Nedavni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Rusiji djelomino je upamćen po tome da je na razgovorima u Sočiju s Vladimirom Putinom spomenut gradić u Kvarnerskom zaljevu - Crikvenica. Razlog tome je bila činjenica da omiljeno ljetovalište i naselje s cjelogodišnjom turističkom ponudom, na glavnoj cesti krije jedini ruski pravoslavni hram u Hrvatskoj.
Zanimanje ruskog predsjednika za obnovu crkve hrvatski su mediji pompozno prenijeli uz najave da će Putin samo uz ‘malo dobre volje’ staviti crkvu u funkciju nakon četrdeset godina. Stvar je, naime, nešto kompleksnija, jer valja imati u vidu oprečnosti građanskog i kanonskog prava koje prepisuje Crkva, kao i povijesne okolnosti koje su dovele do izgradnje ruskog hrama u Crikvenici.
Ruska pravoslavna crkva u Crikvenici izgrađena je 1924. godine novcem sakupljenim od izbjeglih Rusa nakon Oktobarske revolucije. Ime je dobila po Svetom Nikoli, zaštitniku moreplovaca, a odabir Crikvenice nije bio naročito presudan: izbjeglice su se u Kvarnerskom zaljevu zaustavile iscrpljene od dugog puta koji je započeo na Krimu. Informacije nam otkriva Nina Rukavina, povjesničarka umjetnosti u mirovini i pripadnica ruske nacionalne manjine, podsjećajući na podatak da je Kraljevina SHS primila oko četrdeset hiljada izbjeglica iz Rusije, kojih je po cijelom svijetu bilo približno tri milijuna.
- Rusi koji su naselili područje Kvarnera došli su brodom. Brod Vladimir dospio je u Bakarski zaljev 1920. godine i on je prevozio pretežno bogate familije, ljude koji su bili na visokom položajima u Carskoj Rusiji. Brod Herson došao je godinu dana kasnije s vojnicima i kozacima koji su bolovali od tifusa i to je bio zadnji val imigracije - uvodi nas u priču Rukavina, dodajući da ne postoji točan podatak o broju dospjelih Rusa te da se može reći kako ih je bilo nekoliko stotina.
Crkva Svetog Nikole sagrađena je u stilu ruske crkvene arhitekture, od bijelog klesanog kamena s bizantskim kupolama u obliku lukovice, a pored nje nalazi se zvonik omeđen s četiri kamena stupa i krovištem. Projekt se pripisuje arhitektu Stjepanu Rovešnjaku. No Rukavina naglašava da su za izgradnju crkve najzaslužnije dvije žene: supruga tadašnjeg ruskog ambasadora u Beogradu, u literaturi navedene kao ‘gospođa Hartvig’, i ‘Srpkinja udovica Milovanović’. Nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine, raseljenim Rusima je ponuđeno da se vrate u maticu, što su mnogi i učinili. Rusi danas čine neznatnih 0,03 posto ukupnog stanovništva u Hrvatskoj.
Odlukom Svetog arhijerejskog sinoda Ruske pravoslavne crkve 1956. godine, hram je stavljen pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve, a Sveti Arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve je hram stavio pod upravu Eparhije gornjokarlovačke na čijoj teritoriji se nalazi. Tako danas brigu o hramu vode Eparhija gornjokarlovačka i Crkvena opština Rijeka. Na pitanje kako je došlo do takve odluke sinoda i je li darovanje uobičajena crkvena praksa, paroh riječki protojerej-stavrofor Mićo Kostić objašnjava da nije praksa da pravoslavne crkve imaju svoje hramove tamo gdje već tradicionalno postoji neka Pravoslavna crkva, no da je iznimka napravljena prilikom gradnje tog hrama 1924. godine.
- Ruska patrijaršija je prepustila, odnosno darovnim ugovorom darovala Srpskoj pravoslavnoj crkvi hram Svetog Nikole u Crikvenici. Pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve jedino je ostao hram Svete Trojice u Beogradu, i to kao podvorje ruske patrijaršije. To je dogovor među crkvama. Isto tako, Srpska pravoslavna crkva ne može imati svoje hramove van matične teritorije koju pokriva. Može na primjer, u zemljama zapadne Evrope, Americi, Australiji, ali samo zato što tamo nema tradicionalne jurisdikcije - tumači Kostić.
Drugačije viđenje na pravo vlasništva crkve u Crikvenici ima predsjednica Udruge ruske nacionalne manjine Natalia Marčelja. Ona je za ‘Novosti’ dala kratak komentar na činjenicu da je hram od jula 2016. godine u knjižnom vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, rekavši da je ‘postupak vraćanja crkve ruskoj zajednici u tijeku’. U Ruskom veleposlanstvu u Zagrebu dobili smo šturu informaciju da nemaju nikakva saznanja o procesu povrata i da je to pitanje riješeno još 1956. godine. Mićo Kostić podsjeća da hram ne može biti u privatnom vlasništvu, u slučaju da takve pretenzije postoje.
- To je kanonski poredak koji crkve uređuju, nikakva udruženja ni ambasade to ne mogu mijenjati. Način korištenja hrama je stvar koja će se među crkvama dogovoriti, a na radost svih pravoslavnih vjernika - zaključuje. Nina Rukavina kaže da nema posebne emocije prema ovom hramu i da on danas ima veću arhitektonsku vrijednost od sakralne.
- Smatram da bi hram trebao postati spomenik kulture i da bi bilo dobro da pripadne nekom muzeju - govori Rukavina. Evidentno je da je crkva u Crikvenici treba obnovu, kako iznutra tako i izvana. Kostić najavljuje da će se to dogoditi u dogledno vrijeme, kazavši da hram neće izgubiti ruski identitet, već će biti obnovljen u stilu u kojem je sagrađen.
- Svi koji žele pomoći u obnovi neka se jave Eparhiji gornjokarlovačkoj, jer će nam svaka pomoć dobro doći. Vjerujem da ćemo naći zajedničko rješenje - poručio je Mićo Kostić.
Baćuška i general vodili obrede
Hram Svetog Nikole u Crikvenici izbjeglim je Rusima bio nasušna potreba, piše Đurđica Ivančić Dusper, umirovljena crikvenička novinarka i autorica više knjiga. Religijske obrede liturgije i bdijenja obavljao je sveštenik, baćuška Dimitrij Kutjenko, a u tome mu je pomagao general Sokolov, također izbjeglica. Jedan od zadnjih obreda u crkvi bilo je vjenčanje Crkveničanke i Rusa 1957. godine, a obred je vodio sveštenik srpske pravoslavne crkve. Među crkveničkim Rusima bilo je nekoliko poznatih umjetnika, od kojih su najznačajniji slikar Krasovski i fotograf Afanasijev.
