Petar Rosandić, poznatiji pod umjetničkim imenom Kid Pex, rođen je 1984. godine u Zagrebu. Početkom rata njegova obitelj seli u Beč, grad u kojem je otkrio ljubav prema hip-hopu i postao poznati reper. Svoju ljubav prema muzici upregnuo je u progovaranje o važnim društvenim problemima kroz više albuma i mikstejpova, a posljednjih je deset godina izuzetno aktivan u pomaganju izbjeglicama i migrantima. Pokrenuo je organizaciju SOS Balkanroute koja pomaže migrantima koji su na putu prema Europskoj uniji nemilice zaglavili u Bosni i Hercegovini. Lani je dobio i austrijsku nagradu MigAward, u kategoriji "Ličnost godine". Za razgovor se s Rosandićem povezujemo preko Zooma na relaciji Beč-Zagreb, a on nam priča o stvarima koje su mu puno važnije od nagrada.

Ljudi iz Jugoslavije ranije su bili mete desničarskih napada od strane FPÖ-a. Kasnije je ta ista stranka pružila šansu "našima" tako što je hrvatske i srpske glasače ugurala u antimuslimansku kampanju

Javljamo vam se iz Zagreba, rodnog vam grada. Kako je bilo odrastati ovdje, što pamtite?

U Beču živim više od trideset godina, tako da se ovdje osjećam kao kod kuće, ali Zagreb je uvijek u mom srcu. Sjećam se djetinjstva na Črnomercu, odrastao sam blizu bolnice Sveti Duh. Pamtim da smo puno vremena kao klinci provodili vani, igrajući nogomet. Često su kod nas bili dida, baka i rodbina, i bilo je puno zajedničkih društvenih aktivnosti.

 

Beč je i danas Jugosfera

Zagreb ste napustili s osam godina, za vrijeme rata vaša se obitelj preselila u Beč. Kako je bilo u početku u Austriji?

Meni je Austrija bila šok. Nisam razumio jezik, osjećao sam se odstranjeno iz drage mi sredine. Dok nisam savladao jezik, bilo je jako teško. S jedne strane, austrijsko civilno društvo nam je pružilo dobrodošlicu i veliku solidarnost, ljudi su na autima imali naljepnice "Susjed u nevolji", koje su se odnosile na humanitarne akcije za izbjeglice iz bivše Jugoslavije. S druge strane, u austrijskom društvu nažalost jest prisutan rasizam i ljudi iz Jugoslavije su promatrani kroz određeni filter, dosta stereotipni jugo filter. Beč je i dan danas na neki način Jugosfera, s time da je danas odnos prema tim ljudima pozitivniji, na njih se gleda simpatičnije nego prije trideset godina.

Govorite često o promjenama politike prema izbjeglicama i migrantima u Austriji, od gastarbajtera 1960-ih do današnjih izbjeglica iz Afganistana. Što se i kako mijenjalo?

U Beču ima jedna izreka koja govori o tome - za Čehe se u Beču kaže da "nema pravog Bečlije bez bake u Češkoj". Mnogi Austrijanci imaju češka prezimena, ali danas se smatraju pravim Austrijancima. To je sve jedan ciklus, u kojem vidimo kako se s vremenom mijenjaju odnosi prema pridošlicama. Ljudi iz Jugoslavije ranije su bili mete desničarskih napada, od strane Slobodarske stranke Austrije (FPÖ) kad ju je vodio poznati europski populista Jörg Haider. Taj se odnos kasnije promijenio, i to na ružan način – ista ta stranka je pružila šansu "našima" tako da je hrvatske i srpske glasače ugurala u antimuslimansku kampanju, što je kulminiralo posjetom novog vođe stranke Heinza Christiana Strachea Bosni i Hercegovini i prijateljevanjem s Miloradom Dodikom. Nama u suštini sada kao dio političke igre nude da smo bolji od ovih drugih, od Afganistanaca i Sirijaca, ali treba dobro razmisliti i analizirati procese iza svega toga.

Vratimo se još malo na ono što ste rekli o uklapanju u novo društvo kroz jezik. Spomenuli ste u jednom intervjuu da je vaš djed inzistirao na tome da ne zaboravite hrvatski, pa ste čak pisali članke o hrvatskim sportašima i sportskim radnicima u Austriji, poput Otta Barića?

Da sam odbio jezik, odbio bih i familiju, a ne znam kako bi to prošlo (smijeh). Dida Dragutin Rosandić me dosta učio jeziku, bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. To poigravanje jezikom i važnost jezika nam je nekako u familiji. Što se sporta i pisanja tiče, radio sam u magazinu Kozmo u Beču, namijenjenom ljudima iz Jugoslavije. S četrnaest godina sam počeo pisati neke tekstove, pratiti sportaše koji ovdje djeluju, posebno nogometaše. Tad je čitavo more hrvatskih nogometaša i trenera bilo ovdje, od Igora Pamića do Otta Barića i Ivice Osima. Postojao je interes da se to prati, internet nije bio toliko razvijen. Pomagao sam u redakciji, upoznao sam i dosta drugih sportskih novinara, neki od njih su i danas aktivni u Hrvatskoj. Jednom sam imao čast da s Miroslavom Redeom, koji je tad već bio penzioner, budem na utakmici Austrije i Turske. Pozvao me i dao mi neke savjete, rekao mi je da se jezik uči cijeli život i ohrabrio me.

Postoji li u Beču neko mjesto, neki prostor, koji ste prvo osjećali kao svoj, u kojem ste se osjećali slobodno i opušteno?

Šire gledano, to je bečka hip-hop scena. Uže gledano, postoji mjesto koje se zove Einbaumöbel. To je birtija, malo udruženje, iznad nje prolazi metro. Držali su pića po najjeftinijim cijenama, što je jako bitan socijalni faktor, i tamo je zato dolazio širok spektar ljudi. Tu su se godinama organizirali fristajlovi četvrtkom. Mi smo blejali i repali, družili se. Još uvijek postoje i rade, samo je zadnje dvije godine zbog korone sve ograničeno. Više nije toliko orijentirano prema repu, ali čuva i dalje neki svoj duh.

Kada smo zakoračili iza zatvorenih granica, našli smo se u stravi Vučjaka. Ti su ljudi bili negdje, a nigdje. Prilazili su nam sa svježim ranama, govorili da ih je ranjavala hrvatska policija

Kad ste počeli repati? Što vas je na to potaklo, koje su vas teme u početku muzički opsjedale?

U početku me ponukao osjećaj nepripadanja, neka želja za pronalaženjem identiteta. Ovdje se nisam osjećao potpuno prihvaćen, a s druge strane, što je više vrijeme odmicalo, moj život je bio ovdje i gubio sam povezanost s Hrvatskom. Hip-hop je u tom nekom interkulturalnom bogatstvu postao moja domovina. U pubertetu su mi se posebno sviđali reperi iz Berlina, koji su bili turskog ili drugog migrantskog porijekla. Ta protestna forma, forma bunta, to me privuklo, tako da sam se orijentirao u uličnom hip-hop smjeru. Zadnjih devet godina radim rep iza kojeg mogu stati u potpunosti, učvrstio sam se u svojim stavovima i razvio kao osoba, i moja je muzika postala više društveno angažirana.

Skovali ste i poseban pojam za svoj stil repanja – tschuschenrap (ćušenrep). Objasnite nam?

Tschusch ili ćuš je doseljenik iz Jugoslavije. To vuče korijene s bauštele, iz 1960-ih i 1970-ih godina. Ljudi su se na baušteli dovikivali sa "čuješ, čuješ", a onda su Austrijanci iz toga izveli ćuš. To su mi dosta često dobacivali, pa sam odlučio stvar preokrenuti na svoj mlin, prisvojiti je na drugačiji način, čak i glorificirati.

 

Ljepota u mraku balkanske rute

Ljudski i aktivistički je na vas dosta utjecao jedan događaj od prije deset godina, kada je grupa izbjeglica napustila kamp na istoku Austrije, došla do Beča i smjestila se u crkvu (Votivkirche) gdje su započeli štrajk glađu. Kako ste se vi tada uključili u čitavu priču?

Tad smo još bili udaljeni od onoga što se dogodilo nakon 2015. godine, kada je Europa tek zapravo počela pričati o izbjeglicama i migrantima, i pritom ih demonizirati kroz desničarske populiste. Tad je još vladao medijski muk, ali dolazilo je do organiziranja izbjeglica i njihova protestiranja. Ja sam došao do crkve, donijeli smo donacije. Njihov vođa mi je rekao da napravim pjesmu ako sam već reper. Tako sam i napravio pjesmu "Recht auf Leben" s bečkim reperom A.geh Wirklichom, koji je poznat kao jedan od prvih repera koji koristi bečki dijalekt. Ta je pjesma prošla dobro, nastupali smo dosta na prosvjedima. Podržavao sam čitavu stvar i svojom modnom linijom "Wien Oida, Beč Oida", besplatno davao garderobu. Tada sam se dosta povezao s bečkom ljevičarskom scenom, ostao sam i danas prijatelj s mnogim ljudima iz tog perioda. Nažalost, situacija za izbjeglice je sada puno gora.

"Kroz SOS Balkanroute aktivirali smo lanac solidarnosti" (Foto: Tomislav Rosandić)

SOS Balkanroute je nastao nešto kasnije?

Tako je. Kasnije sam bio i u Röszkeu, na mađarskoj granici. Ondje smo 2015. godine vozili donacije kombijem. Nije mi nikad bio cilj osnovati svoju organizaciju. To se jednostavno dogodilo po putu, silom prilika, zbog stanja na terenu. Prije tri godine smo uspostavili kontakte s ljudima koji su bili aktivni na Vučjaku, njima smo tada isto donijeli donacije. Nismo tada ni slutili razmjere situacije na terenu u Bosni. Mi smo ovdje u Austriji imali jednu sliku koju nam je priredio tadašnji kancelar Sebastian Kurz, koji je 2017. u izbornoj kampanji rekao da je on zatvorio balkansku rutu i da je problem riješen. Kad smo zavirili iza tog "riješenog problema", zakoračili iza zatvorenih granica, našli smo se u stravi Vučjaka. Šok i nevjerica. Ti su ljudi bili negdje, a nigdje. Prilazili su nam sa svježim ranama, govorili da ih je ranjavala hrvatska policija. Sve to mi je bilo novo. Od tada zapravo nismo stali s radom, već u kombiju natrag za Austriju smo znali da ćemo se nastaviti organizirati. Sjedili smo čitavim putem u tišini, ali već sljedeći dan smo počeli dalje skupljati donacije. I evo, od tada do danas smo napravili 53 transporta u BiH. Od jednog malog kombija je nastala relativno velika organizacija koja je u nekim ključnim momentima bila na terenu. Bili smo prvi u Lipi nakon požara, donijeli smo tada ljudima tople obroke, uskočili onda kad se su se pokupili svi standardni humanitarni igrači. Za razliku od brojnih drugih stranih organizacija, mi se zaista trudimo podržavati lokalne aktiviste, oslanjamo se na ljude koji su od prvog trena najbolje i najiskrenije reagirali. To su većinom, mora se reći, žene. Na sebe su preuzele nemoguće zadatke, bila to Mama Zemira u Bihaću ili Alma, učiteljica engleskog u osnovnoj školi, koja nakon posla ide uokolo i opskrbljuje ljude. Motivirale su nas one, koje unatoč tome što su i same u problemima, pomažu iz dana u dan. To je ljepota u mraku balkanske rute.

Imamo slična iskustva. Kad god smo bili u Bihaću, dočekale su nas žene koje rješavaju stvari. Pritom su bile, a jesu i danas, prozivane i napadane od strane dijela ljudi u gradu. Žive tamo, svakoga se dana nose s rizikom posljedica svojih djela. Unatoč tome ostaju solidarne, pa kud puklo.

Definitivno, to i ja vidim svaki put. Uvijek kada netko počne pričati o branjenju tzv. europskih vrijednosti, kažem samo da su bosanske žene jedine vjerodostojne braniteljice tih vrijednosti. Ono o čemu mnoge europske zemlje samo licemjerno pričaju i što u suštini gaze iz dana u dan, te žene žive u punini prakse. Ako mi netko daje nadu, to su one.

S Generalom Woom sam prije više godina snimio pjesmu koja čeka na objavu. Ali sam odlučio da je neću objaviti kad sam vidio u kojem je smjeru skrenuo

U zadnjih ste deset godina mnogo dana proveli na terenu. Zaista dobro poznajete logore, šume i skvotove u kojima se izbjeglice i migranti skrivaju i u koje su protjerani. Koji su vam se momenti "po putu" posebno urezali?

Dobra stvar je što smo nesvjesno po putu aktivirali cijeli lanac solidarnosti. Otvorili smo dnevni centar u Tuzli, a imamo i dnevni integracijski centar u Sarajevu. Dijelimo pomoć u šest gradova i dosta se toga emocionalno lomi na grbači svih pomagača i pomagačica jer su non-stop u neposrednom kontaktu s ljudima. Urezalo mi se puno toga. Ovo zadnje ljeto smo imali podjelu odjeće s Mamom Zemirom za petsto Afganistanaca koji su tada živjeli u bivšoj tvornici metala, jednom od skvotova. Bio je tamo jedan dječak, možda je imao osam godina. Samo njega vidjeti kako živi tamo s mladićima i odraslim muškarcima, bilo je teško. Prišao nam je naknadno, kad je već završila podjela, jer je bio u gejmu (pokušaj prelaska granice, op. a). Bio je žalostan jer ništa nije dobio. Onda je moj kolega otišao i kupio mu dres bosanske reprezentacije. Mali se sav rastopio, djelovao je kao da mu je to najsretniji trenutak u životu. Prošlo ljeto sam u BiH vodio i Austrijsku socijalističku mladež. Oni ostanu u nevjerici kad pričaju s ljudima svojih godina, od kojih mnogi imaju i slično obrazovanje kao oni. Naravno da se zapitaš – što je presudilo da ja imam ovaj život, da je mene dopao moćniji pasoš. Puno preispituješ sebe, puno preispituješ svijet.

Lani ste dobili nagradu MigAward, u kategoriji "Ličnost godine", ali kažete da su nagrade bezvrijedne ako ne pomaknu politiku u pravom smjeru?

Ljudima koji se pate u Bosni nagrada za SOS Balkanroute ne znači ništa. Moramo svi upregnuti sve snage u pravom smjeru. Hororični scenariji kroz koje prolaze izbjeglice i migranti neće nestati sami od sebe. Dolaskom proljeća će se opet povećati brojke ljudi koji će dolaziti, a službena politika je zasad takva da im se putevi i uvjeti još više otežaju.

 

Odrastao sam sa Srbima i Bosancima

Iza sebe imate nekoliko albuma i mikstejpova. U "Keep it Yugo" repate "u svijetu kapitala ledena je čak i plahta, naučeni da crnčimo, da grizemo i ginemo, bolje tako nego pljačkom kao Mamići u Dinamo". Zašto vam je važno raditi eksplicitno političku, angažiranu muziku?

Rep je u svojim korijenima politička forma, forma manjine. Ponikao je iz afroameričke kulture kao oblik bunta. Kao i svaka druga forma, s vremenom se mijenjala i prolazila različite faze, ali na kraju dana meni je srž repa otpor i društvena angažiranost. Došao sam ovdje kao izbjeglica i kao dijete sam imao neke nacionalističke poglede na rat, ali odrastao sam sa Srbima i Bosancima, s drugim migrantima. Učio sam i razmišljao o povijesti, mijenjao svoja mišljenja. Drag mi je i Zagreb, i Bosna i Beograd, to je sve za mene jedna sfera. Motiv mi je da se kroz muziku obračunam s negativnim fenomenima u austrijskom društvu, a i da malo iziritiram desničare. Dotaknem se i stare domovine, a Zdravko Mamić je za mene simbol profiterstva kroz robovlasničke ugovore s igračima i nogomet koji funkcionira kao cirkus za bogate.

Imamo recentno i drugačije primjere reperskog angažmana, one u desničarskom smjeru. U Hrvatskoj je friška rasprava oko novog albuma Tram 11, koji je toliko problematičan da ga je čak i Menart odlučio povući iz prodaje. Pratite li situaciju, kako to komentirate?

Nekad se trudim ne pratiti hrvatske medije, ali ovo nažalost nisam propustio. Propalo je toliko toga, a sad je propao i Tram 11. Čini mi se da je General Woo kolovođa ove propasti, jer forsira krajnje desničarstvo koje prelazi svaku granicu. Promatram zadnjih godina u kojem smjeru to ide, čini mi se da to nema nikakve veze s Tram 11 iz 1990-ih, koji je tada zapravo napadao protagoniste desnice. Sjetimo se Radija 101 i svega toga. Imam pjesmu snimljenu s njim prije više godina, koja čeka na objavu, ali sam odlučio da je neću objaviti kad sam vidio u kojem je smjeru skrenuo. On je dolazio u Beč, gostovao na balkanskim rep svirkama, udobno se osjećao u Jugosferi. Ali eto, stvari su se očito promijenile.

Na jednom od novijih singlova, "Nazis", gostuje vam Johan Bernard Rabič, nekadašnji član anarhističkog pank benda Drahdiwaberl. Kako je došlo do te suradnje i pripremate li što novoga?

Imam spreman album na kojem radim zadnje tri godine, ali se kroz balkansku rutu sve prolongiralo. "Nazis" mi je jako draga suradnja, to su ljudi iz Falcovog benda, stari pankeri i buntovnici svoga vremena, koji su prepoznali nas mlade repere kao neke svoje nasljednike, i to je velika čast. Možda se na prvu čini kao čudna suradnja, ali zapravo je logična i odlična simbioza. Ovdje se općenito dosta zanimljivog događa na muzičkoj sceni. Posebno je uzbudljivo što rasturaju reperice. Puno žena se uključilo u rep kroz centre za mlade, na tome smo i mi dosta radili godinama. Imamo sjajne Alice D i Gazal. Tu je i EsRAP, mlada Turkinja koju znam otkad je imala četrnaest godina, kad je tek počela repati, a sad je etablirana na sceni.

U ovom razgovoru smo utvrdili da je oko nas mnogo problema i izazova. Što vam, unatoč tome, daje nadu?

Nadu daju pojedini pomaci, neka svjetla koja uspiješ upaliti u svim tim tunelima mraka. Primjerice, nadu mi daje što smo nedavno uspostavili gradska partnerstva ljudskosti – radi se o ideji da austrijske općine i gradovi podržavaju gradove u BiH u kojima su izbjeglice i migranti. Svemu treba dati vremena i samo nastaviti raditi dalje. Nada se stvara kroz djelovanje.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma