Iz zadimljenih klubova među šljive i jabuke na Trpinjskoj cesti. S gusto naseljene Malte u lički Grabušić s jedva 50 žitelja. Jovan Nestorović iz Vukovara i Marinko Vukobratović iz Korenice, vršnjaci od 35 godina, promijenili su svoje svakodnevnice iz korijena. Odbacivši užurbanost i predvidljive zadatosti gradskih središta, čvrsto su vjerovali da će kod kuće, u njihovim, kako se kaže, neperspektivnim krajevima, pronaći komadić zadovoljstva i samoispunjenja. Jovan je, primjerice, svoju sreću našao u destiliranju i proizvodnji vrhunske rakije "Zlatni jež". Marinko je obnovio oronulu "ježevu kućicu" za turiste i vratio se obiteljskoj tradiciji – pčelarstvu. Do prije samo nekoliko godina prioriteti su im bili sasvim drugačiji: Jovanova realnost se sastojala od mnogo svirki i tezgarenja sa saksofonom, dok je Marinko kombinirao konobarenje i iscrpne ture s turistima po Plitvičkim jezerima. Sve to, slažu se, nije bilo održivo na duže staze.
Prelomna točka u Jovanovom slučaju bila je pandemija koronavirusa. Uslijed globalne neizvjesnosti, njemu je ta kriza otvorila neke druge vidike. Odlučio se vratiti iz Zadra, gdje je dotad živio, nazad u Vukovar. Spontano, u dokolici i druženju na Dunavu, s kolegom Jovanom Todorovićem se odlučio baciti u pečenje rakije.
- U to doba smo dobili strašan stres, svi. Ali dobili smo i vreme. Shvatiš da decenijama nisi stao, da mašina konstantno radi. Ja sam od marta do decembra 2020. imao unapred rezervisane datume za svirke i već mi je bilo dosta toga. Nisam mogao odbiti zbog super love, ostvarilo mi se ono što sam hteo, ali stalno mi je falilo vreme za sebe. Čak sam saksofon počeo da gledam kao lopatu, a ne kao instrument. Onda je odjednom nastupila tišina. Ja živim na magistralnoj cesti Osijek – Vukovar, to je, inače, haos od prometa. Tad sam mogao da čujem pčelu kako zuji na tri metra od mene - prepričava Jovan.
Ostvarilo mi se ono što sam hteo, ali stalno mi je falilo vreme za sebe. Čak sam saksofon počeo da gledam kao lopatu, a ne kao instrument. Onda je odjednom nastupila tišina, kaže Jovan
I pošto su tad, kako veli, "ljuštili" rakiju, odlučili su smućkati neku domaću. Sirovinu su imali, kazan isto, još je samo falilo usavršiti destiliranje. Jedan stručnjak iz Kragujevca Jovanu je poslao literaturu i tako je počelo eksperimentiranje. Pokus, pokus, pa rezultat, objašnjava Jovan. Kao bivši, novosadski student biologije, imao je predznanja točno pogođena za uzbudljivo kemijanje. Da bi se dobila vrhunska rakija, govori, potrebno je primijeniti veoma jednostavnu tehnologiju proizvodnje, samo se moraju ispoštovati određeni parametri. Postoji model po kojem se radi, a finese su dorada, otkriva.
- Kad sam jednom provalio teoriju, trebalo nam je još godinu dana da ušiljimo sam špic ukusa kakav mi želimo. To smo kod dve vrste dobili barikiranjem, kod šljive i jabuke, a kajsija, koja je već okićena zlatnim medaljama, nju smo doradili sa sortama voća. Ovde se može nabaviti dobrih autohtonih sorti voća. Inače, svu ušteđevinu sam uložio u hladnjaču, u krov i rashladni sistem. Shvatio sam da od prodaje jabuka iz voćnjaka, između 60 i 70 tona, nemam gotovo nikakvu zaradu - pojašnjava Jovan.
Ime rakije je omaž njihovim studentskim danima. Kao i svaka dobra priča, i ova je započela u kafani. Neupadljivi kvartovski lokal s u Novom Sadu nosio je ime "Anđeli kod Zlatnog ježa". Priča Jovan da je taj Zlatni jež bio ikonopisac. Sa zlatnim rukama je oslikavao crkve, a kada je umro, prijatelj je za uspomenu kafanu nazvao po njemu.
- Tamo je bilo sve za pamćenje, to su bili najlepši alkoholni dani - prisjeća se destiler.
Jovan Nestorović
Pitamo ga da li pije manje ili više otkad proizvodi rakiju. Kaže da se drži onoga principa iz filma Američki gangster: nemoguće je i konzumirati i proizvoditi. Sada on i kolega više cijene dobru kapljicu.
- Ovde nema nikakvih dodavanja, bukvalno – samo voće. Kad smo radili rakiju od kajsije, mirisala je cela ulica. Ovo je druga dimenzija alkohola. Kad se napiješ od rakije i sledeći dan nema mamurluka, to je znak da je si se sreo s vrhunskom rakijom. Prava rakija je jedno od najboljih pića na svetu. Uz konjak, naravno - govori znalac.
Bilo je neizbježno da se u razgovoru dotaknemo rakije kao jedne od bitnih razlika između Srbije i Hrvatske. Vječito pitanje: zašto se u Srbiji na skoro svakom mjestu može naći solidna, pitka rakija po pristupačnoj cijeni, dok se u Hrvatskoj iskustvo guštanja u narodskom piću ipak mora malo bolje platiti? Jovan ocjenjuje da je Srbija svjetlosnu godinu ispred Hrvatske što se tiče rakije, kao što Hrvatska prednjači u vinima. Velik je tamo, kaže, bazen proizvođača. Komentira da je preko granice ta proizvodnja zakonski jako loše uređena, ne može se tek tako otvoriti mala destilerija.
- Kod nas su mnogo povoljniji uslovi za početak takvih poslova. Ali zato u Srbiji ima ogroman broj proizvođača koji rakiju prodaju u nekoj sivoj zoni. Rekao bih da je slično kao u NBA ligi, oni imaju igrača koliko mi stanovnika. To je zakon velikih brojeva, naprosto iz toga mora izaći neki kvalitet. Tako je i prosečna rakija u Srbiji iznadprosečna u odnosu na ostalo. Kad sam prvi put probao domaću rakiju, mislim da se zove Čiča Zlajina rakija, bio sam van sebe. Postoji jasan tehnološki princip koji se mora ispoštovati, nema tu one priče "moj deda je pekao ovako..." Kad sve to primeniš, do tebe je kako ćeš se igrati s ukusima. U Hrvatskoj se ta scena budi - tumači Vukovarac.
Rakija Zlatni jež
Njihov "Zlatni jež" dosegao je visoku kvalitetu, ali prodaja je tek u začetku. Prošlo ljeto pili su je partijaneri na Zrću u poznatom klubu. No ipak, nije se lako probiti do ozbiljnijih kafića. Razlog je jednostavan: veliki industrijski proizvođač alkohola je "pojeo" sve. Osim toga, probao je Jovan osigurati sredstva i preko raznih natječaja. Javio se na četiri ili pet, ali bezuspješno. Da bi održali posao, nerado je posegnuo za krajnjom opcijom i protiv svojih uvjerenja – prodao je djedovu zemlju. Gdje god da se javio, postoji neka caka, priča nam.
- Te nisi u opštini manjoj od 5000 ljudi, te nisi mladi poljoprivrednik, te nemaš bodove... U poljoprivredi vlada korporativna politika koja je pogodna za velike igrače. Moji baba i deda su s pet jutara voćnjaka, koje ja sad imam, hranili petero dece, školovali ih i dobro živeli. Danas bez 50 hektara ne možeš da živiš. To je tako, kapitalizam i kobajagi otvoreno tržište. Da, otvoreno je kad treba uvesti jabuku iz Poljske koja stoji godinu dana u hladnjačama. I to obara cenu naše jabuke. Uvek ćeš raditi ispod proseka jer se poljska jabuka mora prodati. Nemoguće je da mi izvezemo našu jabuku u Nemačku. Slobodno tržište Evropske unije je polupropusna membrana, ali samo u jednom smeru, ka nama. Za jeftinu radnu snagu i školovan kadar. Fino je otići u Dablin preko vikenda, ali ekonomija je druga priča - tumači Jovan.
Nakon života na Malti ostavio sam pun ormar košulja, kravata i markirane robe. Najbolje se osjećam u bucama i prljavim farmericama, priznaje Marinko
Marinko Vukobratović komentira da su nepovratna sredstva velika pomoć i odskočna daska u početnim koracima. Njemu se posrećilo s mjerom 6.2 za ruralni razvoj, međutim nije uspio na natječaju dobiti potrebnu mehanizaciju. On nudi uslugu smještaja, ali ne planiraju se više širiti u tom segmentu. Ima devet konja što ga je ponukalo da u selu do Grabušića napravi ranč i ponudi gostima jahanje.
Unutar kuće je napravio sve da bude prikladno za nešto lagodniji boravak. Ima podno grijanje, kvalitetne madrace, sve je na dugme. Bilo mu je, dodaje, najvažnije da kuća izvana zadrži starinski, izvorni izgled. Sve je u kamenu i drvetu. Originalno je, a funkcionalno. Čak i malo preko toga. Cijeli ambijent odiše ličkom istorijom i nekadašnjim životom na selu. I kako to obično biva, nitko osim njega i obitelji nije vjerovao da će od Grabušića biti nešto. Koji će luđak doći spavati ovdje, pričali su.
- Znao sam da ću uspjeti. Izgube se ljudi kad osposobljavaju imanje za turiste, uvijek hoće bolje, srame se svoga. I lokve i blata. Ja sam odbio asfalt 150 metara do kuće, želim da to ostane fini makadam. Drago mi je da ljudi uživaju ovdje, pogotovo djeca koja nemaju kontakt s prirodom. Sve smo pravili po sebi, da je pristupačno nama i maloj djeci - priča Marinko i ističe da je život u Grabušiću sve što je oduvijek htio.
Uvjeren je da mu je selo utkano u genetski kod. On je u Lici živio do 1995. Dječačiću od šest godina, koliko je imao kada je otišao u izbjeglištvo, urezalo se u pamćenje stado ovaca u šumi iznad kuće u selu. Čuvala su ih neka dva brata, njemu donedavno nepoznata. Upoznao je jednog od njih i zahvalio mu se jer su, kako priča, oni i njihovo stado zaslužni za njegovu viziju koju danas živi. Od malena mu je, prisjeća se, ostao miris ovaca u nosnicama i zvuk njihovog zvona – klepke u srcu.
Kuća Marinka Vukobratovića
- Volim ovce i prirodu, sve mi to miriše, ni na šta se ne gadim. Smijao sam se sebi neki dan, gonio sam konje, išao sam kroz šumu i naglas rekao: Auu, kako ja uživam u šumi! Još uvijek mi je iznenađujuće koliko mi je lijep taj ambijent. Živio sam svuda, po Beogradu, u Njemačkoj, na Malti, prošao sam gradova i betona, ali ovdje osjećam da pripadam. Nakon života na Malti ostavio sam pun ormar košulja, kravata i markirane robe. Najbolje se osjećam u bucama i prljavim farmericama - priznaje Marinko.
On i supruga proizvode sir, basu, pekmez, rakiju i med. Sva im je proizvodnja ekološka, što znači da su prinosi manji, ali zato stoje iza kvalitete. Pored toga, njeguju i pet škotskih čupavih krava. Simpatične i mirne životinje su itekako korisne jer im čiste zarasle pašnjake i šljivare. A i ovce, od kojih se jedna zove Anja, vrijedne su kosilice na četiri noge.
Do nas je, inače, glas o Jovanu Nestoroviću i Marinku Vukobratoviću dopro preko redovnog godišnjeg natjecanja za najboljeg mladog poljoprivrednika ili poljoprivrednicu Hrvatske. Komentiramo kako su rijetki izdanci mlađih generacija koji se odluče na takvu promjenu, više iznimka nego pravilo. Slažu se naši sugovornici da je život na zemlji, i od zemlje, težak i da bi trebalo nanovo osmisliti poljoprivrednu politiku. Tek će tad, valjda, postati uobičajeno da više ljudi u najboljim godinama odbaci imperativ stanovanja u gradu. Marinko smatra da bi njegov način života i posao trebali biti općeprihvaćeni.
- Nas po medijima proglašavaju za neke heroje, a trebalo bi da je sasvim prirodno da mlad čovjek živi na selu. Peći rakiju i praviti pekmez je nešto osnovno. Mora se to čovjeku omogućiti, a ne dizati u nebesa pojedince koji se usude pobjeći iz grada. Kažu: "Čudo, momak se vratio na selo." Pa i treba! Ja s ponosom govorim da mi je zanimanje seljak – poljoprivrednik. Sve moje diplome, edukacije i radno iskustvo, sve to sa strane, ja volim ovo drugo istaknuti. Kod nas je rad na zemlji još uvijek neka stigma i sramota. A što je selo veće, što nas je više tu, svima će biti bolje. Važno je imati dobar proizvod jer je to stub održivog i neovisnog života na selu - poručuje Ličanin.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
