Ana Opalić, fotografkinja, snimateljica i glavna autorica pjesama prvog hrvatskog queer pop-benda U pol’ 9 kod Sabe, svestrana je umjetnica čiji talenti nadilaze domaći glazbeni prosjek. Uoči koncertne promocije albuma ‘Stoj na glavi’, koja će se održati 17. studenoga u Tvornici, razgovaramo o nastanku novih pjesama ovog benda i okolnostima koje su ih oblikovale.
Album ‘Stoj na glavi’ nastajao je u posljednje dvije godine, dok su se na društveno-političkom planu događale turbulentne promjene. Pjesmu ‘U paralelnoj stvarnosti’ izvele ste na nekim prosvjednim skupovima. U njoj i pripadajućem videospotu osjeća se prodor stvarnosti u vašu intimu. Je li za vas moguće pisati pjesme izvan društvenog konteksta?
Mislim da nikome nije moguće pisati pjesme izvan društvenog konteksta. On je ono što nas uvjetuje. Pjesma ‘U paralelnoj stvarnosti’ govori o onom tužnom trenutku kada shvatimo da su ideali i uvjerenja koji su nam bili kompas možda izgubili bitku i da se neko ludilo šepuri u ringu. Zato smo više puta izvodile baš tu stvar na prosvjedima za ljudska prava. Za mene stihovi ‘Ne brini, u paralelnoj stvarnosti sve se odvija po planu…’ znače da ipak imamo taj prostor negdje u sebi, u glazbi, u umjetnosti. Postoji taj neosvojiv prostor iz kojeg stvaramo i tamo se zbilja sve odvija po planu. Taj refren nije samo ciničan, on je i optimističan, barem meni, ali ja sam ljude uvjeravala da je i ‘Starimo’ pozitivna pjesma, samo malo njih mi vjeruje.
Je li i na koji način novoobjavljeni album kvalitativni pomak u vašem radu? Na koju vrstu pomaka ste najponosniji?
Najviše smo ponosne i ponosni na našu upornost. Snimanje albuma je trajalo relativno dugo, postava se više puta promijenila, puno smo puta padale i ustajale, svaki put smo puno naučile. Jako je teško raditi album kada se postava benda i aranžmani konstantno mijenjaju. Moraš se svaki put iznova prilagođavati i tražiti put do zvuka koji želiš postići. I tako učiš, zapravo. Ali te pjesme koje svi volimo nekako su nas vukle naprijed.
Koji su ljudi ostavili poseban trag na novim pjesmama U pol’ 9 kod Sabe?
Osim samog benda, svakako naš producent i frend Berko Muratović; zatim Goran Bogunović, dugogodišnji gitarist Saba; Dragana Hrnkaš, koja je na ovom albumu svirala saksofon, akustičnu gitaru i pjevala. Gosti su bili izuzetni glazbenici: Jakša Kriletić na saksofonu u pjesmi ‘Starimo’; Tina Lang na oboi, fantastična; Nenad Kovačić na perkusijama u pjesmi ‘Stoj na glavi’; Zoran Pleško na banju.
Posljednja pjesma koju smo snimali bila je upravo ‘U paralelnoj stvarnosti’ i to u jako tužnim okolnostima. Prvo smo snimili akustičnu verziju, za ispraćaj Ante Perkovića, koji je u našem bendu proveo jedno vrijeme. Bio je to najemotivniji trenutak u životu ovog benda. Okupili smo se u studiju da snimimo pjesmu za predivnog čovjeka kojeg smo izgubili. Svirali su zajedno Marko Lucijan Hraščanec, naš novi gitarist/saksofonist i Sandra Sobočanec, prva gitaristica Saba.
Prvi ste otvoreno lezbijski i queer bend u Hrvatskoj, vaši koncerti su mjesta na kojima lezbijke i uopće LGBT osobe svih orijentacija slave svoju seksualnost, oni su na neki način i svojevrsna demonstracija lezbijskog i gej ponosa. Kada ste postali toga svjesni?
Toga smo postale svjesne već nakon prvog nastupa benda na zatvaranju festivala Vox Feminae 2009. godine. Nismo imale planove nastaviti s bendom, mislile smo: jedna svirka i to je to. Upravo nas je reakcija publike tada u klubu Medika navela da shvatimo da je taj bend nešto vrijedno i jedinstveno i da trebamo nastaviti dalje. Ono po čemu smo mi specifične, a nije bilo planirano ni osmišljeno već spontano i prirodno, jest to da bez cenzure pjevamo o našim ljubavnim vezama. Nećemo se skrivati iza neutralnih tekstova, mijenjati ‘ona’ u ‘on’, skrivati svoje identitete da bismo neopaženo prešle u mainstream. Bile smo to što jesmo, pjevale smo kao i svi drugi glazbenici, slobodno i nesputano, o ljubavi i životu. Samo, to je u našem slučaju bilo na granici skandala ili aktivizma, samim time ‘što smo se usudile’. Za nagradu, imale smo najbolju publiku na svijetu – koncerti koje smo doživjele u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Beogradu, Nišu, Ljubljani i drugdje san su svakog izvođača.
Što se s bendom U pol’ 9 kod Sabe i odnosom medija i publike prema vama mijenja s vašim polaganim ulaženjem u srednju struju?
To je jako zanimljivo. Događa se to da čim izađeš iz okruženja koje te podržava i kuži, baciš se out there, ljudi te prepoznaju kao bend koji je ‘označen’. Prije svega, najvažnije je to da ‘smo mi lezbe’. I što da radimo u takvoj poziciji? Koje su opcije? Možeš se skrivati i lagati ili možeš reći ‘da, jesmo, pa što, radimo dobru pop-glazbu i tko voli neka sluša’. Budući da se posljednjih tjedana pokrenula malo aktivnija kampanja za našu promociju 17. studenoga u Tvornici, na Facebooku i YouTubeu su se pojavili hejterski komentari. Izašli smo iz tog sigurnog mjehurića i dobili u glavu reakcije onih koji nikada neće jednostavno slušati našu mjuzu, nego će se zaustaviti na hejtanju i odbijati mogućnost da toj glazbi uopće daju šansu. Naša želja je postići to da ljudi jednostavno slušaju naše pjesme i da prestane biti važno voli li ona njega, on nju, on njega ili ona nju. To je ljubav, to su životni problemi: radost, tuga, nježnost… Imamo i mi pravo na pop-glazbu! I nećemo se nikada skrivati i lagati. Mislim da time samo iskazujemo poštovanje prema svojoj publici.
Koliko posao fotografkinje i snimateljice hrani vaš glazbeni rukopis i u kojoj mjeri ga čini bogatijim i kompleksnijim?
Ne znam, možda najviše kroz pisanje tekstova. Naši su tekstovi jako slikoviti, vjerujem da to barem malo ima veze s mojim životnim pozivom fotografkinje i snimateljice. Puna mi je glava slika.
