U povijestima umjetnosti likovnjaci, slikari ili kipari, znali su se više ili manje često i manje ili više uspješno prestrojavati na paralelne šine, one književne. Premda, likovna umjetnost i glazba vazda su bile dvije sestre blizanke, kao dva oka u istoj glavi, u prvom redu stoga što im je komunikacija s recipijentom neposredna i slobodna. Nema jezične prepreke kao u književnosti, pa se emocija uspostavlja izravno, bez prevoditelja. Ovdje u nas, u našem jeziku koji, da parafraziram Miroslava Krležu, Hrvati zovu hrvatskim, a Crnogorci crnogorskim, svojoj mundijalnom slavom okrunjenoj likovnoj niši dvojica izvanserijskih umjetnika pridodali su i sekundarnu, itekako važnu literarnu dionicu vrijednu divljenja i priznatu od strane stručne kritike. To su kipar Ivan Meštrović i slikar Dimitrije Popović. I, mogu i sâm osobno potvrditi njihovu naročitost pri književnom izražavanju; jerbo, bio sam zadivljen Meštrovićevom zbirkom pripovijedaka "Ludi Mile", kao i Popovićevim romanom "Raspeće strasti", u kojemu od motiva do teme razrađuje lik Marije Magdalene.
A tek povjesničari umjetnosti, e, to je posve druga priča. S iznimkom prozaika Ivana Kušana, većina hrvatskih pjesnika, i to onih što su obilježili pjesnikovanje XX. stoljeća, bili su po formaciji (i) kunsthistoričari. Recimo, Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević, Nikica Petrak, Dubravko Horvatić, Zvonko Maković, Hrvoje Pejaković… dok su pjesnik Arsen Dedić i pisac Damir Karakaš nešto važnije simpatije izazvali svojim likovnim crtarijama, makar ni jedan ni drugi od toga nisu imali nakanu, štono riječ, činiti misu… Momo Kapor i Slobodan Šijan također su diplomirani slikari, ali ih poznajemo afirmirane iz drugih branši: Kapora kao pisca, a Šijana kao filmskog redatelja.
U tu sliku, u kojoj se kao u kaleidoskopu prevrću likovnost i književnost prepuštajući jedna drugoj mjesto u nepravilnim ritmovima, posve idealno uklapa se i artizanski hod Tisje Kljaković Braić. Neka je pozivom prvotno bila određena slikarskim virom što ju je u se usrkao, ona nije uspjela umaknuti ni gravitaciji pisane riječi čiji ju je magnetizam također privukao k sebi. Već dugo vremena njezin prozni ostvaraj "U malu je uša đava" ne silazi s liste najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, a u međuvremenu je ta obiteljska priča, ustvari kronika djetinjstva – djetinjstva koje je, kao noga u cipelu, taman stalo između smrti druga Tita i početka Domovinskog rata – doživjela i kazališnu adaptaciju na sceni HNK Split, koja kao hit-predstava i dalje privlači publiku načinom da se karta više ište doslovce za svaku predviđenu izvedbu.
Po svojoj darovitosti, Tisja je jedina dosad koja je uspjela na točan i originalan način, bez patetike i umjetnih pojačivačâ dojmova, postići onaj naoko fluidan umjetnički agens kojim se proslavio Miljenko Smoje i jedina je koja epigonski ne slijedi njegovu brazdu
Vidjevši nezapamćeni uspjeh jedne knjige i jedne predstave, brzoplet i neoprezan netko i ovu Tisjinu knjigu i kazališnu predstavu učinjenu po njoj mogao bi, onako prvoloptaški, doživjeti kao jeftino "limunadsko" štivo za plažu ili duševnu detoksikacijsku razbibrigu pri odlasku u teatar. Ali ne. Knjiga, doduše, žonglira sa sentimentalnim centrima u mozgu romantičnoga stanovnika ili stanovnice i Splita i Dalmacije, samo što je to umjetničko koketiranje provedeno uz uporabu najčišćih artističkih alata uzetih iz rabotničke odaje s talentima. Slikarici Tisji ti alati služe za kreaciju divnih spisateljskih majstorija. Kad to kažem ne mislim samo na one efektne lapidarne i lakonske izraze iz svakodnevice, koje najčešće ni ne primjećujemo jer su dio nas i naših navika poput zraka ili kruha.
Taj refleks urođene darovitosti Tisja je demonstrirala već pomalo u narodu uvriježenim karikaturama s epigramatskim komentarima uza njih – pri čemu je stvorila genijalan izrijek gdje promatrač ne može pravo razlučiti je li autorica rabila manje riječi ili poteza u crtežu, što je artikulirala u dovitljivoj "slikovnici" bračne svakidašnjice postarijega para nadsvođene imenom – "Oni". Ustvari, nisu to karikature, jer nikoga likovno ne persifliraju i ne ridikuliziraju – barem ne osobe, ali mentalitet, to da – već su originalno stvoreni likovi bez pojedinostî u kojima su konture i izvanjski jezici i unutrašnji dijalekti, jedinstveni u jednostavnosti, baš kao i onaj fascinantan domišljaj serijala animiranih filmova "La Linea" talijanskog crtača Osvalda Cavandolija. I kad tim crtežima Tisja poda volumen, oni zažive u novom mediju kao da su u njemu i stvoreni, gdje će na jedan način "dobro stavjene" Dalmatinke podsjećati na Vaska Lipovca, a posve reducirani Dalmatinci na "kost i kožu" Alberta Giacomettija. Podsjećati, ne i eklektički se provlačiti kroz aluziju. Uostalom, i kipari i slikari, i pisci i pjesnici sjede jedni drugima na ramenima kao filozofi, nastavljajući se na prethodnike i produžujući se dalje već prema daru i talentu. A kod Tisje se i s velike visine i još veće udaljenosti umah prepoznaju i njezin stilski kôd i njezin likovni idiolekt. Umjetniku više od toga i ne treba…
Tu je svoju naročitost rabila i pišući knjigu "U malu je uša đava", u koju je prenijela i primijenila sve ono što je primijetila. Što je oko djeteta vidjelo doma u familiji, i pohranilo negdje u tabernakul pamćenja, to je odrasla Tisja artikulirala na sebi svojstven, vrlo sofisticirani način. Sjajno sjećanje, afinitet za detalj, delikatni humor, živi dijalozi, autentični likovi, originalan i nepočešljan jezik, otajstvo odnosa bake i dide prema unuku ili unuci: sve su to postulati što su iz jedne tobože osobne priče postali paradigmatski egzemplari koji iskaču iz svoje kužine ili sobe, tinela ili balkona, ter se naseljavaju u tuđe obiteljske domove potvrđujući zajedničku istost kolektivne svakodnevice. Davši publici ogledalo u kojem se zrcale sve naše pripadajuće nam mane i vrline, navike i navade, ljudske potrebe i himbene zajedljivosti, Tisja je pronašla idealni eliksir za uspjeh svoje knjige.
Beskrajno je duhovito kad kurtizana s drugoga kata objesi rublje, a dvije fetive to komentiraju: "Oćeš, molin te, Vuko, doć vidit šta je stavila sušit?" Ili: "Mama je uvik govorila da Jovanka ne bi smila nosit vešte bez rukava jer da su joj ruke ka dva pršuta."
I po toj svojoj darovitosti, Tisja je jedina dosad koja je uspjela na točan i originalan način, bez patetike i umjetnih pojačivačâ dojmova, postići onaj naoko fluidan umjetnički agens kojim se proslavio Miljenko Smoje i jedina je koja epigonski ne slijedi njegovu brazdu pišući, poput mnogih, na playback stila iz Smojine makinjete… A baš ukupnost svih maločas navedenih svojstava stvara čudesni misterij recepcije Smojinih epizodâ televizijskih serija, koje su se s podjednakom ganutljivošću gledale od Iloka do Pule i od Čakovca do Cavtata, odnosno od Vardara pa do Triglava kako glasi formula što opisuje i vrijeme pijeska koje se prosijava u klepsidri o kojoj Tisja zbori. Jerbo, pogoditi atom kolektivne emocije i nerv identiteta koji priznajemo da nas gradi, ugoditi akord što ga čine "smij i suze", kako bi rekao pradjed splitskoga čakavskog mandrilizma, šjor Ivan Kovačić, najjači su modalitet za uspostavu ekvilibrija između publike i autorskog djela. Pa zato nije važan jezik ili oblik idioma na kojem je ono napisano, pa zato čakavštinu doživljavaju i u Krapini i u Kragujevcu…
Kad je adaptirao za scenu ovu Tisjinu knjigu, redatelj Mario Kovač većim se dijelom poslužio već gotovim dijalozima i tankoćutno cizeliranim karakterima. Sretna je okolnost da je spisateljičina prijateljica iz djetinjstva, glumica Andrea Mladinić, tumačila glavnu rolu, odnosno samu Tisju. Na taj je način sve skupa dobilo dodatni sloj patine autentičnosti. Taksativno prebrojavati koji su prizori iz knjige došli do u scene na pozornici, odnosno one koji nisu, nevažno je za ovo slovo. Predstava funkcionira i uspostavlja izravnu komunikaciju s auditorijem što je jedino važno.
Dramaturšku os dramatičnosti vrlo uspješno podgrijava i vazdaživi klišej u kojem je otac komunist, sin partizana, a mater je iz vjerničke obitelji i bogobojazna. Klasični stereotip to je, kojem u našem podneblju može konkurirati još samo mješoviti brak između Hrvata i Srpkinje, ili obrnuto. Uostalom, ovaj postulat ateističko-šantoćanske kućne obiteljske ljubavi samo potvrđuje kako su socijaldemokracija i demokršćanstvo različiti nazivi za isto ideološko ili svjetonazorsko polje: ovisno je li se gleda očima vjernika ili nevjernika, odnosno gleda li se s političkog pola ljevice ili desnice, ma koliko takva polarizacija u ovo vrijeme bila pomalo anakrona.
Otajstvo Dalmacije je odnos bake i dide prema unuku ili unuci. Ova knjiga i toj je neraskidivoj vezi spomenik podignut u trajnom materijalu. Također i hodajući spomenik živoj ženi. Spomenik Tisji.
