Šetnja pustom i hladnom Ljubljanom u kasni januarski dan. Dugo nisam bio u glavnom gradu Slovenije, mjestu u kojem sam godinama živio, koje dosta dobro poznajem i osjećam, pa sa poprilične vremenske distance opažam i brzo upijam promjene. Sve mi se čini isto, a sve je opet drukčije.
Već na prvu vidljive transformacije u užem centru, markirane prepoznatljivim obilježjima turistifikacije i džentrifikacije, očekivana su stvar, tako tipična za brojne evropske gradove. Dosadno je to i predvidljivo, kao da nemamo ideja i imaginacije što bismo trebali i mogli napraviti s našim gradovima. Osim servirati ih na dlanu za turističke obilaske, komercijalizirati ih do besvijesti, suludo podići cijene roba i usluga, a njihovim stanovnicima učiniti ih gotovo nemogućim za svakodnevni život.
Hodam jednom od središnjih ulica Ljubljane, Trubarevom, koja u slogu spomenutih trendova pomalo nalikuje fragmentu istrgnutom iz berlinskog Kreuzberga, recimo. Tu su Vape i CBD šopovi, hipsterski alternativni barovi, fast foodovi koji za nevjerojatnih osam do deset eura nude falafel tortilje, veganske sendviče i smoothije. Očito je dovoljno digitalnih nomada i mladih IT programera da pokriju računicu lokalnog tržišta. Nosnice mi pritom časti miris hašiša kojim je ulica nenametljivo aromatizirana.
Trubareva me vodi prema mjestu koje je i cilj moga kretanja. To je lokacija nekadašnje čuvene slovenske tvornice bicikala iz razdoblja Jugoslavije, Rog. Nakon propasti kompanije kroz postsocijalističku tranziciju, taj je prostor na atraktivnoj lokaciji u središtu Ljubljane godinama trunuo, da bi ga potom sredinom prvog desetljeća ovog stoljeća skvotirale aktivističke, umjetničke, alternativne društveno-političke skupine i pojedinci.
U vrlo kratkom vremenu nekad napušten i zapušten prostor Roga pretvoren je u oazu vibrantnog života grada, a svoje su mjesto tamo pronašli i raznorazni marginalni "drugi", umjetnici, aktivisti, migranti...
No, bila je to zanimljiva lokacija i za interesne, poslovno-investicijske grupe, čiji je "izvođač radova" ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković, i sam nekad menadžer, direktor Mercatora. I uspio je Janković u naumu. Nakon što su bagerima brutalno preorali alternativni Rog, na njegovim su ruševinama nedavno podignuli ogroman ružni stakleni objekt koji izgledom potpuno odudara od pitomog mu okruženja uz Ljubljanicu i podsjeća na nekakvu zgradu evropskih birokratskih institucija.
Takav joj je i novi sadržaj. Pod prividno afirmativnom etiketom kulturnog centra provodit će se tamo tehnokratske politike kulturnih industrija, tržišno-kapitalistički shvaćene kulture. Kada znamo kontekst, potom je moguće i razumjeti kratki grafit sa Trubareve, niti dvjesto metara udaljen od spomenute institucije, a očito upućen gradonačelniku Ljubljane: Mesto ni firma! (Grad nije firma!).
