Kao i u drugim državama u kojima je proces cijepljenja protiv Covida-19 zastao, i u Sloveniji se zaoštrila rasprava o pravu na necijepljenje. Sa slovenskim piscem i pravnikom Dinom Baukom razgovarali smo o povezanim problemima.

Nedavno ste u tekstu "Nepravo na necijepljenje" objavljenom na portalu Disenz analizirali koncept dobrovoljnog cijepljenja protiv Covida-19 iz perspektive slovenskog pravnog okvira. Koji su ključni momenti te analize?

Treba najprije reći da sam se te analize latio jer me zanimalo da li smo mi kao društvo uopće još unutar našeg važećeg normativnog okvira u situaciji kada u jeku opasne epidemije zarazne bolesti, a cjepivo postoji i imamo ga u dostatnim količinama, državna vlast odluku o cijepljenju prepušta svakom pojedincu, a ti pojedinci, podijeljeni u zagovornike i protivnike cijepljenja onda ulaze u rasprave, međusobne prijekore i konflikte, čak i u sukobljavanja. Analiza propisa, koji taj normativni okvir postavljaju, od Ustava pa do Zakona o zaraznim bolestima pokazuje najprije da je država, odnosno državna vlast ta koja je odgovorna i dužna svojim građanima omogućiti i pružiti život u zdravoj životnoj okolini, prema 72. članku slovenskog ustava. U okvir navedene pozitivne dužnosti države spada i njena obveza, koju je u slučaju "Vavrička v. Češka" jasno mapirao i Evropski sud za ljudska prava, da osigura odgovarajuće visoku procijepljenost stanovništva protiv zaraznih bolesti.

Drugi ključni moment je saznanje da slovenski Zakon o zaraznim bolestima u 22. članku propisuje da je cijepljenje protiv zaraznih bolesti obavezno, kada za to "postoje epidemiološki razlozi i tako određuje godišnji plan cijepljenja". Dakle, prije nego što je slovenska vlada kopirala odluke drugih zapadnih zemalja o tome da se cijepljenje odredi kao dobrovoljno, trebala je najprije, da je htjela doista raditi sukladno slovenskom pozitivnom pravu, promisliti i ocijeniti da li su aktualni epidemiološki razlozi oni o kojima govori Zakon o zaraznim bolestima, u kojima cijepljenje postaje obavezno i u kojima država odluku o cijepljenju ne može više prepustiti svakom pojedinačnom građaninu jer u slučaju, da se previše pojedinaca odluči za necijepljenje, država neće moći ispuniti svoju dužnost pružanja zdrave životne okoline svim građanima. Što se nažalost u Sloveniji upravo događa.

Tu je zapravo riječ o prebacivanju odgovornosti na građane…

Meni najzanimljiviji moment te analize odnosi se na pitanje da li se mi kao pojedinci, i u situaciji kada je država odluku o cijepljenju i odgovornost za suzbijanje epidemije protivno zakonu prenijela na građane, uistinu imamo pravo odlučiti da se ne cijepimo. Gledano iz ustavnog principa ograničenja naših ustavnih prava, ustavnim pravima drugih, pojedinci koji se ne cijepe, kada je njihov broj odnosno postotak dovoljno velik, kao kolektivitet necijepljenih nedopustivo zadiru u pravo svih drugih, svih nas, na zdravu životnu okolinu, pa tako, slijedeći gore navedeni ustavni princip, to pravo zapravo i nemaju. Bez obzira na to što im o tome govori operativno nesposobna i potpuno neodgovorna državna vlast, koja je u ovoj pandemiji sposobna jedino loše imitirati neke druge države.

Budući da se vlast odrekla odgovornosti, to jest da ju je prebacila na građane, zapravo im je učinila medvjeđu uslugu. Što to govori o vlasti i koje su posljedice za društvo u cjelini?

To je vlast koja ne želi niti je sposobna brinuti za opće dobro. To nije brižna vlast koju pretpostavlja Zakon o zaraznim bolestima koji od vlasti očekuje da uvijek iznova ocjenjuje epidemiološku situaciju i pravovremeno određuje proporcionalne i učinkovite epidemiološke mjere, pa i mjeru obaveznog cijepljenja ako za to postoje epidemiološki razlozi i ako naravno nema neku bolju ideju o tome kako dosegnuti dovoljno visoki procent cijepljenih. Umjesto brižne vlasti mi imamo autoritarnu i represivnu vlast, koja dakle u ovoj epidemiji svojim građanima nije uspjela pokazati svoje brižno lice, nego im je uvijek iznova pokazivala samo lice nemara za opće dobro i represije.

Petnaestog septembra na snagu je stupio tzv. PCT uvjet, što znači da svatko tko radi s ljudima mora imati potvrdu o tome da je prebolio ili je cijepljen protiv Covida-19 ili ima negativan test. Smatrate li da će tom mjerom vlada uspjeti pritjerati dosad necijepljene građane da se cijepe?

Poslije nekog minimalnog pomaka u interesu za cijepljenje, koji je trajao svega nekoliko dana i onda više-manje ponovo zastao, sada smo svjedoci tvrdog zaoštravanja stava necijepljenih i njihovog ukopavanja u tu svoju poziciju, koja je sada već i politički stav, emocionalniji i tvrđi od bilo kojeg tradicionalnog lijevog ili desnog političkog stava. To je upravo onaj emocionalni refleks na vladajuću politiku o kojem govori recimo Édouard Louis kada govori o političkim odlukama koje za one najviše deprivirane članove društva znače razliku između života i smrti. Nažalost ljudi koji se protive cijepljenju zbilja imaju osjećaj da im netko – vlast, cijepljeni – radi o glavi. Istina je naravno suprotna, oni svojom odlukom kao kolektivitet rade o glavama svih budućih teško bolesnih i mrtvih, kojima još ne znamo imena jer postoje u budućnosti, ali im već danas možemo više-manje precizno izračunati broj i koji su, od kada je cjepiva dovoljno za sve, potpuno nepotrebne žrtve.

Masovne demonstracije protiv epidemioloških mjera, koje se od početka septembra održavaju svake srijede, eskalirale su nedavno pokušajem blokade ljubljanske obilaznice. Biste li rekli da je situacija do stanovite mjere izmaknula kontroli?

Zasad ne. Bar ne zbog tih demonstracija, što naravno nikako ne znači da se ne radi o važnom društvenom događanju i fenomenu. Prije bih rekao, da kontroli izmiče eskaliranje policijskih represivnih mjera koje su u stvari te koje ove proteste čine spektakularnima, više nego (zasada) ponašanje samih prosvjednika. Situacija u Sloveniji inače već neko vrijeme izmiče kontroli na manje spektakularan način i na manje vidljivim mjestima, na primjer u bolnicama u kojima bolesni ljudi sve teže dolaze do hitnog zdravstvenog zbrinjavanja, a jesen je tek počela, ili u školama i na fakultetima gdje đaci i studenti ulaze već u treću nenormalnu školsku i studijsku godinu, a da nije napravljena ni približno ozbiljna analiza deficita njihovog znanja i kompetencija, a kamoli bilo kakav plan i projekt za smanjivanje tog deficita u bliskoj budućnosti, da o vremenu opasnog življenja za male i srednje poduzetnike te radnice i radnike i ne trošimo riječi. Trošak nebrige države za suzbijanje epidemije i posljedičnog autodestruktivnog otpora ljudi i najlogičnijoj epidemiološkoj mjeri kao što je nošenje maske, pa i cijepljenje, a s tim i negiranje civilizacijskih dobiti, tek nam dolazi na naplatu, kao uostalom i drugim državama evropske periferije i to u vidu dodatnog produbljenja razvojnog i gospodarskog jaza između tih i zapadnih te skandinavskih država, koje eto očigledno polako izlaze iz pandemije, u kojoj ćemo se mi još neko vrijeme krčkati.

Boštjan Remic u komentaru na regionalnom portalu Bilten predložio je da se slovenske demonstrante protiv epidemioloških mjera sagleda iz perspektive lumpenproletarijata. Kako biste vi opisali demonstrante?

Posebno je zabrinjavajuće da je prostor otpora protiv već same po sebi militantne, autoritarne i represivne vlasti zauzela grupacija koja djeluje možda čak i militantnije i autoritarnije od vlasti same. I da, slažem se s Boštjanom Remicom kada kaže da bi u slučaju spoja trenutne vladajuće politike u Sloveniji i ovog novog političkog pokreta mogla nastati vatrena smjesa. Možda je, naime, politički pokret otpora Resni.ca u stvari ono što će upravo održati na vlasti trenutnu vladajuću strukturu i poslije izbora koji nas čekaju najkasnije u roku godine dana, a vrlo lako bi se mogli dogoditi i prije.

Smatrate li da će ipak doći do uvođenja obaveznog cijepljenja?

U trenutnoj situaciji mislim da ne. Niti se ova vlada ima želje i snage odlučno sučeliti s epidemijom niti je društvo ovako podijeljeno sposobno prihvatiti takav obrat u pristupu. Najprije bi se ova vlast (ili bilo koja druga u slučaju promjene) morala stvarno odlučiti da želi dosegnuti višu stopu procijepljenosti i tek onda naći pravi put do tog cilja, vjerojatno u nekim modalitetima između striktno obaveznog i potpuno dobrovoljnog cijepljenja. Možda bi s obzirom na zapaljivu društvenu situaciju u vezi obaveznog cijepljenja rješenje možda bilo samo okrenuti logiku i ostaviti načelno odluku o cijepljenju građanima, ali napraviti sistem u kojem bi postupak cijepljenja bio puno lakši i manje kompliciran od postupka postizanja prava na necijepljenje – da bi odluka za necijepljenje bila moguća, ali bi od ljudi iziskivala puno veću aktivnost i ulaganje vremena nego odluka za cijepljenje. Ali, nije na meni, da izmislim rješenje, na trenutnoj vlasti je. Kao i odgovornost.