Armand Hammer: We Buy Diabetic Test Strips (Fat Possum)
Njujorški reper billy woods imao je jako dobru godinu. Proljetos je objavio album "Maps", suradnju s producentom Kennyjem Segalom, koji kroz seriju labavo povezanih duhovitih vinjeta progovara o životu na turneji. Početkom jeseni, on i reper Elucid objavili su novi album kao hvaljeni rap duo Armand Hammer. Oba albuma su s razlogom pobrala naramke kritičarskih pohvala, nastavljajući polako širiti krug male, ali odane publike. No dok je "Maps" svjesno ograničen na svakodnevicu i opuštenu, skoro pa klasicističku zvučnu sliku, "We Buy Diabetic Test Strips" tematski i glazbeno pokriva vrlo širok spektar tema i utjecaja.
Naslovna fraza odnosi se na praksu kupovine i preprodaje testova za dijabetes, a narativ cijelog albuma gradi se u atmosferi "distopije u stvarnom trenutku". Dosjetke poput "Certainty is a circle" ili "Henry Kissinger my album's only feature" savršeno opisuju crnohumornu atmosferu polaganog urbanog raspada sazdanu od komadića industrial rapa, boom bapa, ambijentalnih dijelova i nikad naglašenijeg utjecaja jazza. Kao i obično kad su u pitanju woods i Armand Hammer, krajnji dojam slušatelja najviše ovisi o želji za praćenjem gustih jezičnih labirinata punih neprekidnih igara riječi, referenci i dosjetki koje je u pravilu nemoguće pohvatati u jedno ili dva slušanja.
Danny Brown: Quaranta (Warp)
Ostarjeti u hip hopu, a pritom ne izblijedjeti ili se ne izgubiti u novim trendovima, i dalje je misija koja uspijeva tek rijetkima. Danny Brown je u posljednjih desetak godina naišao na neobično rješenje tog problema, pretvarajući starenje u centralnu temu svoje glazbe. Već je "XXX", projekt koji ga je predstavio širem krugu publike, tematizirao ulazak u tridesete, dok je sljedeći nosio naslov "Old". Dugoočekivani album "Quaranta" svojevrsni je nasljednik "XXX". Naslov istodobno označava broj četrdeset, odnosno godine u kojima je Brown započeo rad na albumu, ali i jedan od naziva za karantenu. Brownovi albumi obično funkcioniraju kao balans između humorne i introspektivne strane njegove ličnosti.
Budući da je ranije ove godine izašao urnebesni "Scaring the Hoes", njegov suradnički album sa slično ekscentričnim reperom i producentom JPEGMafia, Brown je ovdje ostavio prostor za mahom ozbiljnu, egzistencijalističku stranu svog opusa. Takva odluka automatski znači i smireniji, manje ekscentričan album od prethodnih solo albuma, ali otvaranje prostora za niz melankolično-nostalgičnih opservacija o vlastitom radu, životu, prošlim, sadašnjim i budućim pogreškama. Ovakav izrazito autobiografski koncept predstavlja Browna kao svojevrsnu bizarro verziju Adele, samo što umjesto majstorice balada koja obilježava životna razdoblja albumima imamo posla s reperom koji se ni nakon dvadesetak godina karijere ne može pomiriti s onim što mu je ona donijela i uzela.
Mike: Burning Desire (10k)
Dvadesetpetogodišnji bruklinski reper/producent Mike u svega šest-sedam godina izbacio je više od dvadesetak albuma, EP-jeva i mixtapeova. Ta hiperprodukcija zapravo krije jači fokus na atmosferu negoli na pažljivo strukturirane pjesme. Najnoviji album "Burning Desire" dobar je uvod u njegov opus. Prigušeni stil repanja sličan je generacijskim kolegama poput Navy Bluea ili Earla Sweatshirta, koji slikovitost često pretpostavljaju poentiranju dosjetkama.
Maglovitoj, ali imerzivnoj atmosferi doprinosi i osebujan stil produkcije koji se oslanja na obilno, ali izrazito nekonvencionalno sempliranje starinskog soula, funka i disca. Krajnji rezultat je neobično evokativan, pomalo nalik na internetom formirane žanrove poput vaporwavea, koji često predstavljaju metadijalog izvođača i materijala iz kojeg crpe inspiraciju. U svojim najboljim trenucima, "Burning Desire" zvuči kao opipljiva psihogeografija grada koji autor očigledno obožava, ispričana kroz eklektični kolaž njegove glazbene prošlosti.
