očima, nego duboko na zagrebačkoj Trešnjevci. Ako ste čuli za Okićku ulicu, e pa u njoj je Kunst Teatar, u koji se ulazi iz kvartovskog kafića ‘Sobica’. Nekada je Okićka ulica bila poznata po kinu Triglav, u kojem su u socijalistička vremena na repertoaru uglavnom bili treš-filmovi, uz pokoji veliki naslov, dok je u njemu za vrijeme trulog kapitalizma publiku prije svake projekcije – eto veze s kazalištem – zabavljao kabaret Zajček. Na mjestu nekadašnjeg kina i njegovih lokalnih junaka sada se nalazi dućan s kozmetikom, a u prostoru u koji je ušao Kunst Teatar donedavno je bila smještena – teretana.

Zasićen sam pretencioznošću uobičajenih sadržaja na pozornici, dosadašnjom kazališnom estetikom i zabetoniranim statusom kulturnih institucija. Ne volim da mi se propovijeda u kazalištu, niti da mi se nameću politički stavovi u životu – kaže Ivan Planinić

Osnivačka trojka taj prostor nije pronašla slučajno: u njemu je, između ostalog, prije nekoliko godina odigrana Planinićeva diplomska predstava ‘Doviđenja, djeco’. Važno je da je još za vrijeme studija troje prijatelja razgovaralo o kazalištu kakvo bi oni voljeli imati, okrećući glavu prema skrovitom prostoru na Trešnjevci. U taj prostor, koji izgleda otprilike kao dvije dnevne sobe, trojka Janković-Planinić-Brajša ušla je hrabro i danas, nakon godinu dana, već je na rasporedu sedam-osam malih komornih predstava koje publika voli i koje se, kao po tekućoj traci, izvode gotovo svaku večer. Recimo, predstava ‘Dobar, loš, mrtav’ u režiji Ivana Planinića postala je već hit za koji se traži karta viška, a gužva pred svaku izvedbu izgleda kao dugački red za kruh iz starih dobrih vremena. U predstavi glumi četvero glumaca, Matija Čigir, Domagoj Janković, Nikša Marinović i Pavle Vrkljan, a riječ je o šašavoj burleski na temu egzistencijalnog snalaženja raznoraznih likova u današnjem uvrnutom svijetu, njihovom međusobnom sudaranju i očajničkom traženju svog mjesta pod suncem.

Potpuno je drugačija ‘Marta i sedam strahova’ u režiji Natalije Manojlović, bajkovita predstava u kojoj igraju Andreja Jandrić i Matija Čigir, o svjetioničaru/pripovjedaču i mladoj djevojci, okruženoj duhovima koji je opsjedaju, govoreći joj ono čega bi se ona uglavnom trebala bojati. Moć ove predstave leži u kombinaciji fine ironije prema svakoj vrsti daviteljskog autoriteta i savršenih videoefekata u kojima se ti duhovi pojavljuju kao ljudi u prirodnoj veličini koji mašu prstom, prijete i podižu obrvama. Nježna i nadrealna izvedba završava rečenicom kako će u životu vjerojatno biti još strašnih opsesija, ali se Marta na kraju izborila s time da ih se više ne treba bojati.

Stepeničasto gledalište kazališta Kunst može primiti oko pedesetak posjetilaca, slično kao i u malom teatru Bourvil u Parizu, dizajniranom za točno 57 gledalaca, a njegovi osnivači ističu da se njihovo kazalište, po atmosferi i po smislu, nalazi negdje između Teatra &TD i kazališta EXIT. Koje su zapravo glavne uporišne točke Kunst Teatra? To je kazalište, kako za Novosti ističe redatelj Planinić, koje je eksperimentalno u pristupu, beskompromisno u traženju novih stilova i koje želi imati određenu relevantnost u izričaju. Osim toga, kaže Planinić, to bi bilo generacijsko kazalište ovoga vremena i mali samoodrživi teatar koji može hraniti sam sebe. Što bi bila generacijska kazališna poetika, troje osnivača to tek propituje jer danas se živi brzo i fluidno, a osim institucionalnih teatara zapravo i nema dovoljno punktova gdje bi se propitivao ukus mladih. Ono što ipak znaju jest da se njihov teatar želi na suptilan način umiješati u današnju pop-kulturu mladih koji su odrastali na TV serijama, vizualnim atrakcijama i hirovitim izmjenama životnih stilova.

- Barem što se mene tiče, zasićen sam pretencioznošću uobičajenih sadržaja na pozornici, dosadašnjom kazališnom estetikom i zabetoniranim statusom kulturnih institucija. S tim se ne slažem ni estetski ni moralno - kaže Planinić.

- Ne volim da mi se propovijeda u kazalištu, niti da mi se nameću politički stavovi u životu - dodaje.

- Volimo kazalište koje ima dovoljno prostora za fantaziju i hrabrosti za odluke aktera koji u njemu sudjeluju. Želimo vidjeti svježinu ljudi koji stvaraju, a ne rutinu plaće koja sjeda svaki mjesec - ističe Romana Brajša.

Takva kreativna svježina vidljiva je recimo u sasvim nepretencioznoj Kunstovoj predstavi ‘Bilo bi šteta da biljke krepaju’, u kojoj dvoje glumaca, Maja Posavec i Pavle Vrkljan, kao i autor teksta, već prilično renomirani dramski pisac Ivor Martinić, zajedno na sceni, tu, pred nama, istražuju emotivne ožiljke jedne ugasle ljubavne veze, ali i odnos glumaca, teme i pisca.

Troje osnivača nezavisnog Kunst Teatra, s kojima razgovaramo u kafiću ‘Sobica’, ističu kako je samo po sebi jasno da su kazališne institucije potrebne, ali njima danas u Hrvatskoj nedostaje temeljni zanos za stvaranje teatra. Te javne institucije, kažu oni, funkcioniraju po inerciji: one tu moraju biti i tu će biti sve dok postoji država.

- Ono što vidimo oko sebe, ne samo u kazalištu, jest traljavost u načinu rada, status quo u kojem se ne propituje smisao tog rada i uobičajeno razmišljanje kada je riječ o teatru: dobro, napravit ćemo i izvesti nešto za sredstva koja imamo, neki ljudi će takvu predstavu pogledati i to bi otprilike bilo to. Čitavo društvo i država izgledaju tako, što se itekako osjeća u kazalištu, a mi sami sebe vidimo kao taoce svega toga. Zato nam je izazovno raditi na potpuno drugačiji način - kaže uglas troje osnivača.

To drugačije su njihove neobične predstave, različitost njihove poetike, način kako se one prave i profil publike koja je spremna potegnuti do Trešnjevke kako bi ovaj teatar vidjela u akciji. Drugačija je i gotovo autsajderska strategija samoodrživosti ovog malog teatra, u svijetu u kojem ‘moraš trčati iz sve snage da bi ostao u mjestu’, kako glasi ona čuvena rečenica iz ‘Alise u zemlji čudesa’.

- Ako me pitate koja je tema moje generacije, onda je to pitanje otići ili ostati, a moj odgovor je da želim ostati i da ne želim otići u Irsku. Želim stvari uzeti u svoje ruke. I zato svi zajedno vjerujemo da svojim znanjem, entuzijazmom i iskustvom možemo napraviti svoje kazalište - kaže glumac Domagoj Janković.

Ako me pitate koja je tema moje generacije, onda je to pitanje otići ili ostati, a moj odgovor je da želim ostati i da ne želim otići u Irsku. Želim stvari uzeti u svoje ruke – ističe glumac Domagoj Janković

Predstave Kunst Teatra, koje igraju svaku ili skoro svaku večer na uglu Okićke i Dubovačke ulice na Trešnjevci, sliče nekoj kombinaciji egzistencijalno ekspresivnog ‘U očekivanju Godota’ i krajnje prpošnog ‘Smisla života Montyja Pythona’, a uglavnom mlada publika u šarmantnim grozdovima redovito na njih dolazi. Predstava ‘Flex’ tako je neka vrsta ironičnog antimjuzikla u kojem se otrovno izruguje današnje crnčenje u korporacijama, u kojima se iza političke korektnosti kriju uredsko nasilje i bezdušan odnos prema bilo kojem tipu korisnika. U režiji Ivana Penovića, s petero glumaca na minijaturnoj pozornici, Domagojem Jankovićem, Karlom Mrkšom, Bernardom Tomićem, Pavlom Vrkljanom i Matijom Čigirom, ‘Flex’ bez naglašene komike pred našim očima rastvara besmislenost mnogih današnjih poslova, profesionalno prenemaganje i usiljenost kancelarija, savitljivost ljudskih karaktera i identiteta, kao i ‘savršenost’ digitalnog sustava koji samo porobljava, a ne čini život boljim i jednostavnijim. Redatelj Planinić ističe da njihovo kazalište ne uvodi nove teme na pozornicu, nego o postojećim temama želi pričati na drugačiji način, e da bi se tako govorilo o svijetu koje nas okružuje.

- Izmičemo se iz centra jer nam je u životu i kazalištu pun kufer ‘velikih’ tema - kaže Planinić.

To bi zaista mogao biti i generacijski osjećaj, kako onih na sceni Kunst Teatra tako i onih oko nje: mnogo toga što vidimo oko sebe kruto je, besmisleno i beživotno i već toliko puta prežvakano da se tome možemo samo narugati, ali na naš način, istražujući, igrajući se i vjerujući u teatar koji sami stvaramo, ponavlja troje boraca nezavisne kazališne scene.

- Predstave su neka vrsta produžetka proba, u kojima propitujemo ‘svete istine’ i ono što se ‘mora’ i tako stvaramo neki naš kodni sistem kazališnih znakova i uživamo u tome - kaže Domagoj Janković.

Taj otklon od velikih tema prisutan je i u predstavi ‘Doviđenja na nebu’, u režiji Ivana Planinića, nastaloj prema motivima knjige ‘Razgovori s Krležom’ koja je, kako joj već sam naslov kaže, dijalog velikog Miroslava Krleže i poznatog književnog teoretičara Predraga Matvejevića. Pitanje za sadašnju urbanu generaciju glasi: Što nam ti krupni problemi o kojima su pričala dvojica orijaških intelektualaca znače danas? U predstavi čujemo i originalni Krležin glas, što djeluje i dramatično i začudno, a dvojicu velikana tumači dvoje mladih glumaca, otprilike kao na kakvoj studentskoj žurci, Hrvojka Begović i Luka Bulović. U sceni povijesnog susreta Krleže i Tita u Mikulićima kraj Zagreba 1939. godine, u trenutku kada je pola čovječanstva bilo spremno otići u prah i pepeo, glumački muško-ženski par kao da želi ljupko zapitati publiku: Jesmo li danas zbog toga išta pametniji?

Ili recimo predstava ‘Tri mušketira’ o hrabrom junaku d’Artagnanu i njegovim prijateljima iz 17. stoljeća, koje igraju Petra Chelfi, Ivana Pavlović i Martina Tomić, a koja je zamišljena kao lepršava plesna radionica dok priča o mušketirima koji ulijeću u ratove kako bi spasili svijet i ugled Francuske. Predstave Kunst Teatra zapravo žele poručiti da današnja slobodno lebdeća inteligencija ne trpi autoritete, naročito one iza kojih se vuče jalovost i nesreća, te da se moć i superiornost ove generacije krije u mentalnoj i egzistencijalnoj nezavisnosti koju ona želi izboriti mimo ‘igre prijestolja’ ovoga vremena. Kako kaže producentica Romana Brajša, Kunst Teatar svoju nezavisnost gradi u nekoj vrsti gerilskog marketinga, što znači da on danas živi od ulaznica, nada se da će preživjeti sutra, kuca na sva vrata, javlja se na sve natječaje kako bi namaknuo sredstva i svoju publiku skuplja preko društvenih mreža, od Maksimira do Remize.

- Prednost je što imamo svoju dvoranu jer smo registrirani kao udruga koja vodi taj prostor, zatim često radimo koprodukcije i spajamo budžete za zajedničke predstave s nezavisnim kazalištem Kufer i udrugom Punctum, a odnedavno u Zagrebu imamo i svoj bilbord. Donacije često kasne, što stvara probleme u sklapanju novih predstava, ali imamo idealističku tvrdoglavost, trudimo se biti korektni iz inata i pokušavamo nemoguće pretvoriti u moguće. Ograničenja nas tjeraju da mislimo unaprijed, da stvaramo s planom i da ne smijemo biti površni. To je i neki zalog za budućnost jer možda iskustvo Kunsta bude referentna točka za nekog drugog tko će željeti ići našim putem - kaže producentica Brajša.

Što će s Kunst Teatrom biti dalje? Kratkoročno, čekaju ga dvije nove premijere, ‘Memorija svijeta je puna’ i ‘Smrt u diskoteci’, kao i jedan ili dva međunarodna projekta. Dugoročno, očekuje ga borba na dvije fronte: gerilski rat s okrutnošću neoliberalizma, u kojem jedino vrijedi bog novac, kao i nadmetanje sa subvencioniranom umjetnošću u kojoj pak vlada višak novca i manjak motivacije. Zaključno, generacijska poruka prvoborcima iz Kunsta mogla bi kratko glasiti: držite visoko svoje mačeve, mušketiri!