Početkom lipnja pred sjedištem slovenske vlade u Ljubljani održan je skup solidarnosti s tražiteljima azila u toj zemlji. Na skupu su tražitelji azila i predstavnici organizacija i pojedinci koji im pomažu od premijera Roberta Goloba i nadležnih ministara zatražili da im se dozvoli ostanak u Sloveniji. Zatražili su i da se u potpunosti dokine ustaljena praksa deportacija u Hrvatsku, koje se vrše po odredbama Uredbe iz Dublina, najvažnijeg elementa zajedničkog evropskog sustava azila prema kojoj je za obradu zahtjeva odgovorna ona država članica u koju je tražitelj azila prvo ušao.

"Hrvatska je za nas užasno mjesto. Iskusili smo torturu, ponižavanje, batine, na nas se pucalo i huškalo policijske pse. Šalje nas se u državu u kojoj nas se ne tretira kao ljudska bića nego kao životinje. U Sloveniji se osjećamo sigurno, mnogi od nas već imaju posao, učimo jezik, djeca nam idu u školu, imamo prijatelje", rekao je jedan tražitelj azila novinarima okupljenima ispred zgrade slovenske vlade.

Bio je to drugi takav skup u lipnju, a sličan je održan i nedugo prije, u svibnju. Sve ih je organizirala Ambasada Rog, organizacija koja to zapravo nije u strogom smislu riječi. To barem djelomično objašnjava njezinu ustrajnost i posvećenost problemu deportacija i ilegalnih pushbackova u Hrvatsku, kojih je samo između 2018. i 2021. godine bilo 40 tisuća.

Kada sam došao do hrvatske granice, policija nam je uzela odjeću i mobitele, uništili su SIM kartice. Na policiji sam dobio papir da moram napustiti zemlju u roku od sedam dana. Dokument je bio napisan samo na hrvatskom, nismo dobili prevodioca – priča Burundijac Issa

Nakon te faze, slovenske vlasti promijenile su taktiku pa su umjesto direktnih protjerivanja na granici počele vršiti naknadne deportacije, koje se sastoje od privremenog smještanja u azilantske centre, da bi nakon nekoliko mjeseci većina tražitelja azila dobila odluku o deportaciji u Hrvatsku.

Ambasada Rog nije klasična nevladina organizacija, već samoorganizirani slovensko-migrantski kolektiv udružen s ciljem pružanja podrške borbi migranata da ostanu u Sloveniji. Za razliku od većine nevladinih organizacija koje rade projektno pa se pitanjem migranata bave povremeno i nesustavno, objašnjava nam članica Ambasade Zana Fabjan Blažič, ovaj kolektiv posvećen je isključivo političkom cilju zaustavljanja deportacija.

- Ambasada je potekla iz antirasističke fronte Without Borders s početkom otvaranja balkanskog koridora 2015. godine. Tada su se različite organizacije i pojedinci udružili kako bi podržali migrante, primjerice tako što smo uspostavili sustav dostave humanitarne pomoći na granice prije nego što je to učinila država. No nakon što je koridor zatvoren nevladine organizacije vratile su se svojim prvotnim interesima, a mi smo se nastavili baviti ovim problemom - kaže Zana.

Ambasada Rog bila je smještena u prostoru Autonomne tvornice Rog, odnosno bivše tvornice bicikala koja je kao neovisni društveni centar djelovala petnaestak godina. U siječnju 2021. gradska uprava gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića izdala je rješenje da se prostor isprazni kako bi se na njegovom mjestu, po logici gentrifikacije, izgradio također društveno-kulturni centar, ali po modelu javno-privatnog partnerstva i sredstvima Evropske unije.

- Gradska vlast nije nas potjerala iz političkih nego iz komercijalnih razloga. Da je skvot bio smješten negdje na periferiji, to se ne bi dogodilo, ali u pitanju je vrijedna nekretnina u centru grada - kaže Zana i dodaje da Ambasada Rog ima oko 200 članova, od kojih su samo njih dvadesetak Slovenci, dok su ostali tražitelji azila i migranti.

- Upravo smo zbog toga nakon evikcije odlučili da moramo nastaviti djelovati, u protivnom ćemo izgubiti drugove i prijatelje jer većini njih prijete deportacije. Unajmili smo prostor koji financiramo putem članarina i donacija. Tamo se družimo, kuhamo, jednom tjedno održavamo sastanke i dogovaramo akcije i kampanje - objašnjava.

Ghislain Murinzi, Issa Mohamed, Antoine Nshimimana i Zana Fabjan Blažič (Foto: Tena Erceg)

Na pitanje surađuju li oko ovog problema s političkim strankama, odgovara da je to nužno s obzirom na to da je njihov cilj politički – potpuno ukidanje "dablinskih deportacija", ali da je njihova podrška uglavnom deklarativna. Izdvaja parlamentarnu zastupnicu Levice Natašu Sukič, koja redovito sudjeluje u protestima. Uto u prostoriju u kojoj razgovaramo ulazi Ghislain, za kojega se Sukič vezala kada je trebao biti deportiran, pa se smijemo.

Iako društveni centar Ambasada Rog postoji već osam godina, od početka proljeća ove godine aktivnosti su im se višestruko intenzivirale jer je tada počeo pristizati velik broj odluka o deportacijama, među njima i one koje se odnose na njihove članove. Uslijedile su konferencije za novinare i protesti, što je rezultiralo prvim uspjehom: tražitelji azila sada mogu dobiti radnu dozvolu nakon tri mjeseca boravka u zemlji, umjesto dosadašnjih devet. No vlada je i dalje gluha po pitanju deportacija pa su se aktivnosti nastavile, zahvaljujući čemu su članovi Ambasade iz dablinskog procesa dosad izbavili tridesetak ljudi.

Među njima je i Ghislain, koji je jednog ponedjeljka u travnju dobio SMS poruku Ministarstva unutarnjih poslova da će u petak biti deportiran. Javio se Ambasadi Rog, koja je organizirala protest i uspjela spriječiti deportaciju. Obavio je drugi krug intervjua za dobivanje azila i, ukoliko ga dobije, planira ostati u Sloveniji.

Antoine je prvi član Ambasade iz Burundija koji je dobio pozitivan odgovor na zahtjev za azil pa sada u Sloveniji ima status izbjeglice. Issi, također Burundijcu, nakon našeg susreta početkom srpnja također je obustavljen proces deportacije.

Slovenski dio kolektiva najviše se bojao da ostali neće imati vjere da će uspjeti spriječiti deportacije. "No vjerovali su nam. Protestirali smo i vršili pritisak, pa nakon toga nitko od naših članova više nije dobio SMS poruku s datumom", kaže Zana Fabjan Blažič

Bivša njemačka i belgijska kolonija, Burundi je najsiromašnija zemalja na svijetu, ujedno jedna od najgušće naseljenih u Africi. Bogata je rudama, ali siromašna obradivim tlom, iako je stanovništvo većinski ruralno. Budući da ga naseljavaju iste etničke skupine, početkom 1990-ih na njega se prelio građanski rat i genocid koji je izbio u susjednoj Ruandi. Međunarodni plan o primirju potpisan je tek 2003. godine, no masovna kršenja ljudskih prava nastavila su se do danas.

Issa je u Sloveniju ušao u studenom prošle godine preko Srbije i Hrvatske, odmah se obratio Ambasadi.

- Kada sam došao do hrvatske granice, policija nam je uzela odjeću i mobitele, uništili su SIM kartice. Lokalci su zvali policiju kada bismo išli tražiti vodu, a u Zagrebu nismo mogli kupiti hranu jer nismo imali kune. Na policiji sam dobio papir da moram napustiti zemlju u roku od sedam dana. Dokument je bio napisan samo na hrvatskom, nismo dobili prevodioca. Na silu su nam uzeli otiske prstiju - priča Issa, koji je potom otišao vlakom u Rijeku, a onda u Sloveniju.

Zana kaže da slovenske vlasti nikada ne priznaju da hrvatska policija zlostavlja migrante, jednako kao što ne priznaje ni da se deportacije iz Slovenije vrše sistematski.

- Oni tvrde da se deportacijama pristupa na pojedinačnoj osnovi, no statistike pokazuju suprotno. Između siječnja i svibnja ove godine bilo je oko 1.900 zahtjeva za azil. Od toga je oko 1.000 ljudi zemlju napustilo u prva dva dana, a od preostalih 900 njih 800 je dobilo odluku o deportaciji, dakle 90 posto. Odluku dobivaju ozlijeđeni, bolesni, majke male djece i trudnice. Nedavno smo imali slučaj žene koja je u intervjuu za azil rekla da je trudna, ali nisu joj vjerovali već su je vukli kroz sudske procedure. Kasnije, na porodu, uslijed stresa gotovo su umrli i ona i beba - priča Zana, pa navodi i slučaj Marokanca Ibrahima koji se više puta samoozljeđivao i pokušao objesiti, zbog čega pilot koji ga je trebao odvesti na daljnji let u Veneciju nije htio poletjeti.

Ibrahim je šest mjeseci proveo u samici u Centru za imigrante u Postojni, Zana ga naziva "slovenskim Guantanamom". Tamo caruje jedna naročito okrutna inspektorica koja inače u Evropskom odboru za migracije drži Powerpoint prezentacije o deportacijama. Toliko je bila odlučna da se Ibrahima deportira da su je nadređeni maknuli sa slučaja iz straha da će se Ibrahim ubiti.

- Centar u Postojni zapravo je jako lijepo uređen, super čist, gotovo kao dječji vrtić. No u pitanju je svojevrsni koncentracijski logor, zatvor koji čuva policija. S tom razlikom da oni koji idu u "obični" zatvor barem znaju za što ih se tereti, dok oni koji su zatočeni u Postojni nisu počinili nikakav zločin - kaže Zana.

Članovi Ambasade Rog protive se kapitalističkom sustavu eksploatacije (Foto: Črt Piksi/Facebook)

Dodaje da je Centar otvoren početkom slovenske samostalnosti, no tada se nalazio u Ljubljani. U njemu su držani i "izbrisani", oko 26 tisuća građana bivših jugoslavenskih republika koje je slovenska država početkom devedesetih izbrisala iz popisa stanovnika. Tamo je bio i Irfan Beširević, aktivist za prava "izbrisanih", dok su ga pokušavali deportirati. Beširević je, inače, osamdesetih radio u tvornici bicikala Rog, istoj onoj u čije se prostore kasnije smjestila Ambasada Rog.

Danas su u centru u Postojni izbjeglice, nedokumentirani migranti, radnici kojima su istekle radne dozvole. Prošle godine na desetak dana tamo je bio pritvoren muškarac koji već 20 godina ima azil u Austriji, čak i vlastitu firmu. Putovao je u Hrvatsku preko Slovenije, ali nije sa sobom imao pasoš, iako je imao druge dokumente.

U jednom trenutku 2020. u Centru u Postojni nalazilo se 200 ljudi, premda ima kapacitet za njih 90. Kako bi smjestili višak, upravitelji Centra u jedan hangar stavili su kontejnere i u njih natrpali ljude. Zatočeni su se pobunili, aktivisti su dobili snimke na kojima se vidi kako se režu, gutaju kovanice i baterije, pa su se pridružili protestima s vanjske strane. Tjedan dana kasnije iz Centra su pušteni svi osim njih petero, koliko ih minimalno mora biti unutra da bi se opravdalo 60 radnih mjesta u Centru. Svako toliko Centar za strance u Postojni napuni se preko mjere, pa opet isprazni nakon reakcije aktivista i medija.

Još jedan problem kojim se Ambasada Rog intenzivno bavi onaj je zatvaranja migranata u klasične zatvore. Većina njih tamo završi pod optužbom za krijumčarenje ljudi, a radi se uglavnom o ljudima uhvaćenima na putu šumom prema Italiji. Od 2018. godine, kada se ova optužba počela koristiti kako bi se prikrilo da se zapravo radi o ilegalnim pushbackovima, udio stranaca u slovenskim zatvorima narastao je s deset na nevjerojatnih 30 posto.

- Imamo više krijumčara u zatvorima nego izbjeglica u azilantskim centrima - komentira Zana taj apsurd.

Za kraj, s osmijehom priča kako se, kada su počele pristizati odluke o deportacijama, slovenski dio kolektiva najviše bojao da ostali neće imati vjere da će uspjeti spriječiti deportacije. Obično se ljudi uplaše pa pobjegnu, kaže.

- No vjerovali su nam. Protestirali smo i vršili pritisak cijelo vrijeme, pa nakon toga nitko od naših članova više nije dobio SMS poruku s datumom. Sada čekamo da prođe rok od šest mjeseci, nakon čega više nitko od njih neće biti u opasnosti od deportacije - zaključuje Zana Fabjan Blažič.