Kendrick Lamar: Mr. Morale & The Big Steppers (Top Dawg Entertainment)
Dugoočekivani peti album Kendricka Lamara dolazi pet godina nakon hvaljenog, Pulitzerom nagrađenog "Damn" i u mnogočemu predstavlja odbacivanje dosadašnje reputacije savjesti hip-hopa. Od prvijenca "Section 80" Lamar je gradio reputaciju svojevrsne moralne vertikale hip-hopa koja mu je donijela simpatije publike i pohvale kritičara, ali i etiketu propovjednika. "Mr. Morale & The Big Steppers" cijelu tu reputaciju svjesno dovodi u pitanje. Album u mnogočemu podsjeća na radikalnu iskrenost koju u svojim kasnijim radovima prakticira Kanye West. No, dok je West početak i kraj svojih tekstova, Lamar koristi osobna iskustva kako bi istaknuo šire probleme zajednice. Razapet između minuciozno postavljene zvučne slike, koja s lakoćom spaja desetke produkcijskih stilova od jazz rapa do afrobeatsa i emocionalno sirove tematike, album nije najbolje, ali vjerojatno jest najfascinatnije ostvarenje njegove karijere. Konceptualno orijentirano oko zamišljenog ili stvarnog dnevnika s psihoterapije, u pitanju je složeno izdanje koje istražuje teme kojima se hip-hop, posebice komercijalni, gotovo nikad ne bavi. Odabir problematičnog Kodaka Blacka kao jednog od naratora i svjesnog antipoda nije najlakše opravdati umjetničkim slobodama. Načelno pro trans pjesma "Auntie Diaries" dočekana je s podijeljenim mišljenjima jer u svojem narativu svjesno koristi uvrede i pogrešne zamjenice kako bi postigla narativnu poantu koja je vezana za autorovo vlastito licemjerstvo. U sličnom je tonu i teatralna "We Cry Together" koja secira međuovisni odnos na toliko uvjerljiv i neugodan način da se tipka skip odmah učini kao dobra opcija. No, uz sve navedeno, uključujući i brojne vrlo kontradiktorne unutarnje monologe koje Lamar prezentira tijekom albuma, lako je zanemariti njegovu centralnu temu – naslijeđene traume seksualnog i drugog nasilja koje su trpjele generacije afroameričkih muškaraca. Tražeći razrješenje vlastite traume, Lamar ovdje ne povlači uvijek prave poteze, često dolazeći na granicu opravdavanja vlastitog i tuđeg lošeg ponašanja, no kad sve kulminira u katarzičnoj, duboko potresnoj "Mother I Sober", stvari sjednu na svoje mjesto. Ovo nije idealan album kakav ovakva tematika sasvim sigurno zaslužuje, no to ne znači da je išta manje potreban.
Denzel Curry: Melt My Eyez See Your Future (Loma Vista)
Novi album još uvijek mladog, ali diskografski iskusnog Denzela Currya također se oslanja na široku paletu zvukovnih utjecaja koji miješaju sofisticiraniju jazz instrumentalizaciju i razne pop stilizacije. Poput Lamarova ostvarenja album je uokviren oslanjanjem na koncept psihoterapije. No za razliku od 34-godišnjeg Lamara koji grozničavo kopa po sebi, drugima i društvu u cjelini, sedam godina mlađi Curry sličnu tematiku predstavlja puno prozaičnije i afirmativnije. Razlika u pristupima odražava se i u načinu repanja. Curry je svestran i jednako sklon različitim flowovima i vokalnim afektacijama kao i Lamar, no intezitet često razbija apsurdističkim klaunovskim tendencijama jednih Outkast ili A Tribe Called Quest, dok Lamar uvijek zvuči kao da će mu mozak eksplodirati ako ne kaže sve što ima. Zbog svega navedenog "Melt My Eyez See Your Future" iznimno je pristupačno ostvarenje čak i u tematski najtežim momentima. Time se u četrdeset i pet minuta postiže dojam slušljivosti koja jednako dobro funkcionira za aktivno, ali i pasivno slušanje za one manje orijentirane na verbalne akrobacije.
billy woods: Aethiopes (Backwoodz Studioz)
Novi album underground veterana billyja woodsa u suradnji s producentom Perservationom jedno je od najzanimljivijih i najenigmatičnijih ostvarenja posljednjih godina u bilo kojoj podvrsti hip-hopa. Oba su autora glazbeno i tekstualno posvećena propitivanju granica žanra a da ih do kraja ne napuštaju. Instrumentali su nakupine filmski naglašenog jazz noira, pronađenih zvukova i teksturalnih perkusija, a hipnotizirat će vas svojom mješavinom nelagode i nonšalantne repeticije na koju se billy woods savršeno nadovezuje svojim apstraktnim stilom na rubu spoken worda. "Aethiopes" je tip albuma rijedak ne samo u hip-hopu nego u bilo kojoj vrsti popularne glazbe jer od slušatelja zahtijeva ne samo pozorno slušanje nego i opetovano odmatanje brojnih popkulturnih, političkih, povijesnih i drugih referenci. Za razliku od dva već spomenuta albuma ovo ostvarenje namjerno je kriptično u svojim porukama, no zahtijevajući kako emocionalni, tako i intelektualni angažman od slušatelja, billy woods predstavlja hip-hop ne samo kao glazbu nego istinsku, živu kulturu koja se neprekidno razvija.
