Sve veća izvjesnost klimatske katastrofe u 21. stoljeću nedvojbeno je najveći izazov koji stoji pred globalnom zajednicom. Izazov kakvom – potrebno je pripremiti se i na tu mogućnost – možda nije i neće biti dorasla. Takozvana migrantska kriza, koja se takvom drži ponajprije u Europi, s klimatskim je promjenama neraskidivo povezana, s obzirom na to da ju značajnim dijelom uzrokuju razaranja u režiji planetarne ratne industrije, ujedno krvnika i prirodnog i izgrađenog okoliša otkud ljudi bježe u zasad mirnije i klimatski stabilnije zakutke Zemlje. Unesrećivanje i prirodnog okoliša i bića koja žive unutar njegovih ekosustava, gdje su ljudi rođeni na krivom mjestu, u krivo vrijeme i na krivoj razini klasne podjele društva tek jedna od mnogih ugroženih vrsta, nesumnjivo je krimen kapitalističke i kolonijalne eksploatacije zapadnog civilizacijskog porijekla.
Lošoj savjesti tog kulturnog, odnosno političkog i ekonomskog kruga, koji se odavno globalno proširio, mora se dodati i patrijarhalno uređenje društva, kakvo se tisućljetnim ugnjetavanjem većeg broja svojih članova, tj. članica, očito dobrano uvježbalo u takvom odnosu prema čitavom živom svijetu. Međutim, liberalne demokracije kasnog kapitalizma u Europskoj uniji i izvan nje te u SAD-u pritom su, posebno u najnovije doba, također stanište glasova koji se takvoj stvarnosti manje ili više uspješno protive, neovisno o tome što se mogu činiti manjinom i što ih je lagodno cinično otpisati kao nišu koja je destruktivnom sustavu nužna kako bi se opravdao.
Svijet umjetnosti, opet, neovisno o tome što se posve uklapa u tokove kulturnih i kreativnih industrija, također je i društveni prostor u kojem su, isprva izvan njegovih ustanova, ali odnedavno i unutar njih, umjetnici, kustosi i drugi akteri, nerijetko udruženi u raznolike kolektive, počeli sve jače adresirati problem podčinjavanja prirodnog okoliša, žena i pripadnika drugačijih kultura, koje vrše institucije političke i financijske moći, odgovorne i za razvoj suvremene umjetnosti kakvu znamo do danas, kao svojevrsni vrhunski izraz luksuza krajnje privilegiranih društvenih skupina. Brojni zahtjevi za prevrednovanjem i korjenitom promjenom socijalnih uloga, primjerice, velikih i bogatih europskih muzeja te umjetničkih manifestacija poput Venecijanskog bijenala ili Documente u Kasselu nisu nužno politički radikalni, nego bi trebali predstavljati neophodnu polazišnu točku sveobuhvatnijih promjena u cjelokupnom kulturnom polju.
Koliko god rast ljudskog znanja o živom svijetu ima neprijepornu ulogu u njegovom opstanku, toliko metodologija znanstvenog eksperimenta i kvalifikacije također može reproducirati odnose moći kroz koje zajednice i pojedinci eksploatiraju taj svijet
U lokalnom kontekstu, Umjetnički paviljon u Zagrebu ustanova je koja se pod ravnanjem Irene Bekić trudi biti primjerom drugima u poticanju naprednih glasova i promjena unutar svog polja, s namjerom šireg i snažnijeg društvenog utjecaja nego prije. Tragom dosad rečenog, jedan od najambicioznijih programa koji je Umjetnički paviljon producirao za njenog prvog mandata, vrijedan respekta tim više što su radi postpotresne obnove svi njihovi programi i dalje dislocirani iz matične zgrade, svakako je "skupna izložba na temu planetarnih međupovezanosti" pod nazivom "Što bi nam priroda rekla kad bismo joj postavili prava pitanja?", koju je u Galeriji na katu KIC-a, Galeriji Forum i Francuskom institutu kurirala Ivana Meštrov, skupa s opširnim pratećim sadržajima.
U okviru ovog teksta zadržat ćemo se na tumačenju postava izložbe na druge dvije lokacije. U suštini, posrijedi je izložba koja u, moguće je, "vremenu kraja", stremi izgradnji empatije prema primarno ugroženim životinjskim i biljnim vrstama te konzekventno cijelom prirodnom okolišu putem informiranja i educiranja, kao i spajanja sadržaja koji tek zajedno daju puniju sliku o razmjerima njihovog uništavanja. To će reći da se na istom mjestu nalaze izvorno umjetnička djela i građa iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, pri čemu potonja pruža pogled u ambivalentnu narav prirodnih znanosti. Jer, koliko god rast ljudskog znanja o živom svijetu ima neprijepornu ulogu u njegovom opstanku, toliko metodologija znanstvenog eksperimenta i kvalifikacije može reproducirati odnose moći kroz koje zajednice i pojedinci eksploatiraju taj svijet.
Rad koji najpreciznije utjelovljuje taj paradoks zasigurno je "Emil (B5044)" (2019.) Andree Palašti, multimedijalna instalacija koja dominira prizemljem Galerije Forum, a protagonist joj je istoimeni orangutan koji je 1938. preminuo u bečkom zoološkom vrtu, po svoj prilici od tuge i usamljenosti zbog odvojenosti od svog staništa i svoje vrste, odnosno zbog zatočeništva (unatoč tome što su se timaritelji prema njemu odnosili s velikom pažnjom i njegom, a i on je njima bio privržen). Film, fotografije, portretni crteži i dijelovi Emilovog kostura pripovijedaju potresnu priču o njegovom životu i smrti i tome kako su mu dijelovi tijela i kože posmrtno sačuvani te u ime istraživanja razdijeljeni među četiri austrijske prirodoznanstvene ustanove, gdje su imali služiti produbljivanju znanja o njegovoj vrsti. Emilu, dakle, ni u smrti nije dano dostojanstvo cjelovitog bića koje osjeća i misli, već je za ljude ostao jedno od sredstava vladanja živim svijetom, čak iako su za života bili kadri prema njemu biti "dobri". Nemoguće je da ovo djelo ne pobudi duboko suosjećanje svake senzibilne osobe, no neizbježno je zapitati se je li i umjetnost ovakvim postupkom pokazala svoje dvojako značenje; tj. premda je autorica "ujedinila" mrtvog Emila nakon gotovo stoljeća, da li se zapitala je li uspjela nadrasti temeljno nasilne načine reprezentacije njegovog bića, kako za života, tako i u smrti? Jer, Emil je bio i ostao izložak.
Na sasvim suprotnom polu stvaralaštva, iznova se pokazuje da crtanje nije bez razloga bilo jedno od prvih izražajnih sredstava ljudske kulture uopće; a danas, kad nam više ne treba da crtežom ulovimo dušu životinje kako bismo ovladali njenom snagom, ono umjetnicima i promatračima može poslužiti drugačijoj svrsi: da se crtežom užive u bitak biljaka i životinja te magijskim poistovjećivanjem grade istinsku empatiju prema njihovoj stvarnosti. Premda njeni radovi nisu crteži nego izvanredni akvareli, to je smisao koji je serijom "Pisma alrauni" (2024.) dosegla Mirna Kutleša. "Portretirajući" korijenje naslovne biljke, poznate i kao bunovina ili mandragora, autorica je, prigrlivši i njezin njemački naziv (od ženskog imena Albruna ili "čarobnica koja donosi moru"), ostvarila identifikaciju s arhetipskom ženskosti koju patrijarhalno društvo u prošlosti, ali i sadašnjosti, doživljava kao prijetnju; a alrauna joj je zbog sličnosti korijena sa ženskim tijelom ostala jednom od najživopisnijih simbola. Suvremena se perspektiva može, naravno, obrnuti, a prožimanje sa simbolom poput mandragore putem crtanja je svakome dostupno i neka posluži kao jedan od načina osnaživanja samosvijesti, nužne za udruživanje u bilo kakav empatičan, za život ljudi i Drugih svrhovit kolektiv.
Naposljetku, iz postava u kojem sudjeluju i Ana Zubak s "Tajnim šumskim društvom", Josip Poljak (1882. – 1962.) i Ursula Biemann, izdvojit ćemo još rad vizualne umjetnice Tonke Maleković i etnologinje te kulturne antropologinje Valentine Gulin Zrnić, "Osam fragmenata urbane divljine" (2014.). Riječ je o izboru iz serije izvorno urađene za Zidne novine udruge Bacači sjenki, kad su autorice u izlozima nekadašnjih gradskih kinematografa diljem Zagreba, a sad u izlogu medijateke Francuskog instituta, prolaznicima otvorile osebujan pogled u spontane kolektive ljudi i biljaka ili načine na koje u urbaniziranim prostorima mogu živjeti zajedno, ali i posve nezavisno jedni od drugih. Na razini izložbe, ovaj stariji, ali zapamćeni rad predstavlja najsretniji spoj umjetničkog i znanstvenog načina razmišljanja, jer preciznost i uređenost njegovog sustava prikazivanja nisu same sebi svrhom, nego služe da skupa s umjetnički intoniranim premještanjem perspektive na poznati izgrađeni okoliš rezultiraju efektom očuđenja i izravnim uvidom u opresivne mu i oslobađajuće mehanizme. Ako su kustosica i umjetnici željeli dijeljenje i oblikovanje znanja koristiti kao alate za stvaranje empatije, a to se čini izvjesnim, onda cilj treba biti politička radikalizacija pojedinaca i zajednica kroz prepoznavanje toga dvojstva – da je nadohvat ruke oruđe za probijanje okvira izrabljivanja živih bića i prirode, no uz uvjet udruživanja šireg od međuljudskog.
