Humorom se Ilija Rogulja iz Rogulja na obroncima Zrinske gore suprotstavljao životnim nedaćama tokom svojih 74 ljeta, a i sada se tako bori, nastojeći suzbiti strah. Susrećemo se s njime dok stoji pored drvene tarabe svog dvorišta s kućnim brojem 24, negdje posred Rogulja. Baš je ispraćao komšiju i prezimenjaka Dušana. Zastali su još malo prodivaniti, zna se o čemu: potres je Baniju učinio aktualnom temom, pa nikad dosta priča o aktivistima i humanitarcima koji obilaze ljude, kvaliteti poratne obnove, brojnim TV-prilozima o ljudima toga kraja, čak i o tome kaže li se zapravo Banija ili Banovina. Načuo je on i savjete psihologa kako je za mentalno zdravlje važno prepričavati traumatična iskustva, pa nas spremno vodi do kuće i pokazuje nam pukotinu do pukotine; nema gdje im nije popucalo.
- Kad je počelo, Ilija mene uhvatio; sve se oko nas okreće, žbuka otpada, a ja mislila da ludi od tog svog aparata - kaže nam Ilijina supruga Dragica dok pogled upire prema krevetu u dnevnoj sobi i 'aparatu' koji je zapravo inhalator njezina muža astmatičara. Prepričavaju nam oboje kako je bilo, do u detalja opisujući gdje su što našli kad se tlo malo smirilo. Nadglasavajući se međusobno, sretni su što su hvala Bogu, ostali živi i neozlijeđeni. Važno je, kažu, da su glave na ramenu, a dosta im znači što je televizor ostao neoštećen, premda se strovalio sa stalka. Čim se vijest o potresu proširila, počela je stizati humanitarna pomoć.
- Dolazili iz cijele države, došli i iz Crvenog križa s nekim paketima: kažemo im da nose to nekome kome treba, nema smisla da propada u podrumu - priča Ilija. Za humanitarcima došli statičari, koji su im isprva htjeli 'prikačiti' crvenu naljepnicu, ali je onda Dragica zavapila da nemaju kamo i nemaju kome ostaviti ovce. A i da kuća nije baš toliko nesigurna kako se čini. Nakon poduljeg procjenjivanja, dodijeliše im žutu oznaku s napomenom: "Potrebne mjere hitne intervencije, hitna sanacija vanjskih i pregradnih zidova“. Gdje onda spavaju, pitamo ih, i sami s osjećajem da kod njih nije sigurno.
- Ja u spavaćoj, a on uz svoj aparat – smije se Dragica, a u razgovor se uključuje komšija Dušan, sa svojim doživljajem potresa.
- Imam katnicu, no nisam na njoj primijetio pukotine. Drmalo je i drmalo, kuća radila kao zmija, nakrivila se skroz do puta, ali izdržala je nekako - kaže.
- Ti si imao dobrog majstora, neku debelu vezu i puno sreće. U mnogim novim kućama ima željeza, ali i to bude badava – odgovara mu Ilija. Naš vođa puta Daniel Pavlić, osim što je humanitarac-volonter, novinar je i redatelj dokumentarnih filmova. Mnogi ga smatraju dobrim duhom Pounja, pa i cijele Sisačko-moslavačke županije; odmah za susreta s našim domaćinima, objavljuje na Facebooku apel da im se pomogne, ilustriran netom snimljenim fotografijama, pa će Ilija i Dragica za par dana dobiti kontejner. Novi su potresi dodatno oštetili zidove kuće, pa će ponovljena statičarska procjena zasigurno biti 'crvena', odnosno da je za rušenje. Ilija se prisjetio vremena kada je izgrađena.
- Bio sam dijete koje se igralo u dvorištu kada su zidari ispod 'dume' htjeli napisati godinu gradnje: jedan je bio ispisao 'jedinicu', pa onda priupitao druge kako se ono piše 'devetka' - prenosi nam kroz smijeh, pa pokazuje još vidljive znamenke: 1952. Rogulje danas brinu o devet ovaca, vele da ne mogu o više jer su sve vremešniji i sve bolesniji. Janjce im uzmu nakupci iz Zadra, s kojima uvijek bude povuci - potegni, ali na kraju janjci radi turizma ipak odu prema moru. Samo je prošla godina, radi korone, bila izrazito loša. Pribojavaju se da bi ova mogla biti i gora.
- Hej, ljudi - javi se Ilija povišenim tonom - stoka je najbolji alarm: kad je stalo drmati, moje ovce stadoše bježati što dalje od kuće! Lete, a ni ne znaju kamo će, samo da su što dalje od cigli što padaju! Tri dana nisu htjele u štalu - tumači nam čovjek koji se cijeli život bavi poljoprivredom i stočarstvom, osim tri godine koje je kao 'bauštelac' proveo u Njemačkoj.
- Na 'baušteli' sam bio od jutra do sutra. Kad sam pokupovao nešto mašina, poslah sam sebe opet u Rogulje: 'bem ti Švabu i dojč-marke, rekoh, odoh ja kući! I nikad požalio nisam: imao sam uvijek pet-šest krava, po pedeset svinja i ovaca. Bilo je novaca, sreće i veselja - kaže nam. Sitnu mirovinu je ostvario gradeći Njemačku: za tri godine staža dobiva mjesečno sedamdeset eura, gotovo u cent koliko i ovdje za 15 godina u proizvodnji hrane. Pribroji li se tome Dragičina penzija, u porodičnu kasu svakog mjeseca uđe oko dvije tisuće kuna, a s time se ovdje, slažu se naglas, može skromno živjeti i preživjeti.
Prebirući po njihovim uspomenama, dođosmo i do rata devedesetih. Ta se tema, očito, ne može zaobići u ovim krajevima, jer je puno onih koji i danas nose ožiljke tih turobnih vremena. Dragica je za vrijeme Oluje zajedno s kćerima izbjegla u Rumu kod rođaka, no Ilija nipošto nije želio iz svog sela.
- Bilo mi je više-manje dobro; u svakom kraju i u svakom narodu ima budala, kako u Srba, tako i u Hrvata. Nikome ne možeš vjerovati samo na riječ da je čist i opran, sređen i uglađen, svagdje ima izroda. No u našem selu nitko nije stradao, nije bilo ni mrtvih ni ranjenih, samo tu i tamo neke sitne provokacije. Jednom mi tako dođoše trojica u policijskim uniformama. Lupaju na vrata, jedan me pozva van i poče mi pričati ovo i ono, pa me iznebuha zapita: "Znaš li da te sada mogu ubiti?" Odgovorim mu da znam, da on ima pušku, a ja je nemam. On na to nastavlja s pitanjima: "A znaš li da je ovo hrvatska država?". I to znam, kažem mu, i čast joj bila, no ovo vam je moja avlija. Na to se moj ispitivač okrene svojim drugarima na kapiji, pa im reče: "Idemo odavde, ovaj deda je lud.". Nisam ja bio lud tada, a nisam ni sada. Samo znam da je ovo moje – završava naš susret Ilija.
