Marta Baradić pokretačica je Kina Katarina – feminističkog kina na otvorenom koje se od 2016. održava na obalama Pulskog zaljeva i drugim značajnim lokacijama u Puli i okolici. Diplomirana komparatistkinja književnosti, trenutno je doktorandica na Odsjeku za rodne studije (CEU, Beč), gdje istražuje povijest ženskog aktivizma. Kao aktivistkinja, primarno se bavi radnim uvjetima u polju kulture i kulturom kao javnim dobrom.

Na Dan antifašističke borbe u Puli je održan prvi Pride, čime su se građanke i građani Pule pridružili drugim hrvatskim gradovima. Kako je ova događanja prihvatio grad?

Prvi pulski Pride organizirala je udruga Proces, a motiviran je prošlogodišnjim napadom na pripadnike LGBT+ zajednice na drag nastupu u Rojcu, kada je netko na stejdž bacio baklju i zapalio ih. Taj napad je označio prekretnicu i potaknuo izlazak na ulice, a Filipu Zoričiću kao gradonačelniku konzervativne provenijencije i klerikalcu trebalo je nekoliko dana da osudi taj napad. Premda je najbrži kada treba osuditi sve vrste nasilja, ovdje je oklijevao. Pritom je prošle godine u Puli organizirana vjerska procesija koja je, kako je rekao gradonačelnik, održana prvi put nakon Drugog svjetskog rata. Skandalozno je da su u toj procesiji sudjelovali dogradonačelnici, gradske službe odnosno razne pročelnice i gradski orkestar, ali isto tako i represivni aparat – policija, mornarica, vojska i vatrogasci. Tu vrstu podrške nismo vidjeli na Prideu i premda je gradonačelnik bio u povorci sa svojom suprugom, nismo vidjeli službenu podršku vlasti.

Povorka je prošla bez problema i bila je prekrasna, ali se danima prijetilo putem društvenih mreža, a koliko mi je poznato, nitko od medija na svojim stranicama nije cenzurirao govor mržnje. Samo nekoliko dana nakon prvog pulskog Pridea na Sveučilištu u Puli, uz podršku Grada Pule i Turističke zajednice Grada Pule, uz pozdravni govor gradonačelnika, održan je 6. Hrvatski iseljenički kongres na kojem se okupio niz filoustaša i homofoba, od kojih su mnogi rado viđeni gosti "Bujice", a na to se nadovezao višednevni program ususret spomenutoj procesiji s Damirom Stojićem u glavnoj ulozi.

 

Pulska tradicija otpora

Gradonačelnik Zoričić javno naglašava kako podržava Pride i manjine, ali je istovremeno imao i stavove protiv zabrane narodne muzike, čime je očito istaknuo kako podržava samo "čistu" hrvatsku i "mediteransku" kulturu. Radi li Zoričić zapravo što za manjine?

Zoričić je populist, ako procijeni da će na nečemu dobiti bodove, onda će to i podržati, a što se tiče zabrane narodne glazbe, gradsko poduzeće je zbog toga trenutno na sudu i nadamo se da će izgubiti. Prikriva da je osobno zabranio taj koncert i svaljuje krivnju na gradske službe. Podsjećamo da se radi o koncertu koji je bio dogovoren između poslovnih subjekata, a zabrana je napravljena na štetu grada. Osim što je populistička, Zoričićeva je vladavina obilježena i represijom, naš je grad prepun zabrana i kamera. Zabranjena je muzika na kraju našla svoj put u nekim drugim prostorima, ali je bitno naglasiti da je zabrana selektivna i diskriminatorna jer smo imali nastup Senide, usput baš dobar, u gradskom prostoru. Važne su solidarnost i ideja "jedan svijet, jedna borba" – važno je da Pula ima Pride, a podsjećamo da ona ima i snažnu povijest i tradiciju otpora, pogotovo radničke borbe i borbe za javne prostore, kao što su Muzil i druge napuštene vojne zone, tako da je otpor utkan u taj grad i vrlo se lako aktivira. Kao što se sada dogodio Pride, dogodila se i inicijativa za Lungomare koja je izrazito značajna i zapravo uspješna jer je ostvaren prvi pulski referendum. No, gradonačelnik je sa suradnicima i investitorima radio sve da se zatre mogućnost tog referenduma i da on ne uspije. Investitori su tada oblijepili grad bilbordima s natpisom "ostani doma", što je potpuno antidemokratsko djelovanje, koje gradonačelnik nije osudio. Kada govorimo o slobodama u Puli, ne možemo biti selektivni: iako smo sretni što je održan prvi Pride, ne možemo reći da je ova gradska vlast progresivna. Borbe su povezane i sloboda nije samo izražavanje vlastitog identiteta, već i pravo na zdrav okoliš, javni prostor, radnička prava...

Što se tiče zabrane narodne glazbe, gradsko poduzeće je zbog toga trenutno na sudu i nadamo se da će izgubiti. Gradonačelnik prikriva da je osobno zabranio taj koncert i svaljuje krivnju na gradske službe

Nedavno je u Puli održan i prvi skup podrške Palestini, a aktivirala se i inicijativa Za kruh čija ste članica...

U Puli je to bio prvi takav prosvjed, koliko mi je poznato organizirali su ga članovi/ice grupe Walter i Radničke fronte i održan je istovremeno kada i zagrebački "die-in". Izuzetno mi je drago da i Pula iskazuje solidarnost i da se otpor prelijeva u druge gradove, a voljela bih ga vidjeti i u Rijeci. Za kruh je inicijativa koja se bori za bolje radne uvjete radnica u kulturi i pošteno plaćen rad, a pokrenule smo akciju "Štrajk za Gazu" kojom pokušavamo motivirati radnice i radnike u kulturi da se osvrnu na situaciju u Gazi i osude suučesništvo naše države u genocidu. Dok naše kolegice i kolege ginu u Gazi, ne možemo nastaviti normalno svoje aktivnosti, pa će netko nakratko odgoditi svoj program, otkazati ga, zamračiti ili prekinuti, čime se iskazuje solidarnost. Kino Katarina cijeli ovogodišnji program pod krovnim nazivom "Od rijeke do mora / dal fiume al mare" posvećuje palestinskoj kinematografiji, a iduća nas projekcija očekuje u rujnu.

Zajedno s vizualnom umjetnicom i profesoricom Katerinom Dudom organizirali ste autobusnu turu "Vidim šumu, pišem pašnjak" čiji je cilj osvijestiti bespravnu gradnju i prenamjenu zemljišta u Istri. Kakva je trenutno situacija s bespravnom gradnjom i devastacijom okoliša?

Naslov ture preuzet je iz novinskog članka i referira se na prevaru kojom se ponekad služe geodeti koji šumu zabilježe kao pašnjak, jer se tada zemljište drugačije tretira u odnosu na mogućnost gradnje. Tura je nastala kao popratni program za Katerininu izložbu i prerasla u samostalni umjetničko-istraživački rad, a prošle godine smo uz podršku i u suradnji s nekoliko udruga ostvarile turu minibusom od sat vremena, gdje smo na desetak punktova govorile o transformacijama prostora. Bio nam je važan taj kolektivni poduhvat, kolektivni prolazak tim prostorima, poput privremenog osvajanja zaključanih plaža. Istra je izrazito turistička regija i pritisak na prostor je ogroman, susrećemo se s raznim negativnim efektima turistifikacije, a pritom za brojne ljude to predstavlja strategiju preživljavanja – ako uzmemo u obzir deindustrijalizaciju, ta jedna garaža pretvorena u apartman školuje generacije. U obzir smo uzele i demonizirane male vikendaše i megaprojekte, a govorile smo o mogućnostima koje otvara izrazito problematičan zakon o legalizaciji donesen s idejom sanacije prostora, ali ti prostori nisu vidjeli nikakvu sanaciju. U turi se dotičemo i političkih i gospodarskih moćnika i tajkuna poput Danka Končara ili Antona Klimana koji razvija projekt, hotelsko-apartmanski kompleks, na gradskoj zemlji. Iako svi govore o transformaciji i pojačanju hotelskih kapaciteta, Kliman je pronašao investitora za gradnju apartmana u prvom redu do mora u Barbarigi, na zemljištu koje je dobio na 60 godina i koje pokušava otkupiti, a nema interesa za hotelski biznis. Godinama nije plaćao potrebne naknade gradu, a kada je napokon s promjenom vlasti trebao platiti zaostale naknade, kao saborski zastupnik još nije deklarirao tko ga financira, jer na svojim računima i računima svojih firmi ne posjeduje taj novac. Situacija je to u kojoj ne znamo tko vrši pritisak na naše zastupnike i u tom smislu smo htjele dovesti u vezu sve te kontradiktornosti, koga se demonizira i tko su omraženi bespravni graditelji, a tko su uspješni poduzetnici.

Istra je izrazito turistička regija i pritisak na prostor je ogroman, susrećemo se s raznim negativnim efektima turistifikacije, a pritom za brojne ljude to predstavlja strategiju preživljavanja – jedna garaža pretvorena u apartman školuje generacije

Sličnim se pitanjima bavite još od početaka Kina Katarina, projekta koji doprinosi osvještavanju lokalne zajednice o važnosti korištenja javnih prostora, posebice bivših vojnih zona. Kako ste uspeli zadržati fokus na lokalnoj publici unatoč pritisku turističke industrije u Puli tijekom ljetnih mjeseci?

Kino Katarina proizašlo je iz godina lokalnih borbi za javne prostore, prvi je put održano 2016. kao feminističko pop-up kino, a u fokusu su nam uvijek bili feministička kritika i perspektiva te javni prostor. Vodimo se idejom da je kultura javno dobro, a s obzirom na to da se nalazimo na prostoru gdje se kultura komercijalizira i fokusira na turističku publiku, htjeli smo da naši programi uvijek budu besplatni i da ljeti ne bježimo od ozbiljnih programa. Uz filmove uvijek imamo gošće s kojima razvijamo raspravu, a za to vrijeme kolektivno zauzmemo neki prostor, jer barijere nisu samo fizičke već i mentalne, te dok neki prostor ne posvojimo na neko vrijeme, teško da ćemo se njime na bilo koji drugi način baviti ili povezati. Na otoku Sv. Katarina održano je prvo kino, a ondje se nalazi Končarova marina – jedna borba koja je, recimo, propala. Pomjerali smo se otokom do Valelunge onako kako su se dijelile koncesije i prostor zatvarao, a nakon nekoliko godina otišli smo u centar grada, na krov Doma antifašista, značajan prostor koji je još uvijek javan, a u samom srcu turističkog dijela Pule. Time želimo potaknuti ljude da koriste te prostore, a uvijek smo na raspolaganju za pomoć pri komuniciranju s odgovornima vezano uz dozvole i procedure.

Muzil je još jedna specifična lokacija, bivša vojna zona i petina grada, ogromno područje gdje je tek na manjem dijelu još prisutna vojska, a on je građanima nedostupan. Ljudi na razne načine koriste taj prostor u nekoj sivoj zoni, ali službeno nije dostupan, dok ima infrastrukturu koja propada. Gradonačelnik Zoričić obećao je otvoriti Muzil, no već smo u trećoj godini mandata i još nije otvoren, ping-pong loptica leti između vlasništva i troškova održavanja. Na prostoru Muzila još je uvijek ucrtan golf teren i to u vrijeme kada imamo redukcije vode za stanovništvo, ali ne i za turističke subjekte, zbog čega se ta ideja čini potpuno anakronom i štetnom u svjetlu klimatskih promjena. Kino Katarina na jednu je večer otvorilo Muzil za javnost, s idejom da se takve aktivnosti nastave.

 

Tehnika djevojkama!

Koliko je teško bilo i je li bilo problema s dobivanjem dozvola za korištenje tih prostora, poput Uljanika u kojem ste također održali projekcije?

Bilo je teško, Kino je prvih par godina djelovalo u ilegali, gerilski i bez dozvola. Skupili bismo se s agregatom, imali projekciju i razišli se, što je imalo svoje draži, ali stvari su se promijenile. Bilo nam je važno da svi mogu sudjelovati, tako da zadnjih šest godina imamo podršku HAVC-a, od ove godine i Ministarstva kulture i Istarske županije, što mijenja stvari u organizaciji, od kvalitetnije opreme do toga da iz različitih krajeva Hrvatske i Europe možemo ugostiti sugovornice. Uljanik i Muzil bile su najzahtjevnije i vrlo specifične lokacije što se dozvola tiče, ali smo isto tako bile dobrodošle na raznim važnim pulskim i okolnim prostorima – od starog pulskog rodilišta, bivše Glazbene škole, do spomenutog krova Doma antifašista ili Stare uljare u Vodnjanu.

Kino Katarina ranije je organiziralo tribinu u Rijeci na kojoj se razgovaralo o antirodnim pokretima, čijem porastu svjedočimo. Koji su bili neki od zaključaka ove tribine?

S obzirom na to da posljednje dvije godine živim u okolici Rijeke, a doktorandica sam rodnih studija i voditeljica feminističkog kina, u Rijeci sam se najviše i povezala s feminističkim organizacijama, stoga sam htjela na taj način doprinijeti gradu i predstaviti Kino. Kroz različite formate Kino Katarina već se bavilo antirodnim pokretima i nama to nije bilo ništa novo, osim što je panel bio bez filmske projekcije, a kako su molitelji od ove godine aktivni i u Rijeci, htjeli smo se i na to osvrnuti. Povezali smo različite razine bavljenja tim problemom, a na tribini su sudjelovale i znanstvenice i istraživačice, istraživački novinar i aktivistkinje. Bilo nam je važno da se te perspektive spoje i da podaci koje smo imali priliku čuti mogu koristiti svima, time se rezultati znanstvenih istraživanja široko diseminiraju i približavaju na popularan i jednostavan način. Važno je osvijestiti i da je znanost na našoj strani – podrška pravu na pobačaj je među hrvatskim stanovništvom kontinuirano visoka. Mislim da je panel dao vjetar u leđa, osvježio nas i dao nove uvide i perspektive, a nadam se nekim zajedničkim akcijama različitih kolektiva u Hrvatskoj.

U Rijeci je također prvi put održana radionica Kina Katarina, "Tehnika djevojkama!" koja za cilj ima osnažiti žene u tehničkim vještinama. Kako vidite dugoročni utjecaj ovakvih inicijativa na rodnu ravnopravnost u tehničkim i kreativnim industrijama?

"Tehnika djevojkama!" prvi je radioničarski program Kina Katarina nastao iz iskustva rada u polju kulture, odnosno sektoru koji karakterizira feminizacija, što je tipično za sektore s manje utjecaja, lošijim radnim uvjetima i plaćama, ali i u sektoru kulture postoji rodna segregacija u podsektorima, kao što je tehnička produkcija. Radionicama ne želimo poručiti "morate sve same raditi", već "možete" – želimo ohrabriti i pružiti primjere. Time se pruža siguran prostor mladim ženama i djevojkama da uče o stvarima koje im stereotipno ne pripadaju, a znanje im prenose Ana Jurčić i Sara Salamon koje imaju iskustvo rada u dominantno muškim sektorima, a koje osim tehničkih vještina mogu prenijeti i iskustva iz takvih radnih okruženja. Želimo i da se osjećaju sigurnije u sebe pri organizaciji nekog događaja i komunikaciji s tehničkom službom, da znaju što im treba i da znaju imenovati opremu.