Autorski prilog žena umjetnosti fotografije u Hrvatskoj sadržaj je koji dosad nije bio sustavno obrađen ni vrednovan. S obzirom na sada već višegodišnju prisutnost jakih pogleda autorica u tuzemnoj suvremenosti tog medija, a i predani rad nekolicine kustosica, povjesničarki i teoretičarki umjetnosti na rasvjetljavanju još nedovoljno jasnih poglavlja lokalne i regionalne fotografske prošlosti, bilo je pitanje vremena kada će se netko upustiti u sveobuhvatan projekt koji će javnosti ponuditi strukturirano viđenje važnosti uloge žena u fotografskoj umjetnosti od druge polovice 19. stoljeća do danas.
To je učinila Sandra Križić Roban s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, iz čijeg je tekućeg istraživanja proizašao diptih izložbi "Rasvijetljena soba" i "Rasvijetljena soba: Konflikt", koje su postavljene u Tehničkom muzeju Nikola Tesla i Etnografskom muzeju do 3. prosinca, odnosno 25. studenoga. Izložbe se održavaju u sklopu programa "Umjetnički paviljon u Zagrebu – izmještanje", zahvaljujući kojem je jedna od ključnih gradskih galerijskih ustanova za likovnu umjetnost doskočila nemogućnosti upotrebe vlastite zgrade dok ne bude obnovljena od oštećenja uzrokovanih potresima iz prijelomne 2020.
Križić Roban je dugogodišnjim istraživačkim i kustoskim radom stekla autoritet jedne od najboljih poznavateljica umjetnosti fotografije u regionalnoj kulturnoj sredini, bivajući i pokretačicom udruge Ured za fotografiju i Galerije Spot. Kroz njih kontinuirano razvija živu izlagačku i izdavačku djelatnost u tom polju, između ostalog i suuređujući portal Suvremena hrvatska fotografija, što su ga još 2009. pokrenule Ana Opalić i Gabrijela Ivanov (UZF je produkciju portala preuzeo 2013.).
Na izložbi "Konflikt" je svakako nezaobilazno dobro promotriti fotografije već poznate Elvire Kohn i tek otkrivene Đurđe Koren, autorica čija snaga izraza proizlazi iz jasnog opredjeljenja za partizanski otpor i sudjelovanja u njemu
Autorski potpisuje koncepciju aktualnih izložbi, dok su ispred Umjetničkog paviljona kustosice izložbi Jasminka Poklečki Stošić ("Rasvijetljena soba") i ravnateljica Irena Bekić ("Konflikt"). Jamačno, rasvjetljavanje sobe i prepoznavanje konflikata u temama kojima su se fotografkinje bavile kroz noviju povijest umjetnosti posjetiteljima izložbi pruža znanja koja im ranije nisu bila dostupna, osim ako su i sami dugo i mukotrpno istraživali brojne javne i privatne arhive.
Usprkos "poslijeratnom, krajnje načelnom i proklamativnom stavu o jednakosti muškaraca i žena", Sandra Križić Roban u svom tekstu "Okončati s podvrgnutim pogledom", objavljenom u brošuri izložbe, svejedno ističe da se "određeni pomak (u javnom angažmanu žena u mediju fotografije, op. a.) zbiva u 1960-ima i 1970-ima, ponajprije zahvaljujući angažmanu žena u fotoklubovima, pa postupno nastupa vrijeme njihovog intenzivnijeg prodora na izlagačku scenu. Zasigurno najveći iskorak zbiva se uvođenjem studija fotografije nakon 1990. godine, što je pridonijelo profesionalizaciji i razvoju umjetničkih istraživanja".
S druge strane, u također dugom povijesnom razdoblju prije Drugog, pa i Prvog svjetskog rata, autorica kao fenomen ključan za početak učestalijeg rada i emancipacije žena u fotografskom polju prepoznaje u sljedećem: "Prijelaz 19. u 20. st. ukazao je na potencijal osnutka fotografskih studija koje su, u pojedinim hrvatskim gradovima, vodile žene ostvarujući pritom ekonomsku samostalnost i (vjerojatno) određenu razinu emancipacije." Izložba "Rasvijetljena soba" u prostoru za povremene izložbe Tehničkog muzeja posjetitelje upućuje u rad fotografkinja upravo ovih pozadina, istovremeno predstavljajući i autorski izbor radova umjetnica srednje i mlađe generacije, ali i rad umjetnica čija je fotografska praksa dosad bila prerijetko izlagana ili nedovoljno zamijećena (tu je izraziti primjer vrsna fotorealistična slikarica Jadranka Fatur).
Ovog su posjetitelja izložbi ponajviše zaintrigirala dosad mu potpuno nepoznata imena povezana baš s fotoklupskom scenom šezdesetih i sedamdesetih koja, čini se, na posve specifičan način prethode usponu javnog poimanja fotografije u kontekstu omladinskog tiska osamdesetih godina. Nastavno na reportažnu fotografiju umjetnica poput Marije Braut i Slavke Pavić, koje su na sebi svojstven način doprinijele rastu tradicije Zagrebačke škole fotografije tridesetih i četrdesetih, druge su "fotoklupske" umjetnice zašle duboko u pozadinu gradskih blokova i ulica, i to ne samo u glavnom gradu zemlje. Veoma je osebujna pojava Nada Ditjo (1943. – 2018.), službenica u današnjoj FINA-i, koja se do povlačenja iz javnog fotografskog stvaranja 1984. kao članica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb predstavila na više izložbi u Jugoslaviji i drugdje. Datirane u drugu polovicu sedamdesetih, njene samostalno otisnute fotografije "Interijer" i "Kada" sadrže izrazito melankoličan i meditativan ugođaj izgrađenog okoliša ispražnjenog od živih bića, gdje dramatični odnosi svjetla i sjene sugeriraju prisutnost prijetnje izvan granica kadra, kao tihe slutnje katastrofe.
Sličan je, a opet osoban primjer rad Nelle Barišić (r. 1955.), koja je kao članica Fotokluba Zagreb izlagala fotografije 1974., 1975. i zaključno 1984., u Zagrebu i Beogradu. Njene fotografije "Slučaj" i "Bez naziva" (također iz druge polovice sedamdesetih) doimaju se kao isječci iz nekog triler ili horor-filma, ali su tim uvjerljivije jer samostalno potiču osjećaj nejasne jeze, snimljene u apstrahiranim prostorima koji podsjećaju na scenografije dadaističkih i ekspresionističkih klasika. Različit je primjer Erike Šmider, srednjoškolski formalno obrazovane članice Fotokluba Zagreb, koja je sedamdesetih snimila niz fascinantnih fotografija novozagrebačke arhitekture u Travnom i Utrinama, spajajući konstruktivistički pogled s poetičnošću ruševina kakva je danas iznova itekako aktualna. Zanimljivo je što se tom izboru motiva kasnih sedamdesetih pridružila i Marija Braut, primjerice fotografijama "Preko nasipa grada 1&2", koje iz ugla Trnja nadahnuto smještaju Savski nasip i nebodere u Zapruđu na krajnju pozadinu kadra, a u prvom planu ističu hrpe metalnih bačvi sugerirajući tadašnju i današnju relativnu neuređenost javnog prostora nasipa, iz čega zapravo u znatnoj mjeri proizlaze njegova jedinstvenost i ljepota.
Nizanje iznimnih otkrića u postavima ovih izložbi moglo bi potrajati. Na izložbi "Konflikt" je svakako nezaobilazno dobro promotriti fotografije već poznate Elvire Kohn i tek otkrivene Đurđe Koren, autorica čija snaga izraza proizlazi iz jasnog opredjeljenja za partizanski otpor i sudjelovanja u njemu. Zapravo, bitno je istaknuti da ovaj izložbeni projekt istodobno uspostavlja niz veza među umjetnicama koje zastupa te niz osebujnosti mnogih među njima ponaosob, a važan je podvig što se povijesno više prethodno zaboravljenih imena sada neočekivano skladno uklapa u historiju koju postav uspostavlja, čime se ne narušavaju posebnost i izvornost konteksta iz kojeg su proizašla. Odnosno, mnogostrukost ženskih pogleda jasno vidljiva u cjelini izložbe jest snaga, izvjesno je, ne samo ovih postava, nego i buduće povijesti fotografije u hrvatskom i regionalnom kulturnom prostoru.
