Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti Martina Grlić (1982.) slikarstvo je diplomirala 2009. godine. Radovi pod nazivom ‘Atomik lendskejps’ značili su prekid s njenim studentskim periodom i početak razvoja jednog novog, osobnog stila. Narednih godina počinje se baviti sjećanjem, odnosno zaboravom i brisanjem sjećanja u odnosu na socijalistički period. Kroz fotorealistične prikaze predmeta, a potom i na temelju fotografija pronađenih u arhivama stvara djela koja imaju jak simboličko-politički naboj. Primjećuju je galerije i radove joj biraju za revijalne izložbe, kako slikarske tako i one kojima je fokus na novim medijima i konceptu. Zanimalo nas je koliko u svemu tome ima angažiranosti, politike, umjetnosti i estetike. Dok šetamo njenim ateljeom, pokazuje nam nove radove koji otkrivaju jedan novi početak u njenom slikarstvu.
Zaintrigiralo me društvo koje je duboko podijeljeno. Društvo u kojem se čini da je ideja o socijalizmu permanentno diskreditirana. S druge strane neki socijalistički principi i prakse zadržali su iznenađujući nivo popularnosti
Svojevremeno ste radili pop-artističke slike proizvoda jugoslavenskog konzumerizma, poput žvakaćih guma ‘Čunga lunga’ i Badelovog konjaka. Pripadate generaciji rođenoj u nekadašnjoj državi koja se rata sjeća uglavnom iz dječje perspektive. Jeste li se Jugoslavijom počeli baviti upravo kroz prizmu sjećanja na neke predmete iz tog perioda?
Vlastita sjećanja su neizostavna, kao što je svaki umjetnički rad na neki način usko vezan uz umjetnika koji ga producira čak i kada rad nije nazivno osoban. Iz moje perspektive, prošlost je fascinantna i često paradoksalna. Vjerujem da je upravo taj paradoks bio svojevrsni motiv za ulazak u tu temu. Željela sam istražiti jedan kulturni i životni prostor na način da izdvojim određene popularne predmete iz prošlosti koji su obilježili čitavu generaciju ljudi. Zaintrigiralo me društvo koje je duboko podijeljeno. Društvo u kojem se čini da je ideja o socijalizmu permanentno diskreditirana. S druge strane neki socijalistički principi i prakse zadržali su iznenađujući nivo popularnosti.
Što mislite da je razlog tome da su takve prakse zadržale određeni nivo popularnosti?
To je vrlo kompleksno pitanje na koje je teško dati jedan odgovor. Možda se tu radi o kombinaciji različitih čimbenika. Zašto diskreditirana ideologija nanovo dobiva šansu u novom sistemu? Jedan od razloga može biti neadekvatan ekonomski razvoj, reakcija na materijalne nesigurnosti. Ili recimo situacija u kojoj se te ideologije koriste kao provjerena vrsta strategije za postizanje nekih materijalnih sigurnosti, privilegija u društvu i slično.
Mislim da se s istim fenomenom susreću sve europske zemlje koje su prešle iz komunističkog u kapitalistički sustav.
Sjećanje kao politički čin
Igračke smatrate najotpornijim svjedocima vremena. Što upisujete u njih, koje vam je to konkretno značenje važno? Kakvu reakciju želite od gledatelja?
Gledatelj uvelike pridodaje značenju slike, primjerice hoće li ono biti nostalgično, politično ili samo dekorativno. Ciklus ‘Proizvod’ sastoji se od prikaza popularnih predmeta iz vremena socijalizma koji su proizvedeni u jugoslavenskim tvornicama i koji su bili prisutni gotovo u svakom kućanstvu. Stare igračke, gumenjaci, stripovi, društvene igre, uporabni predmeti poput limenki od kave ili boce popularnih pića. Ideja je bila sakupiti ih na jednu hrpu, fotografirati i naslikati u maniri hiperrealističkih mrtvih priroda. Popularna kultura regije u periodu posljednjih pedeset godina ostala je neartikulirana i bilo je gotovo nemoguće obuhvatiti sve te predmete. Slikala sam objekte kojih se osobno prisjećam, koje sam pronašla na tavanima svojih vršnjaka i na buvljacima. Htjela sam pokazati kako svakodnevni predmeti mogu utjecati na formiranje identiteta čitave generacije. Kada im se oduzme njihova inicijalna funkcija, ovi objekti na slikama jasno djeluju kao okidač u svijesti pojedinca. To su zapravo tematski dosta hermetične slike koje izvan granica ovih prostora gube dublje značenje i postaju običan estetski doživljaj.
Zadnja serija slika ‘Kolektivni snovi’ prikazuje političke sastanke, sletove i druge kolektivne manifestacije. Uzimam dokumentarne prizore i radikalno ih mijenjam do trenutka kada više nisu prepoznatljivi ili se njihovo izvorno značenje može samo naslutiti
U vašim radovima nastalima na temelju fotografskih predložaka bavite se memorijom iz perioda socijalizma. Kakav je vaš odnos prema tom periodu, koji prikazujete kroz magličastu patinu i izblijedjelo sjećanje?
Tada sam bila dijete, neopterećeno politikom i problemima odraslih. S obzirom na to o razdoblju socijalizma mogu govoriti samo iz aspekta današnjeg vremena. Korištenjem dokumentarnih materijala, poigravanjem i rekonstruiranjem istih pokušavam demistificirati i raščlaniti događaje iz nedavne prošlosti. Prizore biram djelomično kroz prizmu vlastitih sjećanja i, naravno, mora se javiti neka vrst vizualne fascinacije i element mogućnosti. Kada ste slikar, onda promatrate svijet na taj jedan specifičan način. Ovisno o tome što želim postići, kakav dojam, po tome biram što i kako naslikati. Sjećanja su subjektivna, ona služe kao nit vodilja. Nisu dovoljna da bi se rad realizirao ili postavio u neki kontekst. Nakon realizacije nekog rada i kada se dogodi neka vrsta reakcije, može se puno iščitati o publici i društvu.
Kud Idijoti svojevremeno su pjevali ‘Ja sjećam se’ jasno ukazujući na to da je u Hrvatskoj upravo sjećanje jak politički čin. Koliko je za vas sjećanje političko, a koliko nostalgično?
Prije svega je političko jer se njime mnogi služe kao sredstvom manipulacije. U zemlji koja je dosta podijeljena vrlo je lako izazvati visoke emocije. Mislim da tu veliku ulogu igraju mediji. Bivše socijalističke države suočavaju se s izazovom izgradnje nacionalnog identiteta, izradom nacionalnih sjećanja. Njihove prošlosti uglavnom su isprepletene: mijenjanje čitanja povijesti u jednoj zemlji stvara žestoke reakcije u drugima. U tom vrtlogu transnacionalnog pamćenja rata digitalni mediji tvore ključni diskurzivni prostor. Stvaraju se različite verzije memorije, sjećanja koje se projiciraju na strukture poput interneta i slično. Kroz sajber prostor vidljivo je kako različite verzije povijesti, povijesnih događaja mogu dovesti do reartikulacije prošlosti i transformacije svijesti pojedinca, tj. kako pojedinac doživljava tu povijest. Nestabilnost i mutacijski karakter digitalne memorije pokazuju u kojoj je mjeri memorija zapravo promjenjiva. Nostalgija je više romantičan moment koji može ili ne mora imati puno doticaja sa stvarnošću iako stvara neku vrstu ugode.
Zašto vam je bitna tema proizvodnje i figura radnika u državi koja sve manje toga proizvodi?
Čini se kako tvornice danas postoje samo u formi sjećanja i na starim fotografijama. Sasvim slučajno našla sam se u dijalogu sa starijim ljudima koji su radili u takvim pogonima. Monografije poduzeća u kojima su radili ponosno se čuvaju na polici s knjigama. Ponovna reprezentacija radnika i radnica učinila mi se vrijednom pažnje jednako kao i velika ideološka moć koju ti prizori nose. Scene su to iz vremena kada se rad glorificirao i smatrao važnim. U tvorničkoj proizvodnji rađa se figura radnika heroja, a posebno mjesto zauzimaju žene radnice koje predstavljaju stup socijalističkog društva. Gledajući arhivske snimke, gotovo propagandne naravi, teško je ne osjetiti kolektivni ponos i marljivost – makar i lažno producirani, oni se jako osjećaju. U društvu koje nastupa nakon pada socijalizma događa se upravo suprotno, svakodnevica ocrtava sliku istog tog radnika na rubu propasti.
Prizore za ‘Tvornički ciklus’ preuzela sam iz fotoarhiva i starih tvorničkih monografija. Riječ je o crno-bijelim fotografijama radnika i radnica prilikom proizvodnje u danas propalim tvornicama bivšeg sistema. Htjela sam zadržati dokumentarnost, zbog čega su i slike koje sam radila monokromne. Prizori ostaju prepoznatljivi svima, u svojoj naravi oni su neutralni, ali ipak potiču određene asocijacije vezane uz poziciju današnjeg čovjeka i društva u kojem živi. Stvara se neka vrsta nenametnutog dijaloga.
Humanistička tema
Kako gledate na današnje društvo u kojem živimo? Mislite li da ćete se jednom okrenuti suvremenom trenutku? Na neki način upravo se ta potreba vidi u vašim novim radovima u kojima, da tako kažemo, unosite više autorskog komentara uz motive koji su izuzetno snažni ideološki označitelji.
Kada se bavim prošlošću, uvijek progovaram iz današnjeg trenutka. Pritom nastojim zadržati jednu vrstu univerzalnosti, to jest ne potonuti u dnevno-političke teme. Jer se i na simboličkoj razini mogu precizno adresirati problemi u današnjem društvu. Moje slikarstvo problematizira prošlost, ali ne na način da je okrenuto prošlosti. Recentni rad nešto je drugačiji od onog što sam radila u ‘Tvorničkom ciklusu’ ili projektu ‘Proizvod’. Zadnja serija slika, koju sam nazvala ‘Kolektivni snovi’, prikazuje prizore političkih sastanaka, sletova i drugih kolektivnih manifestacija. Zapravo prikazuje razne oblike kolektivne identifikacije. Uzimam dokumentarne prizore i radikalno ih mijenjam do trenutka kada više nisu prepoznatljivi ili se njihovo izvorno značenje može samo naslutiti. Ono što je bilo dokumentarno sada postaje fiktivno.
Na većini vaših slika iz ciklusa ‘Tvornica’ su žene, radnice, za što je kritičarka Tihana Bertek dobro primijetila kako je potreban napor da bi se to prešutio taj aspekt. Koliko vam je važan upravo taj ženski aspekt vašeg rada?
Ovdje je prije svega riječ o jednoj humanističkoj temi. Ne smatram se autoricom koja naglasak stavlja na ženski aspekt. Ako se pak dogodi takav trenutak, tada će to u mom radu biti vidljivo.
Utjecaj fotografije na vaše slikarstvo dolazi, pretpostavljamo, iz vašeg bavljenja fotografijom prije odlaska na Akademiju. Kada kažete da pokušavate pomiriti formu i sadržaj, na što točno mislite? Mislite li da biste se u nekom drugom mediju izražavali slobodnije? Koliko vam je onda slikarstvo ograničavajući medij?
Fotografija je oduvijek bila moj hobi, prije Akademije analogna, a kasnije mi je najviše služila kao pomoćno sredstvo u radu. Svaki medij ima svoja tehnička ograničenja pa tako i slikarstvo. Možda to najviše osjećam u sporosti produkcije, a današnje vrijeme nameće mnogo brži tempo. I iskustvo može biti ograničavajuće, jednako kao i neznanje. Slikarstvo je moj primarni medij u kojem sam se školovala i zasad ga biram kao sredstvo izražavanja. Želim reći da ponekad iskustvo može djelovati paralizirajuće kao i neiskustvo. U smislu da je teže samoga sebe transformirati i izmjestiti se u neku novu temu ili medij kada sve odlično funkcionira na poznatom teritoriju. S druge strane sjećam se kada sam tek izašla s Akademije, radila sam manje opterećeno i s manje očekivanja prema vlastitom radu. U tom smislu neznanje zaista može biti blisko slobodi. Ovo je zanimanje na duge staze i treba naučiti kako svoj rad ne doživljavati preozbiljno te biti sposoban staviti se u pozu igre i istraživanja. Zapravo, promjena je nužna ne bi li se izbjegla dosada i učmalost u radu.
