Novosti pričaju neobičnu priču o starijem prodavaču novina s Trešnjevke. "U ovoj zemlji vlada tiranija" govori spomenuti prodavač, a novinar bilježi njegovu priču: "Toga nije bilo nikada prije. I uza sve to još nam nameću ćirilicu…" Novinar ga pita: "Pa gdje vi vidite ćirilicu u Zagrebu?" A ogorčeni prodavač će: "Svuda, baš svuda". Opet novinarsko pitanje: "Znate li vi čitati ćirilicu?" A prodavač uzvraća, ne trepnuvši: "Ja uopće ne znam ni čitati, ni pisati. I ne znam uopće kako su me zaposlili kao prodavača novina kad nisam znao što, gledajući naslovnice, treba izvikivati na ulici. Znanci su mi govorili da na ulici vičem samo 'dosta tiranije' i da je to dovoljno da se novine prodaju. Poslije sam od jednog znanca čuo da i ćirilica znači tiraniju, pa sam to povezao…"
Vijest stiže iz Crikvenice, a odnosi na – turističku sezonu. Nikad bolja, nikad uspješnija, pišu novine i dodaju: "Među gostima najviše je žena i djece, više od 80 posto. Muškarci obično dovedu svoje žene i djecu, pa se onda vrate kućama, što izaziva nezadovoljstvo među mjesnim ugostiteljima, jer djeca i žene nisu klijentela koja je sklona trošenju, a silno su ogorčeni i vojvođanski cigani-svirači koji od dama i djece ne mogu tražiti – kavalirske napojnice… Naravno, ovdje se može potrošiti grdnih para. Ali tko bude ovdje oguljen, a i to se često događa, neka se potuži samo na svoju lakoumnost. Razboriti ljudi dolaze ovamo na odmor i kupanje, a to su Česi, a naš čovjek dolazi da troši i da poslije samog sebe grdi koliko je potrošio…"
Ranka Slavljanić, seljanka iz okolice Osijeka, zaljubila se u vrijeme rata u jednog ruskog zarobljenika. Kad je rat bio pri kraju oboje su se otputili u Rusiju. Tamo je on mobiliziran u vojsku. Ranka ga nije željela ostaviti, pa se zajedno s njim našla u – rovu. Tamo je našla dosta svojih zemljaka – Srba i Hrvata – koji su također bili prisilno mobilizirani u redove boljševika. Oni su je svakodnevno preklinjali da im pomogne da pobjegnu iz Rusije i vrate se kući. Učinila je to u nekoliko narednih noći, zavodeći svojom ljepotom naoružane ruske stražare. A onda su otkrili sve njezine planove i bacili je u tamnicu. Međutim, Ranka se nije predavala: jedne noći joj je uspjelo pobuniti zatvorenike, koji su pak svladali zatvorske stražare. Pobjegli sa svojom Rankom preko granice i vratili se u Jugoslaviju. Ali se nisu rastali – zatvorenici su tražili da im ona u svemu bude "komandant". Pristala je, ali se nikako nije mogla pomiriti što je njezin dragi ostao u Rusiji. Na svaki spomen njegova imena odmah bi, kažu, zaplakala… Priča se da će neki od tih zatvorenika, koji je vješt na peru, napisati veliku priču o Ranki.
