Brittany Howard: What Now (Island)
Pjevačica Brittany Howard zapažena je kroz svoj rad s bendom Alabama Shakes, a njihove hvaljene retro stilizacije nadogradila je na samostalnom debiju "Jamie" iz 2019. "What Now" obogaćuje autobiografski soul tog albuma još kompleksnijim ritmičkim rješenjima koja brišu granice između psihodeličnog rocka, soula, housea i hip-hopa. Propulzivna ritam sekcija gura jedinstveni vokal neprekidno naprijed, prema katarzi koja je aranžmanski uvijek nagoviještena, ali namjerno nikad isporučena do kraja.
"What Now" poigrava se iznimnom vokalnom dinamikom i očekivanjima izvedenima iz pametnog korištenja utjecaja. Howard se referira na Princea, Stevieja Wondera, Lauryn Hill, Outkast i još niz afroameričkih izvođača koji su istraživali granicu između opipljive senzualnosti i tehnoloških, pa čak i utopijskih rješenja. Nije stoga nimalo čudno da album istodobno zvuči drevno i futuristički. Žudnja i želja ovih pjesama upakirana je u organsko-mehanički groove stvoren da svojom sporom ljepljivom upornošću poremeti percepciju vremena i prostora.
Chelsea Wolfe: She Reaches Out to She Reaches Out to She (Loma Vista)
Novi album goth/folk/metal kantautorice Chelsea Wolfe kao da predstavlja inverziju emocionalnog svijeta "What Now". Ritam je ovdje također središte zvučne slike. Produkcija iskusnog Davea Siteka iz TV On the Radio naglašava niz malih slojeva i šumova koji sprječavaju da stilizirana monotonija prijeđe u nehotičnu dosadu. Međutim, dok "What Now" slavi prkosnu, životnu ljudskost, "She Reaches Out to She Reaches Out to She" razmatra polako raslojavanje psihe stilom koji spaja new age ezoteriju i mračnjaštvo američke gotike.
Navedeno oduvijek predstavlja jezgru autoričinog izričaja, a sve je zaokruženo lavkraftijanskim kozmičkim hororom koji služi kao spoj dviju naizgled nespojivih polovica poetskog izričaja. Wolfe je u pravilu najbolja kad svoje ogoljele kantautorske instinkte nadogradi i nadjača slojevitim, agresivnim i masivnim aranžmanskim nadogradnjama. Pjesme poput "The House of Self-Undoing" ili "The Liminal" po količinama atmosferičnog, evokativnog zvučnog dizajna prilaze stilističkim majstorima forme kao što su Nine inch Nails ili Portishead. Uz sve pohvale za konzistentnost stila i ugođaja, treba istaknuti da uz album poput ovog ipak s lakoćom može stajati i ona dobro poznata napomena vezana za horor filmove – nije za one slabijeg srca.
Helado Negro: Phasor (4AD)
Osmi album Roberta Carlosa Langa, poznatijeg pod imenom Helado Negro, također je naslonjen na ritam kao izvorište zvučne slike, a njegovo miješanje folk kantautorstva, eksperimenata s analognim sintesajzerima i pop instinkta istodobno priziva u sjećanje tropicaliju šezdesetih, zaigranu pop psihodeliju Animal Collectivea i melankoliju Vana Morrisona iz faze "Astral Weeks". Na većini ovih pjesma Lang polazi od sirovih zvukova starinskog sintesajzera koje polako oblikuje u osunčane, blago melankolične pop pjesme.
Uvodna "LFO (Lupe Finds Oliveros)" predstavlja svojevrsni manifest cijelog albuma, energičnu, nadahnutu posvetu Paulini Oliveros i Lupe López, ikonama rane elektronske i amplifikacijske tehnologije. Ako postoji neka temeljna mana u konceptu ovog albuma, ona se ponajprije odnosi na to da Lange do kraja albuma ne uspijeva doći do euforičnog udara koji bi parirao onom iz te tri prve udarne minute. No i bez toga, "Phasor" je dopadljiv, ali i ekscentričan album koji svog autora predstavlja kao rijedak spoj intuitivnosti, mašte i čiste vještine baratanja pop formatom. Preporuka za one željne manje predvidljive atmosferične glazbe, sposobne za zahtjevno balansiranje na granici između aktivnog i pasivnog slušanja.
