Goran Pećanac rođen je 1981. u Sarajevu. Akademski je slikar, umjetnički direktor u, kako sâm naziva marketinšku firmu, zjenici kapitalizma. Pisao je muzičku kritiku, izdavao fanzin, imao kolumnu o borilačkim sportovima. Godine 2023. godine objavio je prvu knjigu "Kapitalizam i smrt" u kojoj propituje društvene kapitalističke praznine uz pomoć psihoanalitičkih teorija. Živi, radi i trenira u Zagrebu.

S Goranom smo razgovarali na klupi u procvjetalom trešnjevačkom parku u rupi između poslova i termina za nove tetovaže, okruženi psima, alergenima i neočekivanim entuzijazmom – april je, pisali su, najokrutniji mjesec, ali teško da ćemo se složiti.

Prije nego rastrančiramo knjigu, recite nam nešto o vašim studentskim sarajevskim danima.

Ne znam bih li danas uopće pisao da nije bilo moje profesorice materinjeg jezika u gimnaziji (tako se zvao, da se nitko ne uvrijedi). Imala je živ pristup književnosti pa sam nakon srednje prvo upisao svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Uskoro sam ipak odlučio probati s Akademijom likovnih umjetnosti. Bio sam 20-godišnjak koji puno pije, nije zainteresiran za djevojke, stalno sluša glazbu i činilo mi se da je likovnost pravi odabir za antisocijalnog mladića i da bi se slikari trebali upravo tako ponašati. U akademiju sam se instantno razočarao jer su svi ti likovi u dugim kaputima, s crnim tuševima na očima bili poprilično isprazni. Paralelno sam s prijateljima osnovao "Kolektiv", s kojim smo organizirali koncerte i izložbe, i odmaknuo sam se od faksa.

Poslijeratno Sarajevo bilo je, makar za mene, po mnogočemu gore od ratnog Sarajeva jer je nada u tom trenutku potpuno iščezla. U ratu smo se nadali kraju rata, nakon rata se više ničem nismo nadali. Na kulturni angažman uglavnom sam dobivao komentare "vidi ovog što se preserava". Sjećam se da je većina Sarajeva na Oskar Danisa Tanovića ispočetka baš tako reagirala – "što on misli da je bolji od nas". Da skratim, vratio sam se na akademiju, završio je i nakon nekog vremena se odlučio odseliti. O današnjem Sarajevu ne mogu govoriti, ali nultih se neka zdrava skepsa najčešće pretvarala u otrovni jal.

(Foto: Davor Konjikušić)

Užitak rada u kolektivu je zarazan

Paralelno s povratkom na fakultet, vratili ste se i na nogometne tribine. Jedan od popularnijih sentimenata na ljevici je zgražanje kako drugi ljevičar, ili ne daj bože, ljevičarka, može biti dijelom neke navijačke skupine. Kao bivši navijač Želje, pobijte nam ili produbite te stereotipe.

Na utakmice FK Željezničara krenuo sam u periodu života u kojem sam bio paralelno bijesan i apatičan. Sad mi se čini da je moja agresija u Sarajevu dolazila jednim dijelom i iz čiste dosade. Ljudi govore da ti, kada si bijesan, treba neki ispušni ventil, ali moje iskustvo s vlastitom agresijom je da se nikada ne desi očekivano pražnjenje, ti izbaciš agresiju i ništa se ne promijeni. Tokom tjedna sam bio dobar dečko i student slikarstva, vikendima sam naprimjer u Žepču ležao blatnjav u kanalu i skrivao se od policije. Moj se navijački put poklopio s nekim dešavanjima u navijačkoj skupini kojoj sam pripadao, a koja je u tom trenutku išla nizbrdo. Bilo je tuča, noževa, a bomba u Zenici je kap koja mi je prelila čašu.

Ipak, bio sam i fasciniranim onime što sam vidio na Željinom jugu – za Sarajevo je bila velika stvar da su paralelno navijali i Srbi, i pjevale se "proislamske pjesme" i da se na tribini ljudi nisu mrzili. Iako danas nisam dio tog svijeta, kolektivizam tribine i zajedničko skandiranje je jedna od boljih stvari koju sam osjetio. A da se ne lažemo, možda vam se neće svidjeti moj odgovor, ali kada se zaletiš na policiju, bio je to najveći high koji sam ikada doživio. Eventualno je udvaranje jednako uzbudljivo, ali traje duže i slabijeg je intenziteta.

Krajem 2008. se selite u Zagreb, danas radite u marketingu. S obzirom na to da ne bježite od kontradikcija u kojima svi živimo, ima li nešto što vas u vašem poslu (osim nadnice) ispunjava?

Užitak rada u kolektivu mi je zarazan. Kolege i ja dobijemo zadatak i želimo ga napraviti što bolje možemo, pazimo da nitko ne radi više od drugoga, formiramo tim prema kompetencijama. Rezultat je uvijek zajednički, nitko ne preuzima zasluge i taj proces me ispunjava. Kada dođem kući, jasno mi je da je rezultat našeg rada jedna velika praznina koja pomaže korporaciji i ne čini ništa dobro za ovaj svijet. To je ta kapitalistička zamka, ponekad ljudi pomisle da rade nešto društveno korisno ako imaju sreće da rade u dobrom kolektivu.

Bio sam fasciniranim onime što sam vidio na Željinom jugu – za Sarajevo je bila velika stvar da su paralelno navijali i Srbi, i pjevale se "proislamske pjesme" i da se na tribini ljudi nisu mrzili

Aktivni ste u Inicijativi za slobodnu Palestinu, kakvim se aktivističkim radom bavite u sklopu nje?

Kada sam u mogućnosti, preuzmem neki komadić posla, pripreme za akcije koje radimo, dođem na akcije kada god mogu, ali postoje ljudi koji se ubijaju od posla i nose cijelu organizaciju, ja nisam dio tog užeg kruga. Naprosto bih morao dati otkaz da se potpuno posvetim inicijativi, što ne mogu jer živim u najmu.

U uvodu knjige "Kapitalizam i smrt" pitate se što nam može ponuditi šarlatanstvo i otvoreno govorite da je knjiga napisana lakrdijaški. Skrivate li se iza šarlatanstva jer, ako ga na početku priznate, svaka kritika postaje izlišna?

Uz šarlatanstvo i lakrdijaštvo, u uvodu odmah spominjem i krindž, odnosno susramlje, njega bi se najviše htio dotaknuti. Cijeli se život borim s pitanjem sramote i mislio sam, kao mnogi, da ne smijem objaviti ništa ako ne pročitam hiljadu knjiga na jednu temu. Bilo me strah da, ako ne napravim nešto sjajno, i to se zrcali u očima drugih, znači da ne vrijedim dovoljno. To je inače tipični problem patološkog narcizma jer ne postoji nikakva unutarnja vrijednost, samo zrcaljenje u očima okoline. Meni je knjigu bilo važno napisati i vjerojatno je i vlastita psihoanaliza pomogla da ona izađe van. Jasno mi je da će vjerojatno biti netočna u više od 35 posto stvari, ali to je u redu, za deset godina ću se moći izviniti, napisati predgovor i reći gdje sam pogriješio. Tako da uvod nije izlika, više trenerski razgovor sa samim sobom prije utakmice – u redu je ako je krindž, u redu su sve potencijalne negativne kritike jer ću sjesti i naučiti nešto iz njih, ozbiljno to mislim.

A što se srama tiče, da ne ostanemo bez ijedne ratne priče, može zazvučati patetično, ali sjećam se tog strašnog srama kada smo izbjegli s Grbavice. Šešeljevi Beli orlovi su nam zapalili kuću u trenu u kojem drugi dio Sarajeva još nije vjerovao da počinje rat, bili smo kratko izbjeglice u vlastitom gradu koji se čudio kesama sa stvarima koje smo nosili. Riješiti se srama je bitno terapeutsko iskustvo, danas recimo u teretani pjevam Draganu Mirković i iskreno, potpuno mi je svejedno što ljudi misle o tome.

(Foto: Davor Konjikušić)

Povratak društvenim mrežama

U knjizi pišete o žalovanju. Biti potresen nečijom smrću kosi se pravilima – tada nismo u stanju biti učinkoviti ni uživati pa je žalovanje jedna od radikalnijih stvari koju možemo učiniti, dok se u kapitalizmu ono pokušava staviti u prihvatljivi vremenski okvir. Kako bi po vama trebalo izgledati žalovanje, što je suprotno strukturiranju, a da ne ode u patologiju?

Mehanizmi obrane nošenja sa stvarnošću su normalni i većinu stvari koje radimo u životu, radimo po tom ključu. Ne može vam nitko, pa ni psihoanalitičar, reći što je za vas "zdravo" – da li trebate nakon što izgubite nekoga ležati 27 dana s ugašenim svjetlom ili ste osoba kojoj su i tri dana ležanja previše. Mislim da treba svakim atomom svoga bića osjetiti nepovratni gubitak i uroniti u žalovanje da biste uopće mogli nastaviti živjeti. Kapitalizam nas uči da se ta rupa koju nosite sa sobom može zatrpati, danas serijama na Netflixu ili novim Samba patikama, ali ta rupa je uvijek s nama. I nevezano s nečijom smrću, pa mi živimo s rupom kapitalističke stvarnosti svaki dan, pokušavamo je zatrpati, i ne ide. Ljudi puno bolje nego što si često priznaju sami primijete kada nešto što rade ili osjećaju više nije dobro za njih i odlazi u patologiju. Moramo si naučiti više vjerovati pa se u tom trenutku konzultirati sa psihijatrom, prijateljem, partnerom.

Govorite da politika u tradicionalnom smislu više ne postoji jer sve stranke pristaju funkcionirati unutar neoliberalnog kapitalizma pa nam preostaju samo borba za kulturni identitet i borba za konzumentski identitet. Mislite li time da borba za kulturni identitet, kao primjere dajete rasu, seksualnost, rod, ne može biti antisistemska?

Ma naravno da može, u toj sam rečenici htio poentirati populistički, kao kad vas netko zaustavi za TV prilog i pita što je najvažnije pa ja odgovorim klasni rat. Kada pričamo o feminizmu, bilo mi je super što su na Noćnom maršu svi govori bili antikapitalistički. Ono čega me strah je moć kapitalizma – kapitalizam je prazni algoritam, on je kao alien, svejedno mu je u koga liježe jaja. Jasno je da se kapitalizam naslonio na patrijarhat, ali on se lako prilagođava i može zamutiti vodu ako mu najvidljivije patrijarhalne prakse donose štetu. U korporativnom svijetu iz kojeg dolazim, mnoge se žene osjećaju emancipiranima kroz kapitalistički sustav, imate jaki girl-boss narativ. Na isti se način pristupa i trans ljudima. Ali borba nije gotova. Ako ne uključuje klasnu borbu, nije ni počela. Primjerice, uključenje trans osoba u sve sfere života mora biti povezano sa slobodnim, javnim i svima dostupnim zdravstvom.

Današnja desnica je ispala iz filma "Jocker", lišena ikakve vjere. Postoji samo ideja da su ljudi iznevjereni i da treba hitno pronaći krivca. Treba nekog kazniti jer se ja osjećam loše, jer sam siromašan i iznevjeren

Teorije zavjere u knjizi opisujete kao narcistički otpor prema stvarnosti – napredak znanosti je kompleksan pa su vlastita ograničenja tumačena tako da znanje pretvaramo u nešto neprijateljsko. Dali ste primjer cjepiva i odnosa prema migrantima. Recite nam malo više o toj teoriji.

Kroz modernu desnicu možemo vidjeti degeneraciju tkiva frontalnog korteksa svih nas (smijeh). Današnja desnica je ispala iz filma "Jocker", lišena ikakve vjere, nema tu ni jasne borbe protiv nečeg što oni smatraju zlom. Postoji samo ideja da su ljudi iznevjereni i da treba hitno pronaći krivca. Treba nekog kazniti jer se ja osjećam loše, jer sam siromašan i iznevjeren. Tu upadaju i društvene mreže koje su kao kolektivna knjiga žalbe, želimo nekoga poniziti da se osjetimo jačima i boljima. I onda desničari odgovaraju na žalbe ljudi, daju im brze i lake odgovore, zato indoktrinacija uspijeva jer nema tu ničeg kompleksnog. Tko je kriv? Krivi su Nepalci. Kriva je trans zajednica. Sjajan stih grupe High Vis kaže "Our suffering sold as pride" – upravo se to dogodilo, radnička klasa iz nemogućnosti stvarnog djelovanja traži instant rješenja. I nažalost, dobije ih.

Ostanimo još malo na društvenim mrežama. Pišete da je internet pretvoren u algoritam koji kvantificira odobravanje okoline. U tome je njegova pobjeda, u tome može biti njegov poraz, odnosno promjena u nešto zdravije. U što zdravije? Kako vi koristite mreže?

Imao sam isključene društvene mreže tri godine, od početka korone. Rado bih rekao da su to bile produktivnije i mirnije godine, ali nisu – nisam osjetio spokoj u duši jer smo i u svakodnevici utopljeni u stvarnost koju formiraju društvene mreže. Pala mi je na pamet super priča – jedan snimatelj hard core koncerata u Americi postao je dosta popularan, njegove se snimke gledaju i svi žele biti na njima. Ta je činjenica potpuno promijenila način na koji se publika pozicionira na koncertima. Prije je nepisano pravilo bilo da imate pet, šest redova ljudi ispred pozornice pa iza dio ljudi napravi krug, tzv. moshing, ajmo reći malo ekstremniji ples, a ljudi koji žele stage diveat, ono kad se bacaju naprijed, skaču na te redove na početku. I sad, s obzirom na to da svi žele biti na snimci, nestali su ti prednji redovi, svi pokušavaju što atraktivnije skakati i dolazi do povreda, ljudi su na koncerte počeli dolaziti s gumom za zube. Znam da zvuči ludo, ali YouTube je doslovno promijenio ponašanje publike u uskom žanru pank koncerata u SAD-u.

Dao sam ovaj primjer jer želim podcrtati da se tako nekad osjećam – kao da se u malim gestama ljudi uživo vidi da žele opravdati svoju onlajn personu. Kada govorim o promjeni na zdravije, mislim da je internet i dalje mjesto na kojem možeš stvoriti osnovu za dublje odnose, bez društvenih mreža skoro nitko danas ne bi znao za moju knjigu, mi ne bismo ovdje sjedili, a mreže volim koristiti i da hvalim ljude. Kada netko objavi super pjesmu ili fotografiju, napišem "ovo ti je super", makar se to više baš tako otvoreno ne radi. Vjerojatno ljudi nekad misle da im se upucavam, a samo želim reći da su napravili nešto dobro, valjda svi volimo čuti pohvalu.

(Foto: Davor Konjikušić)

Vjerujem da je ljudski duh nepobjediv

Vi od jutra niste stali – uskoro izlazi i vaša druga knjiga?

Knjiga je kod izdavača, nadam se da će izaći do kraja godine. Zove se "Raspotočje gori: Psihoanaliza i svakodnevni ekstremisti" i pojačala je krindž na jedanaestu. U dvanaest poglavlja govorim o meni bitnim, provizorno odabranim temama, od death metala preko recenzije jednog filma do klimatske krize. Uveo sam i autobiografske crtice, sramotne situacije iz svog života, koje će neke ljude sigurno nervirati jer ta razina iskrenosti definitivno krši bonton. Premisa knjige nije originalna, a govori da smo svi mi u oporavku od djetinjstva kao najekstremnijeg perioda naših života u kojem smo bili potpuno ovisni o drugima.

Čini mi se da nam je od rođenja ubrizgana ideja da samo budale ginu za ideale, a istina je suprotna. Čudimo se što ljudi u Gazi nisu odustali, nervira nas, a to je čista zavist, projekcija jer smo mi odustali, a oni nisu

Naslov govori da vam je Zabranjeno pušenje važno?

Zabranjeno pušenje bilo je hipsterska refleksija Sarajeva 1980-ih, a publika smo bili skoro svi, svi mi koji smo bili preslabi da bismo bili ulični razbijači, oni koje su ili roditelji malo previše voljeli ili su samo živjeli u drugom kvartu, ali smo osjećali vezu s "Anarhija all over Baščaršija" ljudima. Nismo govorili "ja slušam Zabranjeno", ali smo znali sve pjesme i sve reference, Zabranjeno pušenje je uz Top listu nadrealista bilo veliki dio sarajevske kulture i apsolutni sam fan većine njihovih stvari. Postojao je još jedan bend formativan za osamdesete, a to je bio Major, pa muzička preporuka da poslušate pjesmu "Glista".

U zadnjem poglavlju "Kapitalizma i smrti" pišete o nadi. Kažete da je ona danas sve nužnija i da pitanje što nam nosi budućnost ne možemo postaviti, a da se ne nadamo. Što vama budi nadu, čemu se nadate?

Iskreno vjerujem da je ljudski duh ipak nepobjediv i to mi daje nadu. Nadu mi daju dva milijuna ljudi u Jemenu koji svaki petak protestiraju za Palestinu, s kojom niti ne dijele granicu. Ljudi na globalnom sjeveru na to uglavnom reagiraju s gađenjem, mi mislimo da otpor treba biti tiši, da ne smije nikoga smetati. Osuđujemo Hamas, a osuđujemo li muškarce koji kod nas ubijaju žene? Jesmo li na ulicama sve dok to ne prestane? Nadam se da ćemo se jednom ipak zapitati je li gledanje serija na Netflixu nakon posla vrijedno gubljenja sustava javnog zdravstva. Čini mi se da nam je od rođenja ubrizgana ideja da samo budale ginu za ideale, a istina je suprotna. Čudimo se što ljudi u Gazi nisu odustali, nervira nas, a to je čista zavist, projekcija jer smo mi odustali, a oni nisu.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma