Sve do druge polovice desetih činilo se da domaća publika teško ili nikako ne prihvaća hip-hop kao globalno najzastupljeniji i najpopularniji žanr popularne glazbe današnjice. Skoro dvadeset godina od pojave TBF-a, Ede Maajke, Blackouta i pripadajuće mu generacije zagrebačkih MC-ja i drugih pionira popularizacije žanra kod nas činilo se da forma neće nikad zaživjeti izvan fuzije s bendovskim formatom. Za ovaj razvoj situacije bilo bi najjednostavnije optužiti inherentni rokizam koji je u tuzemnoj domaćoj kritici prisutan od pojave novog vala, a koji je u nultima dobio vjetar u leđa zahvaljujući bujanju brojnih retro trendova, kao i samo starenje generacije X koja je u tom trenutku sačinjavala dobar dio onih koji pišu o glazbi u domaćim medijima. No dio odgovora vjerojatno se krije i u jednostavnoj činjenici da je tek prije desetak godina ovdašnja publika bila daleko manje spremna platiti koncertnu kartu za "DJ plus MC" postavu. Nastup uživo ponajprije je simbolizirala prisutnost instrumenata na pozornici, bez obzira na to koliko takav aranžman imao smisla u odnosu na ono što se čuje na studijskoj snimci. Tu tezu ilustrira i činjenica da su čak i Dječaci, splitski trio koji je tijekom druge polovice nultih i prve polovice desetih bio najviše u dosluhu sa svjetskim trendovima žanra i s osjećajem za masovni ukus domaće publike, posegnuli za živim bendom sastavljenim od lokalnih metal i hard rock glazbenika.
No usponom trapa kao globalno dominantnog, pa i definitivnog stila unutar hip-hopa tijekom desetih stvari su se polako mijenjale. High5 bili su prvi popularniji tuzemni izdanci trap zvuka, a njihovo mirovanje u drugoj polovici desetljeća iskoristili su KUKU$, trio koji se kroz svojih desetak godina postojanja pokazao sposoban posvojiti sve od emo rapa i pop punka pa do trap cajki, žanra koji je kroz fuziju s nasljeđem turbo folka popularizirao ovaj stil produkcije u regiji. Ništa manje bitno nije istaknuti ni YEM, promotora i izdavača čija je agilnost i prilagodba vremenu odgovorna za izvođače poput Z++, Grše i Miach koji pune dvorane od nekoliko tisuća ljudi. Posljedica tog angažmana je da su izrazito okoštale institucije poput radiopostaja, glazbenih nagrada i Hrvatske glazbene unije morale prihvatiti prevladavajući ukus publike kao novi mainstream. Nakon ogromnog prošlogodišnjeg uspjeha singla "Mamma Mia" Grše je prihvaćen kao spasitelj hrvatske komercijalne glazbe, a u domaćim medijima se posebno ističe kako je on dosad najuspješniji hrvatski izvođač na Billboard Croatia Songs, agregiranoj listi slušanosti istoimenog američkog časopisa koja je prije dvije godine udarila hrvatsku glazbenu industriju kao mokra krpa mamurnu glavu nakon burnog vikenda.
Hvala kojom je album "KINK" Ivana Grobenskog dočekan svodi se na "svjetski, a naše" narativ, što potvrđuje činjenicu poznatu još od 1990-ih: praćenje globalnih trendova našoj kritici je poželjno, ali samo ako je percipirano kao europejsko ili svjetsko, a nikako kao narodno
Negdje u pozadini te modernizacije hrvatske pop glazbe stoji figura mladog i izrazito produktivnog Mihovila Šoštarića Lockrooma, producenta odgovornog za, moglo bi se slobodno reći, dvije trećine najvećih hrvatskih hitova u tekućem desetljeću. Šoštarić posjeduje nesvakidašnji dar naizgled bešavnog transponiranja svjetskih trendova u hrvatske okvire bez obzira radi li se o minimalističkim baladama, reggaeton poskočicana ili trap himnama, pa ovakav razvoj situacije nimalo ne čudi, koliko se kod činio naglim nakon skoro desetljeća dominacije Massima i Vatre listama slušanosti radijskih postaja. Za razliku od cehovskih udruga, hrvatska glazbena kritika pak još uvijek muku muči s rokističkim postavkama unutar kojih je svaka glazba koja ne uključuje gitare "kuruza", glazbeni ekvivalent fast fooda u najboljem slučaju.
Nekoliko nedavnih primjera ilustrira ovu tezu. Prvi, koji nema direktne veze s hip-hopom, ali ima s nepoznavanjem aktualne glazbene produkcije, karakterizacija je pjesme ovogodišnjeg Eurosong favorita Baby Lasagne kao neuspjele prerade "You Spin Me Round and Round" benda Dead or Alive, od čega je glazbeni kritičar Večernjeg lista Hrvoje Horvat tek djelomično reterirao u kasnijim istupima i tekstovima. U toj usporedbi uopće nije problem što ga energične synth linije podsjećaju na dobro znanu one-hit wonder pjesmu iz osamdesetih, a još manje što mu se pjesma ne sviđa, nego što nije prepoznao ili je propustio istaknuti očigledne poveznice s prošlogodišnjim favoritom Käärijom ili popularnim njemačkim bendom Electric Callboy, koje je u kasnijim istupima sam izvođač navodio kao uzore.
Nepoznavanje suvremene njemačke metalcore i hard rock scene zasigurno nije kardinalni grijeh, no pokazuje bitnu značajku ovdašnje glazbene kritike – nemogućnost baratanja referencama mlađim od dvadesetak ili tridesetak godina. Tu tezu potvrđuje i nedavni tekst Aleksandra Dragaša o hip-hopu u Jutarnjem u kojem se poziva na istraživanje iz Scientific Reportsa o tome kako su tijekom posljednjih trideset godina tekstovi popularne glazbe postali "jednostavniji, agresivniji i općenito narcističkiji". Dragaš se poslužio "duhovitom" opaskom Keitha Richardsa o tome kako ne sluša rap jer "ne voli da viču na njega" i potom se pomalo očekivano pozvao na nekadašnju društvenu osviještenost žanra koja je dominirala u razdoblju prije gangsta rapa. Pozivanje na citat osamdesetogodišnjaka iz legendarnog rock benda koji je poznat po mnogočemu, ali daleko najmanje po sociopolitičkom angažmanu, teško je opisati kao išta doli ironiju. No bit spomenutog teksta ionako nije propitivanje klasne i društvene svijesti suvremenog hip-hopa nego signaliziranje istomišljenicima da je njihov ukus bolji od masovnog.
Što se pak dogodi kad "jedan od nas" odbaci gitare i krene u vode percipiranog glazbenog fast fooda? Odgovor na to pitanje daje "Kink", zanimljivi i još zanimljivije percipirani novi album talentiranog koprivničkog kantautora Ivana Grobenskog. Grobenski se tijekom posljednjih par godina istaknuo kao eklektičar nezadovoljan kreativnim stajanjem na mjestu. Nakon sjajnog podravskog gothic folk albuma "Siromahi i Lazari", na "Apocalipstick" je skrenuo u soul/funk stilizacije koje je sad nadogradio koketiranjem s repanjem i upotrebom semplova umjesto žive instrumentacije. Premda je sam izjavio da mu repanje tehnički izazovnija disciplina nego li mu se na prvu činilo, većina domaće kritike njegov je izlet istolerirala zbog upotrebe engleskog jezika i sasvim dovoljne količine pjevanja i organski zvučećih bas linija da se album može svrstati u percipirano vredniju soul/jazz/funk kategoriju. Ipak, oprezna hvala kojom je album uglavnom dočekan svodi se na očekivani "svjetski, a naše" narativ rezerviran za bendove poput riječkog Jonathana kojem se godinama predviđaju najveće svjetske pozornice. Osim što takav tretman pokazuje krajnje nerazumijevanje strukturnih i žanrovskih trendova današnje glazbene industrije, prepuštene naizgled hektičnom ritmu algoritma koji je naposljetku opet prilagođen najvećima i najbogatijima, pokazuje i određen – sasvim razumljiv – elitizam po pitanju upotrebe engleskog jezika.
Engleski naprosto zbog svoje višedesetljetne dominacije zvuči prirođenije pop glazbi. Ironično je stoga da je tematika "Kinka", koliko god samosvjesnije izražena, podjednako digitalna, a možda i više "vječno online" od one koju njeguju Grše ili Hiljson Mandela. Sve navedeno još jednom potvrđuje činjenicu poznatu još od vremena kada su Aquariusovi "Lagano, lagano" izvođači i Fiju Briju generacija rockera dočekani kao protuteža cro danceu u devedesetima: praćenje globalnih trendova je poželjno, ali samo ako je percipirano kao europejsko ili svjetsko, a nikako kao narodno ili populističko. Naravno, isto tako treba imati na umu da stavovi i želje nas koji pišemo o glazbi nisu automatski bezvrijedni samo zato što ne odgovaraju stanju masovnog ukusa, kako nas to često poptimizam nastoji uvjeriti. Kao što ni glazbeni ukus nije nužno civilizacijski barometar, kako nas pak ljubitelji Stonesa, Azre ili Dylana godinama pokušavaju uvjeriti. Možda su baš pjesme o brzim autima i još bržem bogaćenju pravo zrcalo društva, voljeli ih mi ili ne. Ne treba brkati ukus i klasnu svijest. Prvo ima svatko, kakav god bio, a drugo rijetko tko, bez obzira skuplja li boce na tramvajskim stanicama ili uvozne jazz vinile.
