U drugom krugu predsjedničkih izbora Zoran Milanović rutinski je pobijedio Dragana Primorca i tako ispunio očekivanja nakon što je u prvom krugu zamalo izbjegao drugi. Svi su, dakle, znali da će Milanović produžiti boravak na Pantovčaku i preostalo je jedino da se vidi s kojom će ga razlikom produžiti. Uvriježio se pritom stav da sakupljenih 70% glasova predstavlja famoznu ''psihološku granicu''. S obzirom na to da je inflacija lišila ''psihološku granicu'' smisla – ako ga je ikad i imala – u ekonomiji, nostalgično smo ju dočekali u politici. I, kao što znamo, probijena je. A kad se ''psihološke granice'' probiju, nastupe tumačenja bez granica.
Mislimo pritom i na stvarne granice i na one koje se tiču uvjerljivosti. U inozemnim medijskim reakcijama na Milanovićevu pobjedu prevladala je, potaknuta valjda člankom u Politicu, usporedba s Donaldom Trumpom. Na nju nisu ostali imuni ni u komšiluku pa su emisiju Oko magazin na Radio-televiziji Srbije o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj naslovili ''Zoran Milanović – Kako se na hrvatskom kaže Tramp?''.
Uspoređivanje Milanovića s Trumpom, zasnovano valjda na relaksiranoj retorici i neortodoksnom pristupu ratu u Ukrajini, varira između analitičke lijenosti i klikbejt potencijala. Ali nas uči jednu važnu medijsku i političku lekciju. Svaki put kad u stranim medijima naletimo na prilično labava tumačenja zbivanja u našoj zemlji valja se zapitati o dozama opreza s kojima smo pristupali izvještajima i analizama političkih situacija u zemljama koje tim medijima nisu domicilne. Tko zna u kakve smo sve ''uvjerljive'' priče i tumačenja povjerovali jer su nam ih pojednostavili nekim navodnim općim mjerilom koje je u ovoj situaciji Trump.
Međutim, situacija nije bila značajno bolja ni na domaćem terenu. Potpuna dominacija Milanovića na predsjedničkim izborima kao da je povisila analitičke uloge. Kao da si je svatko mogao priuštiti licencu za ambicioznija tumačenja. Unatoč tome što je sam Milanović u govoru nakon izborne pobjede upozorio da se radi o vrlo specifičnom i prolaznom postotku glasača.
Premda su uzimane u obzir specifičnosti predsjedničkih izbora – od jedne izborne jedinice do izostanka opipljivog materijalnog interesa birača – prevladavajući interpretacijski refleks u liberalnoj štampi rezultate je pročitao kao signal kraja Plenkovićeve verzije HDZ-a i prvu epizodu njegova rušenja. Predsjedničke je izbore, navodi se, narod prepoznao kao referendum o Plenkoviću i poslao mu poruku. Moguće je stvarno da je tome tako. Ali jedna nedavna epizodu budi sumnju.
Iz istih je tih pera prije otprilike pola godine tekla predapokaliptička tinta. Naime, HDZ je na parlamentarnim izborima relativno uvjerljivo pobijedio – i to upravo Milanovića koji se kao predsjednik kandidirao za premijera – i tako potaknuo na dijagnozu da se nalazimo duboko na terenu autokratske vlasti, da sve više ličimo na Srbiju i da nam spasa nema jer je narod očito demokratski zakinut.
Što se promijenilo u posljednjih šest mjeseci osim toga što je Milanoviću na megdan izašao kandidat kojeg bi vjerojatno pobijedilo na tim istim izborima više birača nego što je glasalo za njega? Pod milim Bogom ništa. Probijena je ''psihološka granica'', a medijski živimo u paradoksalnim vremenima: što su novinski ciklusi kraći to su epohalna tumačenja češća.
