Spomenete li Nadu u kontekstu ovdašnjeg sporta, misli odmah putuju do Splita i jednog ragbijaškog kluba. Nije prvi, prvi je 1954. godine osnovan u Zagrebu, ARK Mladost. Promovirajući ragbi, Mladost je tijekom maja 1955. godine odigrala utakmice u Rijeci i Splitu. U Splitu su igru prozvali regbi, i prvo su je igrali na Bačvicama. U počecima igrači-entuzijasti još nisu dobro poznali pravila, pa su se uvelike oslanjali na improvizaciju. Lopta se čuvala kod tete Luce koja je bila čuvarica na kupalištu i iznajmljivala kupaće gaćice.
Na Bačvicama se rodila i ideja o osnivanju ragbijaškog kluba, a formalno je realizirana u februaru 1959. godine u okviru Sportskog društva Nada. Klub je igrao na raznim igralištima po Splitu i okolici, vratnice su se prenosile uokolo na fići, a na kraju su se skrasili na starom Hajdukovom igralištu, kod stare plinare.
Jedan od osnivača Nade bio je Anđelko Đeki Srbljenović, inače i osnivač Splitskog jazz ansambla. Pisao je i izvodio scensku glazbu i bio uspješan sportaš. Igrao je kao junior u Hajduku, bio rukometaš Lokomotive, ragbi počeo igrati u zagrebačkoj Mladosti, a povratkom u Split postao jedan od osnivača Nade.
Prvu službenu utakmicu Nada je igrala početkom decembra 1959. godine, upravo protiv Mladosti. Uprava je uoči utakmice ragbijašima nabavila 20 bijelih majica s plavim ovratnikom, ali majice su bile toliko tanke da su se na malo jače potezanje odmah parale. Uvidjelo se da neće izdurati utakmicu, pa je iz skladišta jednog trgovačkog poduzeća nabavljeno 50 praznih vreća od šećera, koje je svojevremeno donirala Uprava UN-a za pomoć i obnovu (UNRRA).
Na žutim je vrećama crvenim slovima bio otisnut podulji tekst o UNRRA-i. Izračunalo se da se od tri vreće može sašiti jedna majica s dugim rukavima. Svima je dan nacrt kako bi majica trebala izgledati i preporuka da se vreće nekoliko puta operu u toploj vodi kako bi se izbrisala crvena slova. Po tri je vreće dobilo 16 igrača, a preostale dvije dobio je najmanji rastom Ivica Vidiš, čija je majka jedva uspjela sašiti majicu. Plave gaćice su se također šile u kućanstvima igrača. Svakom je igraču dat jedan komad plavog platna da im kući majke, sestre ili supruge sašiju gaćice s dužim nogavicama.
Nada je na toj prvoj utakmici nastupila pred dvije tisuće gledatelja i gledateljica. Na teren su izašli: Leo Antonini, Nikica Carrara, Željko Dvornik, Ivo Ganza, Danimir Miro Matošić, Igor Mornar, Petar Pjero Novak, Zvonimir Pilić, Ratko Cico Poštenjak, Mihovil Radja, Predrag Bobi Ostojić, Leo Senjanović, Anđelko Đeki Srbljenović, Siniša Tartaglia, Vanja Ujević, Ivica Vidiš i Stipe Vitaljić. Momčad Mladosti Nadi je darovala jednu ragbijašku loptu.
Svega par godina kasnije Nada je počela dominirati jugoslavenskom ragbijaškom scenom, što se uz male oscilacije nastavilo do dana današnjeg. Klub iza sebe ima 38 titula državnog prvaka, tri titule pobjednika Interlige, deset titula pobjednika regionalne RRC lige, dvije titule pobjednika Srednjoeuropskog kupa prvaka.
Trenutno okuplja devet različitih ekipa, a posebno mjesto među njima našao je i ženski ragbi tim, osnovan 2008. godine. Pokrenula ga je grupa entuzijastkinja – nakon oglednih satova tijekom nastave tjelesne i zdravstvene kulture u splitskoj ekonomskoj i zdravstvenoj školi na Starom placu je formirana grupa od tridesetak djevojaka koje su se organizirano nastavile baviti ragbijem. Mladost je tako Nadi ponovno pružila ruku.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
