Zoranu Milanoviću nedostajalo je petnaestak hiljada glasova da izbjegne drugi krug predsjedničkih izbora, odnosno da postigne ono što u proteklih 35 godina nije uspjelo nikome osim Franji Tuđmanu: dobio je 49,10 posto ili blizu 800 hiljada glasova. Drugi krug, dakle, ipak će se dogoditi 12. siječnja i u njemu će se Milanović suočiti s Draganom Primorcem, kandidatom HDZ-a i partnera, uključujući Domovinski pokret. Za Primorca je glasalo 19,35 posto birača ili njih oko 315 hiljada.
Nezavisna Marija Selak Raspudić dobila je 9,25 posto (oko 150 tisuća), kandidatkinja platforme Možemo! Ivana Kekin 8,89 posto (malo manje od 145 tisuća), ekstremno desni Tomislav Jonjić 5,09 (oko 83 hiljade), kandidat Mosta Miro Bulj 3,82 (nešto više od 62 tisuće), Branka Lozo iz stranke DOMiNO 2,41 (blizu 40 tisuća), a nezavisni Niko Tokić Kartelo 0,88 posto (oko 14 tisuća i 500 glasova). Na izbore je izišlo 46 posto upisanih u prenapuhani birački popis.
Strategija Milanovićeve kampanje pokazala se vrlo pametnom i uspješnom, a sastojala se u količinski i sadržajno vrlo suzdržanom i discipliniranom javnom istupanju te u eskiviranju pokušaja Andreja Plenkovića, Dragana Primorca i Marije Selak Raspudić da ga isprovociraju na nekontroliranu reakciju, odnosno da ga namame u svađu i da čekaju da izgubi živce. Takva strategija, koja ne plijeni ljepotom i sasvim je podređena cilju, ne bi bila ni uspješna ni moguća da joj okolnosti uvelike nisu išle na ruku.
Radi se, ponajprije, o tome da hrvatski birači tradicionalno teže uspostavljanju kakve-takve političke ravnoteže i nisu skloni da sve ključne poluge vlasti predaju istoj opciji: to što HDZ drži parlamentarnu većinu i Vladu daje ozbiljnu prednost predsjedničkom kandidatu koji ima podršku najjače opozicijske stranke, naročito ako su na strani tog kandidata politička težina, vještina i iskustvo, kao što je slučaj s Milanovićem.
Ukoliko se traži protuteža Plenkoviću i HDZ-u, onda je valjda najlogičniji izbor onaj koji se proteklih godina dokazao kao najuvjerljivija – što konkretna, što verbalna – brana premijerovim autokratskim nagnućima i HDZ-ovu shvaćanju državnih institucija kao stranačkog servisa. To je prednost koju bi teško dostigli i kandidati neusporedivo kompetentniji i karizmatičniji od onih što su bili Milanovićevi konkurenti u prvom krugu ovih izbora. U prilog mu je, usto, išla i relativno kratka kampanja koja je pritom bila dodatno skraćena blagdanima i atmosferom praznovanja.
Kako iz zagrljaja? – Primorčev izvjesni debakl bit će i težak poraz Andreja Plenkovića (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Dragan Primorac ostao je miljama daleko čak i od osvajanja glasova svih onih koji inače biraju HDZ. Nikakvo čudo, s obzirom na to da je prije 15 godina izbačen iz HDZ-a zbog toga što se, mimo stranačke odluke, kandidirao za predsjednika Republike te time malo doprinio pobjedi tadašnjeg SDP-ova predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, ali i s obzirom na to da mu se kampanja svela na isprazno oponašanje Plenkovićevih napada na Milanovića i na ponavljanje naučenih fraza o zajedništvu, ljubavi i svijetloj budućnosti. Primorac, osim toga, nije dao uvjerljive odgovore na najmanje dvije ozbiljne afere s kojima su ga suočili istraživački novinari.
U prvoj je riječ o načinu na koji se njegova majka, uz sinovljevu svesrdnu pomoć, domogla gradskog stana u Splitu po cijeni upola manjoj od tržišne, dok se u drugoj radi o tome da je Primorac kao ministar znanosti i obrazovanja oštetio državni proračun za 3,6 milijuna eura tako što je 2008. godine, bez pisanog ugovora, naručio građevinske preinake u zgradi koju je njegovo ministarstvo unajmilo od privatne tvrtke; te preinake, kao i nabava luksuznog namještaja, bile su u funkciji ministrova osobnog komoditeta. Za uspjeh u visokoj politici nije dovoljna samo neumjerena ambicioznost, a Primorac ni u ovoj kampanji, ni prije toga, nije pokazao da raspolaže drugim preporukama za politički posao osim te jedne jedine. Plenković je – to je, na kraju, i sam priznao – kandidirao Primorca ponajviše zbog toga što nitko od viđenijih HDZ-ovaca nije htio na megdan Milanoviću, svjesni da su im šanse vrlo male i da poraz može naškoditi njihovim budućim karijernim planovima. Primorac se, pak, mjesecima nudio Plenkoviću za tu ulogu, premda je i dalje nejasno što ga je navelo da to čini, to jest da se izlaže javnom blamiranju.
Hrvatski birači tradicionalno teže uspostavljanju kakve-takve političke ravnoteže i nisu skloni da sve ključne poluge vlasti predaju istoj opciji: to što HDZ drži parlamentarnu većinu i Vladu daje ozbiljnu prednost predsjedničkom kandidatu koji ima podršku najjače opozicijske stranke
Marija Selak Raspudić nema naročitog razloga da bude zadovoljna ishodom izbora, ali nema ni razloga za očaj. Njezina strategija bila je da se primarno obraća biračima HDZ-a i da ih pokuša uvjeriti da je ona bolji izbor od nestranačkog Primorca u pogledu toga da bi u drugom krugu imala bolje izglede protiv Milanovića: tome je služila njezina kontinuirana kritička fokusiranost na aktualnog predsjednika i tek usputno spominjanje Primorca; nije htjela naljutiti HDZ-ovce.
Podcijenila je lojalnost glavnine HDZ-ovih birača i precijenila je svoje retoričko umijeće koje se povremeno spuštalo na razinu teatralnog recitiranja patetičnih sastava. Oko 150 tisuća glasova, koliko je dobila, može biti solidan zalog za osnivanje stranke, ali i ne mora značiti puno, kao što se pokazalo mnogo puta u prošlih 35 godina hrvatske politike. Osjećaje slične onima Selak Raspudić u vezi s izbornim rezultatima mogla bi dijeliti i Ivana Kekin. Potvrdila je rezultat koji Možemo! dobiva u relevantnim anketnim istraživanjima, vodila je borbenu i energičnu kampanju, i – usprkos nekim nesnalaženjima – demonstrirala veliki politički potencijal. U izbornoj noći pozvala je svoje glasače da 12. siječnja zaokruže Zorana Milanovića.
"Nisam Šiva, nemam sto ruku, imam samo dvije, lijevu i desnu, i pružam ruku svima da barem oko nekih stvari budemo na jednoj strani, oko mira, oko sigurnosti i u školama i na našoj granici... Borit ću se za Hrvatsku sa stavom, protiv uzurpacije vlasti i nasilja, a te vrste nasilja u Hrvatskoj je bilo previše. Nastojat ću da mi nitko ne bude neprijatelj", rekao je Milanović u prvom obraćanju nakon objave rezultata. Time je dao do znanja da ni u drugom krugu ne namjerava upasti u stupicu kavge s Plenkovićem, a pogotovo ne s Primorcem: nesporno je da ima praktički nedostižnu prednost i da u predstojećih desetak dana kampanje treba samo rutinirano privesti stvari kraju.
Ivana Kekin i Marija Selak Raspudić (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
S druge strane, Plenković i Primorac navijestili su u izbornoj noći da će i ostatak kampanje bazirati na udarima po Milanoviću, s nadom da će on u nekom času izgubiti strpljenje i žestoko uzvratiti. No čak da se to i dogodi, teško da bi imalo većeg utjecaja na konačni ishod: razlika je prevelika u svakom pogledu, a nije točno da je drugi krug sasvim nova utakmica, čime se hrabre Primorac i Plenković. "Milanović nema program", izjavio je Plenković. "Prevladala je teza kako ne treba sva jaja u istu košaru, što je pomalo smiješno, ali 'ajde. Podsjećam sve građane na postignuća koja je Vlada učinila – sve je to Vlada učinila, a ne Milanović. Cilj izbora Dragana Primorca je da sve naše institucije funkcioniraju skladno, da se držimo naših partnera, EU-a i NATO-a, a ne da idemo prema Rusiji i Istoku. To je bio odabir, a ne odabir da sva jaja budu ili ne budu u istoj košari."
Koliko god nastojao sebi stvoriti alibi za kandidaturu nestranačkog čovjeka, jasno je da će Primorčev izvjesni debakl biti i težak poraz Andreja Plenkovića, jer se sam Plenković potrudio da bude tako. Bio je najgrlatiji u javnom poticanju Primorca da poduzima bezglave nasrtaje prema Milanoviću, premda je bilo očito da ta strategija ne luči željene efekte i da ne doprinosi ničemu osim Primorčevoj blamaži.
Premijerova opsjednutost Milanovićem i njegova iracionalnost u tom pitanju nadjačali su sposobnost racionalnog sagledavanja situacije: umjesto da se diskretno odmiče od sjene Primorčeva poraza, on se ustrajno gurao i gura da u što većoj mjeri preuzme na sebe taj fijasko. Je li Plenković spreman prihvatiti Milanovićevu ispruženu ruku poslije 12. siječnja?
Zasad se ne čini da jest, ali ne bi mu bilo politički mudro da ostane okamenjen u tom stavu, odnosno da ignorira Ustav i poruku koju su mu poslali birači. Čini se iscrpljenim i dotrajalim njegov koncept durenja na svakoga tko mu proturječi i tko nije dovoljno oduševljen njegovim zaslugama za Hrvatsku: nastavak forsiranja te djetinjaste dosljednosti neizbježno ga vodi u politički ćorsokak ili na političku nizbrdicu s koje nema povratka. Ima priliku da relativno elegantno i na opću korist zbaci bukagije kojima je sam sebi okovao noge još prije pet godina kad je Milanoviću obećao "tvrdu kohabitaciju".
