"Trakošćanska 40. Tu pored pekare, gdje sad nema ničeg. Soba bez prozora, od desetak kvadrata, bez vode. Zajednički vanjski vc, zajednička pumpa na cesti", razabiremo iz zvučnog zapisa u gunguli ljudi u Novoj cesti 66. Otvorenje je izložbe Božene Končić Badurine "Jadrankin prvi život" (izložba ostaje otvorena do 16. aprila), a posjetitelja je previše da stanu u prostor Nove BAZE. Nije samo do prvog dana proljeća i mazne temperature zraka, u razgovoru s ljudima doznajemo da ih je uistinu privukla životna priča Jadranke Klekar, trešnjevačke radnice i sindikalistkinje.
Klekar je rođena 1954. godine, a prvi stan u kojem je živjela opisan je u početnim rečenicama ovog članka. Svi njeni stanovi, devet ih je ukupno u ovih 69 godina na planeti Trešnjevci, prikazani su na izložbi maketama, poredani jedan iznad drugoga. U većini tih stanova nije imala tekuće vode i preciznije ih je nazivati sobama. S godinama im se kvadratura povećavala, ali je i dalje ostala skromna, tijesna podstanarska mjera svijeta. Posljednja je maketa, koja skoro pa dodiruje centralnu umjetničku instalaciju na stropu, maketa stana koji je Klekar oduvijek željela, njen dom iz snova. Smještena je tik uz bijele valove od papira koji imitiraju strop aperitiv bara trešnjevačkog hotela Laguna u kojem je radila 35 godina, od 1973. do 2008. godine.
Većinu svoga života provela je na potezu dvaju trešnjevačkih ulica koje se križaju, Nove ceste i Kranjčevićeve. U jednom od minucioznih crteža koje je Končić Badurina napravila prema razgovorima s Klekar, vidimo mladu Jadranku za kuhinjskim stolom u društvu prijateljica. "Nova cesta je bila moja ulica. Jednostavno nisam mogla otići na drugo mjesto", kazuje. Ne čudi da su na izložbu došle i njene nekadašnje kolegice iz Lagune, a nekoliko je usputnih prolaznika uz izloge zastalo prepoznavši Klekar kao lice iz kvarta, ali i iz specifične povijesti kvarta. Naime, zbog neisplate plaća radnicima, kao povjerenica Sindikata ugostiteljstva i turizma 2001. godine u Laguni je organizirala štrajk koji je trajao dva i pol mjeseca. Jedan od crteža bilježi kako su na trešnjevačkom placu kumice Klekar davale hranu besplatno – znale su za štrajk, pratile vijesti na televiziji. Znale su i da je samohrana majka koja ni u socijalizmu nije došla na red da dobije radnički stan.
Štrajkaše iz Lagune u medijima se uglavnom prikazivalo negativno, kao dangube koje dižu pretjeranu frku.
Slično dvije godine prije štrajka u Laguni primjećuje i druga sindikalistkinja u istom sektoru, Vesna Dejanović. Komentirajući 1999. za Novi list štrajk u rapskom hotelu Imperial, Dejanović konstatira da se o štrajku negativno piše u medijima, a štrajkaši dobivaju komentare da su antidržavni elementi. Te su godine štrajkali i radnici i radnice splitskog hotela Lav, koji su tražeći isplatu plaća prijetili blokadom Jadranske magistrale u blizini hotela. Pod stresom su za vrijeme štrajka radnice i radnici Lagune obolijevali, završavali na hitnoj pomoći, zazivali odmor, lječilišta. Neku bolju, pravu plavu lagunu. "Dok nam egzistencija nije bila u pitanju i dok smo znali da za sutra imamo za litru mlijeka i kruh, ništa nismo tražili, iako smo praktički mi sagradili novi dio hotela", prisjeća se jedan od radnika na crtežu koji prikazuje radni kolektiv Lagune u štrajku. Klekar je za vrijeme štrajka dobila i otkaz. Iako je sud njihov štrajk proglasio nezakonitim, na kraju su se uspjeli izboriti za isplatu zaostalih plaća.
Većina crteža kojima su obuhvaćeni fragmenti Jadrankinog života učinjena je prema fotografijama koje je poklonila fundusu Muzeja susjedstva Trešnjevka. Mnoge su od njih, od prizora iz kućanske sfere do onih radnog kolektiva, na prvu prepoznatljive za vrijeme u kojem su nastale. Skoro da čovjek pomisli kako je sve to već puno puta vidio. Tri zvučna zapisa o njenom životu uključuju naraciju u prvom i u trećem licu, u neutralnom glasu radijskog spikera. Kako o izložbi piše BLOK-ova kustosica Ana Kutleša, na trenutke nas sve to čini da pomislimo da fragmenti pripadaju i nekoj drugoj Jadranki, nekoj drugoj radnici. Svakoj Jadranki, svakoj radnici. Kroz jedan život izbijaju drugi životi, mikropovijest Trešnjevke i makropovijest sistema. I napredna i nazadna, i detaljna i nedostatna, i iskrena i kontradiktorna.
To je povijest u kojoj je Jadranka Klekar 1960-ih, unatoč protivljenju roditelja koji su strahovali da se zalijeće u školovanje koje joj neće moći priuštiti, otišla na prijemni u elitnu zagrebačku gimnaziju i upala, među prvima na listi. "Sa mnom u razred su išla samo djeca budžovana. Rugali su mi se jer nisam bila obučena kao oni", prisjeća se na jednom od crteža. Tek što je krenula u gimnaziju, umire joj otac i napušta roditeljski dom. S petnaest godina zapošljava se u cvjećarni na trešnjevačkom placu i iznajmljuje sobicu u Trakošćanskoj. Nastavlja se školovati, ali jezična gimnazija košta, knjige su skupe, sve sama mora kupiti. Sa sedamnaest počinje raditi u hotelu Laguna. Hotel tih 1970-ih stoji kao kontrapunkt njenim stanovima u kojima nema vode, iz kojih s njom na posao odlazi i njen sin jer vrtići vikendima ne rade, a ona dijete nema kome ostaviti. U hotelu je lijepo, toplo, hrana je ukusna i ima je dovoljno za sve. S kolegama se druži i nakon što im smjena završi, zajedno odlaze na kupanja na Savu, roštiljaju.
Kako je i na otvorenju izložbe kazala Klekar – Laguna im je bila kuća, kolektivni dom. Nisu im šefovi govorili da se trebaju osjećati kao familija, što je česta poslanica današnjih poslodavaca (U ime Oca i Sina i Duha Svetoga izrabljivanja), nego se iz infrastrukture i usluga kojima se zadovoljavalo široke radničke potrebe proizvodio osjećaj kolektiva, zajednice. Uz rad Klekar na kraju završava i ugostiteljsku školu u koju se u međuvremenu prebacila, a pomalo i bolje zarađuje, može si priuštiti lijep komad odjeće, frizuru po najnovijoj modi. Njeni podstanarski stanovi bivaju iz godine u godinu mrvicu boljeg standarda, ali i dalje ostaje ispod crte na popisu za dodjelu radničkog stana.
Simbolika je jaka u njenoj neumoljivoj privrženosti Novoj cesti, jednoj od najstarijih prometnica Trešnjevke i nekada najkraćem putu od glavnog kolodvora Sava (danas Zapadni) prema južnim dijelovima grada. U Novoj cesti nalazi se i jedan od prvih zagrebačkih kružnih tokova, na raskršću s Adžijinom i Kranjčevićevom, i dalje jedini pravi trešnjevački kružni tok. U tom kružnom toku prema novoj cesti, novom početku, većinu je života ostala Klekar. I nakon štrajka 2001. godine nastavila je biti sindikalno aktivna, žustro radila na organiziranju radnika i radnica u ugostiteljstvu. Borba za kolektivno i danas joj je intimna i integralna kao i, primjerice, želja za onim idealnim stanom. Taj su spektar želja i putanju kojom se oblikovao organizatorice izložbe prepoznale i prikazale, pa smo dobili kompleksniji i ganutljiviji postav od onih koji se svode na radničke pozdrave minulim vremenima.
